Objavljuje Hrvatski Ratnik
Europa prolazi kroz paradoksalan povijesni obrat. Zapadna Europa postaje sve više anacionalno, amerikanizirano nadnacionalno društvo, dok istočnoj Europi prijeti raspad na mnoštvo malih država. Istodobno, zapadnoeuropsko društvo suočava se s masovnim useljavanjem i rastućim etničkim napetostima, dok su istočnoeuropski narodi, unatoč vlastitim sukobima, zadržali izraženiju nacionalnu i kulturnu homogenost…
Ove proročke riječi napisao je Tomislav Sunić u članku prvobitno objavljenom na engleskom jeziku davne 1991. godine u američkom časopisu Chronicles of American Culture…
GLOBALNO SELO I PRAVA NARODA? JESMO LI ŠTO NAUČILI IZ ISKUSTVA JUGOSLAVIJE?
Piše: Tomislav Sunić
Veliki sukobi budućnosti više se neće voditi između ljevice i desnice, niti između Istoka i Zapada, nego između nacionalizma i regionalizma, s jedne strane, i univerzalne demokracije, s druge.
Ideal globalnog sela posrće pred obnovljenim usponom istočnoeuropskog separatizma, čiji bi se potresi uskoro mogli preliti i na Zapad. Dogma o ljudskim pravima već se suočava s izazovom zagovornika prava naroda, dok čežnja za povijesnom zajednicom ponovno prodire u društva koja su ostala bez svojih ideologija.
Slomom komunističkog internacionalizma povijesni se sat vratio unatrag. Neizbježno mi na pamet padaju riječi konzervativnog mislioca Josepha de Maistrea: “Vidio sam Poljake, Ruse, Talijane, ali što se tiče čovjeka, izjavljujem da ga nikada nisam vidio.” Taj univerzalni čovjek, oslobođen ekonomskih teškoća i tereta povijesti, na kojemu počiva ideologija ljudskih prava, nigdje se ne može pronaći.
U stvarnom životu susrećemo narode s posebnim kulturama, poviješću i identitetima. Poimanje ljudskih prava stanovnika Brooklyna ne mora biti jednako onomu čovjeka s Balkana, kao što se osjećaj građanske dužnosti islamskog fundamentalista razlikuje od osjećaja katolika.
Nacionalni preporod istočne Europe nije samo reakcija na gospodarski kaos komunizma, nego i pokušaj naroda da povrate povijesno pamćenje koje je komunistički univerzalizam desetljećima potiskivao.
EUROPSKI PARADOKS I PRAVO NA NACIONALNU DRŽAVU
Europa prolazi kroz paradoksalan povijesni obrat. Zapadna Europa postaje sve više anacionalno, amerikanizirano nadnacionalno društvo, dok istočnoj Europi prijeti raspad na mnoštvo malih država. Istodobno, zapadnoeuropsko društvo suočava se s masovnim useljavanjem i rastućim etničkim napetostima, dok su istočnoeuropski narodi, unatoč vlastitim sukobima, zadržali izraženiju nacionalnu i kulturnu homogenost.
Već je Wilsonovo zalaganje za samoodređenje naroda pokazalo proturječja univerzalističkih načela. Versajski poredak iz 1919. omogućio je nekim narodima stvaranje vlastitih država, ali mnoge je druge ostavio pod vlašću novih gospodara. Za Nijemce unutar granica proširene Poljske ili Rumunjske, kao i za Slovake u Čehoslovačkoj, samouprava je značila tek jedno: pravo na vlastitu nacionalnu državu.
JUGOSLAVIJA KAO UPOZORENJE: DEMOKRACIJA BEZ RIJEŠENOG NACIONALNOG PITANJA
I Jugoslavija svoju dugovječnost duguje više potpori zapadnih liberala nego stvarnom suglasju svojih naroda. Njezinu povijest obilježili su građanski ratovi i etnički sukobi.
Zašto umjetno sjedinjavanje različitih naroda tako često vodi nestabilnosti? Odgovor je da su prava naroda nespojiva s univerzalizmom koji apstraktna načela ljudskih prava stavlja iznad povijesnih, kulturnih i nacionalnih posebnosti.
U Jugoslaviji su Hrvati i Srbi različito doživljavali istu državu: jednima je bila previše centralizirana, drugima nedovoljno. Svaka je etnička skupina imala vlastito poimanje pravde, oblikovano njezinim povijesnim iskustvom i odnosom snaga.
Pouka je jasna: u multietničkim državama demokracija može funkcionirati tek kada se riješi nacionalno pitanje. Ono što hrvatski demokrat smatra slobodom, srpski demokrat može doživjeti kao prijetnju. Demokracija zato ne može biti odvojena od povijesti i identiteta naroda koji je prakticiraju.
Načelo ‘jedan čovjek – jedan glas’ ne rješava proturječja među različitim narodima. Istinska demokratizacija Jugoslavije, kao i Sovjetskog Saveza, zahtijevala bi njihovo preustrojavanje ili raspad na zasebne nacionalne države.
Sveto Rimsko Carstvo njemačke narodnosti pokazuje da je labava konfederacija, sastavljena od brojnih suverenih političkih jedinica, mogla opstati gotovo tisuću godina.
GLOBALNA DEMOKRACIJA I INTERESI KAPITALA
Paradoksalno, globalna demokracija sve više nalikuje propaloj komunističkoj utopiji. Ona je liberalna preobrazba kršćanskog ideala jedinstvenoga svijeta u postindustrijskom društvu, svojevrsna ‘civitas Dei’ u doba kabelske televizije i masovne kulture.
Za trgovca koji obilazi svijet ujedinjena Jugoslavija ili Sovjetski Savez predstavljali bi idealno tržište: manje granica, slobodnije kretanje kapitala i manje prepreka poslovanju.
Međutim, ono što je pogodno za kapital nije nužno dobro za narode. Liberalno uvjerenje da ekonomija određuje politiku otkriva marksističku strukturu svojstvenu liberalizmu. Komunizam je, u tom smislu, njegovo problematično čedo.
Globalno selo obećava mnogo, ali isporučuje malo. Kada narodi istočne Europe shvate da potrošačko blagostanje ne može nadomjestiti nacionalni identitet, etničke će se napetosti ponovno rasplamsati.
Jer što čini jedan narod? Zajednička baština i volja za zajedničkom sudbinom, koje nadživljavaju političke stranke, interesne skupine i prolazne ideologije. Narod dijeli svoj utemeljiteljski mit, ‘mythe fondateur’, iz kojega proizlaze njegova kultura i izvorna stvaralačka snaga.
Kultura je, kako ističe Alain de Benoist, identifikacijska iskaznica naroda i njegovo duhovno disanje, ali i putovnica za budućnost koja poprima oblik sudbine.
NACIONALNI IDENTITET PROTIV POTROŠAČKOG UNIVERZALIZMA
Kada narod zaboravi svoj utemeljiteljski mit, osuđen je na propast ili na pretvaranje u skupinu zadovoljnih potrošača kojima univerzalna ljudska prava služe kao paravan za hedonizam.
Pariz sve više podsjeća na Oran ili Marakeš, a pojedini dijelovi Berlina na Anatoliju. Francuska se strancima sve više povezuje s kozjim sirom, a sve manje s Corneilleovim junaštvom. Firenca se posjećuje zbog vina, a ne zbog duhovnog iskustva koje pružaju Botticellijeve slike.
Jugoslavija, nastala iz panslavizma i Wilsonova sna, pokazala je da multikulturalizam sam po sebi ne jamči mir. U kriznim vremenima stranci više nisu egzotični gosti, nego mogu postati suparnici u borbi za oskudne resurse. Narodi nisu isti i nikada neće biti. Njihovi se sukobi ne mogu ukloniti pukim proglašavanjem univerzalnih načela.
Rješenje jugoslavenske krize zato ne vidim u pozivanju na ‘bratstvo i jedinstvo’, nego u napuštanju prisilne centralizacije i uspostavi labave konfederacije. Krv i tlo nastavit će oblikovati život naroda. Kako glasi izreka koju autor pripisuje Hrvatskoj: “Ogrebi bilo kojeg globalista i ispod ćeš pronaći strastvenog Hrvata, Srbina, Nijemca ili Židova.”
Slom komunizma neće označiti kraj povijesti. Povijesno iskustvo pokazuje da se odnosi među narodima neprestano mijenjaju, da demografski trendovi preoblikuju političke odnose i da borba za moć ne prestaje nestankom jedne ideologije.
Danas je posebnost naroda ugrožena univerzalističkim credom koji od Varšave do Sarajeva, od Bukurešta do Berlina, nameće istu glazbu, istu potrošačku kulturu i iste obrasce ponašanja.
Novi univerzalizam više ne mora pribjegavati otvorenom nasilju i deportacijama kakve je provodio Staljin. Dovoljno je stvoriti društvo u kojemu su svi svedeni na potrošače, a njihove etničke i povijesne razlike postaju nevažne.
Taj ‘hladni staljinizam’ stvara ‘Homo economicus-dollaricus’, čovjeka svedenog na ekonomiju i dolar. Njegovi su krajnji rezultati slični onima komunističkog univerzalizma, ali njegovo je nasilje prikrivenije.
Dok je komunistički progon često jačao nacionalno pamćenje i etnički ponos, liberalni univerzalizam nacionalni identitet pretvara u robu, turističku atrakciju ili predmet izrugivanja. Sve se može komercijalizirati, pa čak i simboli najokrutnijih ideologija, ako postoji tržište za njih. Za globalnog trgovca dom je ondje gdje može zaraditi.
Zapad je nekoć svoje vrijednosti smatrao vlastitim nasljeđem, a danas ih, pod utjecajem takozvane ‘bijele krivnje’, nastoji univerzalizirati. Istodobno se i sam pojam Zapada udaljio od svojega izvornog zemljopisnog i povijesnog značenja te postao oznaka za nadnacionalni sustav slobodnog tržišta i globalne kulture. Oni koji ga podupiru veličaju se, a oni koji mu se protive ocrnjuju.
POUKA JUGOSLAVIJE I BUDUĆNOST PRAVA NARODA
Možda će se etnički sukobi u istočnoj Europi s vremenom smiriti, ali Zapad bi se mogao suočiti s vlastitim dubokim podjelama. Pouku umjetne Jugoslavije ne smijemo zaboraviti. Naš ‘promiskuitetni altruizam’, kako upozorava Garrett Hardin, mogao bi nas protiv naše volje odvesti u rat svih protiv sviju.
Kult globalnog sela pokušava ponuditi političko rješenje za teološke i ideološke sukobe koji potresaju Zapad više od stoljeća. No ostaje pitanje kako jedinstveno načelo ljudskih prava primijeniti u svijetu koji je neizbježno pluralan.
Hardin upozorava da pozivanje na ljudska prava može poslužiti kao opravdanje za miješanje u unutarnje poslove drugih naroda i tako stvoriti nove neprijatelje. Namjere mogu biti plemenite, ali nametanje univerzalnih načela nosi ozbiljne opasnosti.
Globalna demokracija posljednji je sumračni san onih koji su duhovno beskućnici i fizički iskorijenjeni. Ona je doktrina koja iza teologije univerzalizma skriva stvarnost etničkih i nacionalnih razlika.
Povijest nas uči da se narodi ne mogu svesti na apstraktne pojedince, niti njihove identitete izbrisati u ime jedinstvenoga svijeta. Dok god postoje različita povijesna iskustva, kulture i težnje, postojat će i napetost između univerzalističkih ideala i prava naroda da sami određuju svoju sudbinu.
Napomena: Izvorni članak prvobitno je objavljen na engleskom jeziku 1991. godine u američkom časopisu Chronicles of American Culture, a možete ga pročitati i OVDJE.
IZVOR: razglas.org
“Kad imate priliku, ne propuštajte činiti dobro svim ljudima, posebno onima koji su naša obitelj po vjeri.” (Galaćanima 6:10)
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik