Piše: Vjekoslav Škreblin
Danas svjedočimo potpunom zatvaranju personalnog kruga moći. Dok se akteri masovnih ekoloških i financijskih afera redovito puštaju da se brane sa slobode, represivni aparat pokazuje nevjerojatnu ažurnost u ekspresnom uhićenju i slanju u zatvor običnog zagorskog tokara zbog uvrjedljivih komentara premijeru na Facebooku ili, još svježiji primjer Torcide, zbog uobičajenog navijačkog skandiranja suparničkim navijačima…
U politološkoj teoriji, pojam zarobljene države (captured state) označava sustav u kojem su formalne institucije – policija, tajne službe i pravosuđe – pretvorene u fasadu.
Iza te fasade ne kuca srce javnog interesa i vladavine prava, već privatni interesi političko-obavještajnih klanova i državne mafije. Na prostoru Balkana, ta zarobljenost ima specifičan, krvav i prepoznatljiv rukopis.
Njezin ključni instrument nije samo korupcija, već monopol nad istinom i kontrola medijskog narativa kroz šutnju.
Kada se analizira moderna povijest Hrvatske kroz protekla tri desetljeća, pred očima čitatelja otvara se zastrašujući niz događaja koji, poput kockica mozaika, sklapaju sliku sustava pod teškim okovima obavještajnog podzemlja.
1. TEMELJNI KAPITAL I LEGALIZACIJA SUMNJIVOG PORIJEKLA
Svaka piramida moći treba ekonomski temelj. Na Balkanu je on udaren u mračnim devedesetima. Dok je većina građana podnosila teret rata, unutar vojnog i političkog vrha stvoren je sloj nedodirljivih tranzicijskih moćnika.
Optužbe za šverc nafte neprijateljskoj strani usred ratnog stanja – što predstavlja najteži oblik nacionalne izdaje – u pravnoj državi značile bi doživotni zatvor.
U zarobljenoj državi, međutim, te optužbe nailaze na institucionalni zid šutnje. Pravosudni aparat propušta provesti dubinsku reviziju, a kasniji zakoni o ratnom profiterstvu bivaju osakaćeni odlukama najviših sudskih instanci.
Rezultat? Sumnjivi kapital iz devedesetih danas je potpuno legaliziran kroz poslovanje u cijeloj regiji, a njegovi vlasnici uživaju status ‘uglednih biznismena’.
2. CRNA JESEN 2008.: ISTI KALUP ZA DVIJE LIKVIDACIJE
Listopad 2008. godine ostat će zapisan kao trenutak kada je državna mafija na ulicama Zagreba demonstrirala svoju punu moć.
U razmaku od svega 17 dana, prvo je brutalno likvidirana mlada djevojka Ivana Hodak, a potom je u nezapamćenom terorističkom napadu auto-bombom ubijen moćni novinar i suvlasnik Nacionala Ivo Pukanić, čovjek koji je previše znao o tajnama regionalnog podzemlja.
Ono što u ovim slučajevima najviše zaudara jest istovjetni kalup prikazivanja zločina koji je lansiran iz samog vrha vlasti.
U slučaju Pukanića, tadašnji predsjednik države Stjepan Mesić javno šalje poruke policiji i medijima sugerirajući da treba “hapsiti Mirjanu Pukanić” jer ona navodno zna tko joj je ubio muža.
Šef države, potpuno protuustavno, preuzima ulogu istražitelja kako bi brutalnu mafijaško-političku likvidaciju u javnosti sveo na razinu obiteljske drame i privatnih nesuglasica.
U slučaju Ivane Hodak, primjenjuje se isti prepisani kalup. Klasična, hladnokrvna egzekucija pripisuje se ‘skitnici iz šume’ (Ivanu Šlogaru) koji je, prema službenoj verziji, zbog prastarog spora oko terena s njezinim ocem odlučio izvršiti savršeno ubojstvo s dva hica usred bijela dana u centru grada.
U pozadini ovog skretanja pažnje javnosti, na ključne pozicije represivnog i obavještajnog aparata (POA/SOA i policija) dolaze kadrovi poput Tomislava Karamarka i Milijana Brkića.
Kada dvije godine kasnije u Zagrebu biva ranjen i uhićen Sretko Kalinić Zver, profesionalni ubojica srbijanskog zemunskog klana, razotkriva se stvarna balkanska realnost: dok su političari javno mahali nacionalnim zastavama, podzemlje Hrvatske i Srbije funkcioniralo je u besprijekornom bratstvu i jedinstvu, koristeći regularno izdane putovnice i logistiku unutar samog sustava.
3. NESTANAK NA PANTOVČAKU I INSTITUCIONALNA TIŠINA
Isti obavještajni rukopis prepoznaje se i u prosincu 2019. godine, kada je prijavljen nestanak zaposlenice Ureda predsjednice i pripadnice HV-a, Jadranke Skender.
Usred predizborne kampanje, sama predsjednica države javno pred kamerama priznaje šokantnu istinu: civilne i vojne tajne službe su korumpirane.
Kada se nedugo nakon toga u javnom prostoru pojavi pojedinac s informacijom da je policiji podnio kaznenu prijavu u kojoj izravno imenuje Ranka Ostojića i Milijana Brkića za njezinu otmicu i likvidaciju, sustav ponovno aktivira svoj provjereni mehanizam – potpunu, stopostotnu šutnju.
Iako forenzički nalazi sudske medicine kasnije utvrđuju utapanje bez tragova nasilja, dugogodišnje ignoriranje javnih prozivki stvara opasan vakuum.
U zarobljenoj državi, asimetrija informacija je tolika da javnost opravdano postavlja pitanje: ako sustav ima apsolutni monopol nad tijelom i tajnim arhivima, tko jamči da se činjenice ne preinačuju radi zaštite piramide moći?
4. EKOCID U LICI I SLOM POVJERENJA U DOMOVINU
Da zarobljenost države ne pogađa samo političke i obavještajne sfere, već izravno ugrožava živote građana, dokazala je ekološka katastrofa u Lici (Gospić) i Benkovcu. Tisuće tona toksičnog otpada iz inozemstva zakopavane su u krško podzemlje pod prešutnim pogledom Državnog inspektorata na čelu s Andrijom Mikulićem.
Reakcija države u ovom slučaju bila je školski primjer KORUMPIRANE TROMOĆE. Institucije su šutjele sve dok građani i eko-udruge, izgubivši svako povjerenje u domaće laboratorije, nisu privatno odnijeli uzorke tla na analizu u Berlin.
Tek kada je njemačka znanost crno na bijelo dokazala prisutnost teških metala i kancerogenih tvari, i kada se digla masovna javna hajka, država je bila prisiljena reagirati i uhititi glavnog inspektora.
To je porazna dijagnoza sustava: građani pravdu i istinu o vlastitoj zemlji moraju uvoziti iz Europe jer domaće institucije štite ekomafiju.
ZAKLJUČAK: VRIJEME ZA SKIDANJE OKOVA
Danas svjedočimo potpunom zatvaranju personalnog kruga moći. Dok se akteri masovnih ekoloških i financijskih afera redovito puštaju da se brane sa slobode, represivni aparat pokazuje nevjerojatnu ažurnost u ekspresnom uhićenju i slanju u zatvor običnog zagorskog tokara zbog uvrjedljivih komentara premijeru na Facebooku.
Istovremeno, na čelo Glavnog državnog odvjetništva (DORH) zasjeda sudac koji je vodio ključne procese proteklih desetljeća.
Kada se svi ovi povijesni primjeri zbroje, odgovor na pitanje s početka teksta nameće se sam od sebe. Dugogodišnja šutnja prozvane obavještajne logistike, selektivna pravda i serviranje obiteljskih drama umjesto istraga o državnoj mafiji jasni su dokazi talačke krize u kojoj se društvo nalazi.
Balkanski kalup zataškavanja funkcionira savršeno samo dok građani pristaju na ulogu nijemih promatrača. Skidanje okova zarobljene države ne počinje u kabinetima onih koji su je zarobili, već u trenutku kada javnost odbije prihvatiti servirane laži i glasno zatraži polaganje računa za svaku kap krvi, svaki lažirani papir i svaki pedalj zatrovane zemlje.
Vjekoslav Škreblin, zagrebački dopisnik Tabloid Magazina
Matej 5:17 “Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti.”
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik