Objavljuje Hrvatski Ratnik
Hrvatske su ceste, ako je vjerovati službenim najavama i novim MUP-ovim projektima, postale glavni poligon na kojemu se testira dokle se može ići u uskraćivanju građanskih sloboda. Najava drastičnog povećanja kazni za prometne prekršaje u kombinaciji s masovnim uvođenjem policijskih dronova za nadzor prometa sve više nalikuje na sustavno građenje tehnološke strukture totalnog državnog nadzora građana…
TEHNOLOŠKI TEROR NA CESTAMA
Piše: Miro Perković
Najnovije najave Ministarstva unutarnjih poslova o masovnom uvođenju bespilotnih letjelica u svakodnevni nadzor prometa, praćene novim valom drakonskih novčanih kazni, ne predstavljaju nikakav iskreni pokušaj podizanja prometne kulture.
Riječ je o još jednom agresivnom koraku prema izgradnji države potpunog nadzora u kojoj se moderna tehnologija i represivni aparat bezobrazno zlolabe za TRENIRANJE STROGOĆE i stvaranje stalnog osjećaja nesigurnosti kod običnih građana.
Dok nam se iz policijskih priopćenja ‘OČI S NEBA’ prezentiraju kao krunski dokaz modernizacije i brige za ljudske živote, u praksi svjedočimo opasnoj normalizaciji države TOTALNOG NADZORA, jer statistika MUP-a pokazuje da povećanje kazni nije smanjilo broj prekršaja i nesreća na našim cestama.
Dronovi visoke rezolucije, sposobni iz zraka snimiti svaki pokret unutar kabine automobila, pretvaraju javne prometnice u panoptikon u kojem se svaki vozač unaprijed tretira kao potencijalni prijestupnik.
APSURD ‘ZLOČINA’ BEZ ŽRTVE: KOGA UGROŽAVA MOJ NEVEZANI POJAS?
Posebno mistificirano mjesto u novom represivnom valu zauzima drastično povećanje kazni za nevezanje sigurnosnog pojasa – prekršaj čije poskupljenje na 200 eura najbolje razotkriva svu dvoličnost sustava.
Postavimo jednostavno i fundamentalno pitanje koje represivni aparat uporno ignorira: Koga točno u prometu ugrožava pojedinac koji u svom privatnom vozilu nije vezao sigurnosni pojas?
Odluka pojedinca da u vlastitom vozilu ne veže sigurnosni pojas može biti neodgovorna prema vlastitom zdravlju, no ona ne smanjuje upravljivost vozila, ne produžuje zaustavni put, NE UGROŽAVA ŽIVOT DJETETA na pješačkom prijelazu, ne izbacuje iz trake drugog sudionika u prometu, ne zasljepljuje druge vozače i NE UZROKUJE PROMETNE NESREĆE.
Odluka o vezanju pojasa u svojoj je biti stvar osobne odgovornosti i procjene vlastitog rizika. Prema tome ne bi smjela biti niti penalizirana jer zadire u osobne slobode i prava pojedinca.
Preporuka DA, ali kažnjavanje vozača zbog pojasa predstavlja čisti udar na osobnu autonomiju, odnosno situaciju u kojoj država sebi uzima za pravo ‘ŠTITITI GRAĐANINA OD SAMOGA SEBE’, prisvajajući ulogu staratelja koji svoje građane tretira kao maloljetnike, a zauzvrat od njih naplaćuje masne financijske penale.
Proglasiti nevezanje pojasa prekršajem koji se kažnjava drakonskim iznosima i zbog kojeg se građani moraju osjećati kao kriminalci, nije ništa drugo nego TRENIRANJE STROGOĆE i uvođenje orvelovske države TOTALITARNE KONTROLE koja vjeruje da posjeduje i vaše tijelo i vaš novčanik.
Uvođenje zračnog nadzora kako bi se iz visina vrebalo tko je nakratko otkopčao pojas, dok vozi po lokalnoj cesti, nema nikakve veze s prevencijom. To je ogoljeni ‘LOV IZ ZRAKA’ s ciljem konstantnog punjenja državnog proračuna.
TRENIRANJE STROGOĆE NA MALIM LJUDIMA UZ POTPUNO SLJEPILO ZA PRAVI KRIMINAL
Dok se policijske letjelice i oprema od više desetaka tisuća eura angažiraju kako bi locirale vozača bez pojasa, ili nekoga tko je vozio 10 km/h brže od dopuštenog, stvarni i sistemski kriminal, koji ugrožava zdravlje i živote desetaka tisuća ljudi, za represivni aparat ostaje potpuno nevidljiv.
Dok se običnom radniku, koji od svoje pošteno zarađene plaće jedva spaja kraj s krajem, ispisuju kazne od kojih mu ovisi mjesečna egzistencija, hrvatskim cestama svakodnevno protječu tisuće tona ilegalnog i opasnog otpada.
Pretovareni kamioni sa sumnjivim i otrovnim teretom nesmetano prolaze kraj prometnih kontrola kao da posjeduju nevidljivi plašt za policiju i MUP-ove dronove, istovaruju se na ilegalnim odlagalištima i truju hrvatsko tlo, vodu i zrak mijenjajući prirodne pejzaže u divlja odlagališta.
Ti kamioni ne prolaze pod okriljem noći nekakvim lokalnim putevima, oni voze županijskim i državnim cestama, no na njih se ruka zakona ne spušta. Za njih nema visinskog nadzora, nema izvanrednih inspekcija ni ‘akcija pojačanog nadzora’.
Gdje su tada policijski dronovi? Gdje je tada zračni nadzor i pravodobna reakcija države?
Odgovor je jednostavan: ruka zakona iznenada postaje slijepa i bespomoćna kada se treba suprotstaviti umreženim interesima organizirane smećarske mafije i mreže državnih i lokalnih šerifa.
No zato, kada ta ista ilegalna odlagališta progovore kroz zagađenu vodu, tlo i zrak, a država ‘iznenada’ shvati da nema novca ni mehanizama da natjera počinitelje na čišćenje, troškove milijunske sanacije ekološke štete i uništavanja zdravlja ljudi ponovno plaćaju isti oni obični građani kroz poreze, prireze i komunalne naknade.
Dakle, građanin biva drakonski kažnjen ako ne veže pojas u vlastitom autu, a potom mu se iz džepa uzima novac kako bi se očistio otpad koji je policiji prošao ispred nosa.
Očito je puno lakše i profitabilnije poslati dron iznad lokalne ceste, snimiti radnika koji se vraća s posla, a nije vezao pojas, i poslati mu kaznu koja mu odnosi pola mjesečne plaće.
PUT PREMA POLICIJSKOJ DRŽAVI
Sustav u kojem se građane drakonski kažnjava za bezopasne osobne propuste, dok se sistemski kriminal tolerira, ili prebacuje na teret poreznih obveznika, gubi svaki moralni i društveni legitimitet.
Uvođenje dronova u prometni nadzor i inflacija prometnih kazni nisu korak prema sigurnijem društvu, nego prema društvu straha. Sigurnost u prometu gradi se modernom i bezopasnom infrastrukturom, edukacijom i razumnim propisima, a ne gaženjem privatnosti i pretvaranjem ceste u OTVORENI ZATVOR.
Izgovor o ‘prometnoj sigurnosti’ tek je prozirna maska pod kojom se građane privikava na neprekidni nadzorni aparat. Ako danas mirno prihvatimo da nas zračni dronovi snimaju i kažnjavaju unutar privatnog prostora naših vozila, sutra nam ne treba biti čudno kada isti ti sustavi budu nadzirali svaki naš korak u javnom prostoru.
PITANJE ZA USTAVNI SUD
Narušava li policijsko snimanje unutrašnjosti privatnih vozila iz zraka radi kažnjavanja bezopasnih prekršaja ustavna jamstva osobnih sloboda, privatnosti i dostojanstva pojedinca?
Predstavlja li sustavno korištenje policijskih dronova za uočavanje i sankcioniranje prometnih prekršaja prekomjerno i razmjerno neopravdano zadiranje u ustavna prava na privatnost i osobnu slobodu građana zajamčenu Člankom 22. i Člankom 35. Ustava Republike Hrvatske?
ZAKLJUČAK
Vrijeme je da se zapitamo želimo li živjeti u slobodnom društvu temeljenom na osobnoj odgovornosti i stvarnoj prevenciji ili u POLICIJSKOJ DRŽAVI u kojoj je građanin tek hodajući bankomat i meta kamera iz zraka visoke rezolucije, dok isti taj sustav pred stvarnim ugrozama za zajednicu, poput 35.000 tona opasnog otpada u Lici, zatvara oba oka.
I, kao bivši kolega, pitam policajce koji ‘samo rade svoj posao‘ jesu li svjesni da su i oni rimski vojnici koji su bičevali i razapeli Isusa Krista samo radili svoj posao, samo što oni zbilja nisu znali što čine? Svaki posao se prije svega treba raditi SAVJESNO i ODGOVORNO prema onome KOJI TE PLAĆA – NARODU.
“I tko se ne nađe zapisan u knjizi života, bačen bi u jezero ognjeno.” (Otkrivenje 20:15)
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik
Jos prije Isanbulske sam rekao da ce provesti sve sto su naumili, bez iti jednog pokusaja otpora. Podanicki narod koji je naucio na sve moguce oblike sluganstva.