Piše: Dražen Jugec
Bez jasnog suočavanja s naslijeđem jugoslavenskog komunizma Hrvatska ostaje u ljušturi polupromjene. Mladi ne traže savršenu državu. Traže poštenu priliku. Traže društvo u kojem se ne napreduje po knjižicama – crvenima, plavima ili bilo koje boje – nego po znanju, radu i odgovornosti. Tek tada moći ćemo reći da smo se odmakli od tereta prošlog sustava. Do tada, budućnost će nam stalno kasniti, jer prošlost nikako da prođe…
U najnovijoj političkoj raspravi, premijer Andrej Plenković i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) jasno su poručili da nemaju namjeru pokretati promjene u pogledu zabrane ili mijenjanja komunističkih simbola i ideološkog nasljeđa bivšeg sustava. Takve teme, prema njihovim riječima, “nisu na stolu” i ne namjeravaju se nalaziti u fokusu zakonodavnih inicijativa.
Ova izjava dolazi u trenutku kada društvena debata o simbolima, identitetu i povijesnom nasljeđu buja, ali istovremeno često ostaje u sferi retorike i dnevne politike umjesto ozbiljne refleksije o tome što je to što nas kao društvo treba nositi prema budućnosti.
Zarobljeni između prošlosti koja ne prolazi i budućnosti koja ne dolazi
Hrvatsko društvo već desetljećima formalno živi u demokraciji, a mentalno često ostaje zarobljeno u obrascima jednog prošlog sustava. Nije problem u tome što se povijest pamti, problem je u tome što se povijest nikada do kraja nije raščistila. Ne kao revanšizam, nego kao istina.
I dok god se ta istina relativizira, prešućuje ili selektivno interpretira, teško je očekivati da će društvo napraviti puni iskorak u suvremeni svjetonazor.
Postoji cijeli sloj ljudi koji su u bivšem sustavu dobro živjeli. Ne nužno zato što su bili iznimno sposobni, nego zato što su znali biti ‘na liniji’. Crvena knjižica nije bila samo simbol pripadnosti, nego često i ulaznica u obrazovanje, napredovanje, stanove, pozicije.
Taj sloj nije nestao s promjenom zastave i grba. On se samo presvukao. Danas ga nalazimo u raznim strankama, institucijama, upravama, nadzornim odborima – uvijek blizu izvora moći, uvijek prikopčanog na ‘infuziju’ politike i državnog aparata.
Problem nije u nečijoj prošloj biografiji, nego u kontinuitetu mentaliteta: partijska lojalnost važnija od kompetencije, mreže važnije od znanja, pripadnost važnija od odgovornosti.
To je duh sustava koji formalno više ne postoji, ali realno i dalje oblikuje ponašanje elita. U takvom okruženju, mladi koji nemaju ‘veze’, ‘liniju’ i političku zaleđinu vrlo brzo shvate da meritokracija često postoji samo u govorima.
Još teže pitanje je ono koje se tiče povijesne istine. Društvo koje ne otvori vlastite arhive, koje ne rasvijetli vlastite zločine, grobove i stratišta, ostaje trajno podijeljeno između mitova i poluistina.
Ne zato da bi se prošlost koristila za nove obračune, nego da bi se napokon zatvorila kao povijest. Nerazriješena prošlost uvijek se vraća – kao političko oružje, kao ideološka municija, kao stalni izgovor zašto ‘još nije vrijeme’ da se okrenemo budućnosti.
U tom beskonačnom vraćanju prošlosti, dio političke scene – od nominalne ljevice do novih ‘progresivnih’ opcija – često poseže za recikliranjem tema iz Drugog svjetskog rata, pri čemu se zločini NDH stalno izvlače u prvi plan, nerijetko bez ozbiljne historiografske mjere, konteksta i preciznosti. Time se ne služi istini, nego dnevnoj politici.
Istodobno, zločini komunističkog režima guraju se u stranu, relativiziraju ili prešućuju, kao da su manje važni ili manje vrijedni pijeteta. Posebno je problematično licitiranje brojevima žrtava – proizvoljno iznošenje cifri koje nisu do kraja istražene ni znanstveno potvrđene – čime se tragedije pretvaraju u političku halabuku.
U tom nadmetanju tko će ‘imati više žrtava’, gubi se ono najvažnije: dostojanstvo stradalih i ozbiljan odnos prema povijesnoj istini.
A cijenu toga plaćaju mladi. Njih se opterećuje verzijama povijesti prilagođenima dnevnim potrebama različitih svjetonazora. Umjesto da im se ponudi kritičko, cjelovito razumijevanje prošlosti, često im se nude narativi – jedni uljepšani, drugi demonizirani.
Rezultat je generacija koja ne vjeruje institucijama, ne vjeruje politici i sve manje vjeruje da se u ovoj zemlji može uspjeti bez ‘nekoga iza leđa’.
U tom kontekstu posebno odjekuju poruke da se ne želi dirati nasljeđe bivšeg sustava. Takve poruke možda žele signalizirati stabilnost i izbjegavanje novih podjela, ali u stvarnosti dodatno cementiraju dojam da se društvu nudi trajno zamrzavanje rasprave o nerazriješenim pitanjima prošlosti.
Poruka koja se šalje nije pomirenje, nego status quo: ne dirajmo teme koje bi mogle uzdrmati postojeće odnose moći. Time se propušta prilika da se povijest konačno zatvori kao poglavlje i da se otvori prostor za zreliji, samosvjesniji odnos prema vlastitom identitetu.
Tu se vraćamo na ključnu rečenicu: problem nije u tome što politika ne zna za budućnost, nego u tome što joj, potajno, odgovara sustav u kojem mnogi ostaju po strani jer je s njima lakše vladati.
Zastarjeli obrasci, zatvorene mreže moći i nerazriješena prošlost stvaraju društvo niske političke participacije. A niska participacija savršeno odgovara onima koji su se snašli u postojećem poretku.
Dokle god se ne raskine s logikom ‘naših i njihovih’, dokle god se prošlost koristi kao alat za održavanje pozicija u sadašnjosti, teško je govoriti o stvarnom iskoraku.
Bez jasnog suočavanja s naslijeđem jugoslavenskog komunizma – ne kao ideološke etikete, nego kao sustava moći i privilegija – Hrvatska ostaje u ljušturi polupromjene. Formalno nova država, mentalno stari obrasci.
Mladi ne traže savršenu državu. Traže poštenu priliku. Traže društvo u kojem se ne napreduje po knjižicama – crvenima, plavima ili bilo koje boje – nego po znanju, radu i odgovornosti.
Tek kad se ta promjena dogodi, moći ćemo reći da smo se stvarno odmaknuli od tereta prošlog sustava. Do tada, budućnost će nam stalno kasniti, jer prošlost nikako da prođe.
B.M
“Neće svaki, koji mi govori: Gospodine, Gospodine! ući u kraljevstvo nebesko, nego samo tko čini volju Oca mojega, koji je na nebesima.” (Matej 7:21)
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik