‘Hrvatski’ ljevičari i četnici istovjetno o ‘ustaškom derneku’!

Objavljuje Hrvatski Ratnik

Srpski mediji, usklađeno s ‘hrvatskim’ leftardima, obrušili su se na subotnji koncert na Hipodromu kao na ‘ustaški dernek’ te su u to uspjeli, putem svojih yugo-četničkih dopisnika europskih medija, uvjeriti Europu, koja se sve više pretvara u tehnokratsko-fašističku korumptivnu tvorevinu, da nam udijeli packe. Činjenica je da se Europa odrekla Krista i da njenim upravljačkim strukturama smetaju poruke sa subotnjeg koncerta…

Upravo zato donosimo članak nepoznate autorice koji je objavio portal Croativ.net uz zanimljiv urednički komentar na dnu članaka…

Skriva se bijes zbog svog potpunog debakla, nezadovoljstvo okupljanjem i vitalnošću hrvatskog naroda…

U žalovanju sam, na prekretnici života nakon majčine smrti, više zaokupljena posljednjim stvarima nego dnevnim laprdanjem koje nas zasipa. Na toj mojoj prekretnici razmišljam o tome što je bitno za ostatak mog vremena na Zemlji, a što je nebitno i ide van iz mog života… – piše u whatsapp poruci čijeg izvora trag još nisam otkrio.

---

Na hladno, promišljeno, u ovom moru paradoksa i izvrtanja stvarnosti evo mog osvrta na koncert Marka Perkovića Thompsona, na sve ono blato što se već godinama nabacuje na njega, a zapravo na hrvatski narod.

Tjednima prije koncerta bili smo izloženi prekomjernom granatiranju zdravog razuma i boljih običaja.

Svašta se tu našlo, od takozvanih novinara, samodopadnih ‘urbanih’, interesno i ideološki vezanih, da ne kažem zarobljenih, vječno bijesnih, onih koji traže pažnju i žele pokupiti bar neke mrvice Thompsonove popularnosti i vrijednosti, dežurnih kompilatora od milja zvanih povjesničarima, raznih ‘analitičara’, onih generacijama privilegiranih i aboniranih na javnu riječ.

Posebno je ‘zabavno’ bilo predviđanje katastrofe, tragedije neslućenih razmjera na žarkom ljetnom suncu, rušenja mosta, nebrige za ljudske živote, potpunog kolapsa grada. Bio je očit prijezir prema hrvatskom narodu, prema onima koji nisu iz Zagreba (170.000 Zagrepčana je kupilo kartu), onih koji nisu iz gradova, a pogotovo onih pristiglih iz dijaspore.

Njih posebno ne podnose, osim kad ih instrumentaliziraju u korist svog pljuvanja po Domovini. Svi su dobrodošli, samo ne Hrvati. Sve može, samo ne Hrvatska.

Pa kad je sve prošlo tako lijepo i u redu traži se smeće, tvrtka iz Srbije (zašto ne?), i zatrpava nas se starim, ofucanim mantrama. Sve to skupa svodi se na salonsko pametovanje, jadne doskočice, jalove fejsbučke ‘mudrosti’, tobožnje sociološke i filozofske ‘analize’ ovog naroda, nas svih, naše mladosti. Time se prikriva trajna netrpeljivost, pa i mržnja prema svom narodu i Domovini, od kojih većina spomenutih jako dobro živi.

Nedvojbeno je i razočaranje što je sve prošlo mirno i dostojanstveno, što se nisu ostvarila katastrofalna predviđanja, to jest priželjkivanja.

Skriva se bijes zbog vlastitog potpunog debakla, nezadovoljstvo okupljanjem i vitalnošću hrvatskog naroda koje nisu primjećivali do ovog koncerta, iako postoje otkad postojimo. Bude mi čak i žao nekih od tih izgubljenih ljudi čije je vrijeme prošlo.

Manipulacije, zastrašivanje, propaganda, izrugivanje, omalovažavanje, cerekanje, optuživanje, prijetnje, pozivi na zabrane, ništa nije upalilo. Sve je to samo pljeva na vjetru.

Iza svega toga stoji strah, strah od istine. Svi ti znaju što je bilo, ali boje se što bi moglo biti, to jest da će se srušiti njihove ideološke kule od karata i privilegirane pozicije u javnom prostoru.

Budnica Domovinskog rata je samo povod, a pravi razlog je okupljanje hrvatskog naroda oko svoje tradicije i vrijednosti i njegov zahtjev za povijesnom istinom kojeg je ovaj koncert samo jedan dio. No važan, jer je vidljiv i nezaobilazan i jer jasno govori spomenutim ideolozima da su u manjini. Time što gospodare medijskim prostorom nisu zagospodarili našim umovima. ‘Vlasnici narativa’ više to nisu.

Zato nas se ‘prosvjetljuje’ da bismo i povijest trebali zaboraviti, posebno onu u kojoj su skriveni i prešućeni zločini, kao i onu o pobjedi i stvaranju države. Ali povijest je tu. Ne, nisam promašila struku, pogodila sam je savršeno. Sve što jesmo i što imamo, osobno i zajednički, je povijest. Samo je povijesna istina temelj budućnosti, a ne orvelovske laži kojima se dnevno ispire naš mozak, naše pamćenje i um kako bi se nama lakše manipuliralo.

Neće ići, jer zaboravlja se snaga istine koja kao voda nalazi svoj put, nadire kao val. Represija nad istinom došla je kraju. Tu je i snaga vjere koju oni koji je nemaju ne mogu razumjeti.

Ne, nećemo biti ljudi bez povijesti, kao svatko razborit naslanjat ćemo se na nju i učiti iz nje. Svi totalitarni režimi željeli su negirati i prekrajati povijest, i držati ljude kao polurobote u zarobljeništvu permanentne sadašnjosti.

Pljuvače Marka Perkovića Thompsona posebno boli naša mladost, 80% ljudi na koncertu između 15 i 25 godina. Oni znaju što je bilo, znaju tko su, oni su budućnost. Među njima i moj sin – tko ga pozna zna da je obdaren pameću, pristojnošću, kulturom, znanjem. I moja nećakinja, moji istarski i zagrebački rođaci, moji dragi studenti, mnogo djece mojih prijatelja i znanaca.

Ta mladost je slobodna, nekondicionirana nametnutim ideološkim konceptima ni 80-godišnjim lupanjem Hrvata po glavi genocidnošću, uz brisanje povijesne memorije. Oni uopće ne osjećaju potrebu braniti se od lažnih narativa na što su starije generacije često bile prisiljene represijom tamnice naroda. Oni to ignoriraju, neopterećeno idu svojim putem, slobodni, jer rođeni su u vrijeme slobode. Nosit će budućnost na novi način.

Naše pametne mlade ljude uzaludno pokušavaju uvjeriti u drveno željezo, to jest da su pjesme koje govore o Bogu, ljubavi, domu, domovini, obitelji i slobodi poziv na nasilje i mržnju. Upućuju ih da ne smiju biti ‘zacementirani u prošlosti’, čitaj Domovinskom ratu. Jer dobra je samo povijest obilježena Trnjanskim kresovima i petokrakama kojima se slavi pokolj u Zagrebu i Hrvatskoj, idolizira zločince, zataškava zločine, ona povijest koja je donijela stečena prava i privilegirane pozicije i mogućnost sisanja ove države koju tako silno ne podnose.

Sve to nametanje samo razbistruje glave naših mladih. Nigdje kod njih ‘ustaštva’, ono je samo opsesija u glavama spomenutih, oživotvorena u strategiji ušutkavanja Hrvata, u potpunom sljepilu i neshvaćanju da je ‘hrvatskoj šutnji’ došao kraj.

Uz ovu našu mladost gotovo je s ‘gašenjem mikrofona’. U njima vidim veliku promjenu, potencijal za budućnost, svekoliku novu paradigmu s čvrstim temeljima u vjeri, povijesti, obitelji.

No nisu na koncertu bili samo mladi, na kojima ova zemlja srećom ostaje, nego i oni koji je sada nose, mnogobrojni moji prijatelji, profesori, znanstvenici, glazbenici, poduzetnici, socijalni radnici, branitelji, zdravstveni djelatnici, političari, sportaši, pravnici, pošteni i dobri obiteljski ljudi i radnici, biskup Ivas, svećenici, redovnice i redovnici.

Sve pristojni ljudi, kao i naši mladi, pa nema čuđenja što je tako veliki skup prošao u miru i sigurnosti svih. Tu smo i mi koji nismo posjetili koncert ali smo ga s ponosom pratili. Osobno, ponosim se time da ne spadam u ‘orvelovski preodgojene’, zahvaljujući mojim dragim roditeljima.

Sjećam se sebe kao desetgodišnjakinje koja je dobro znala tko je, što je, tko je moja obitelj i moj narod i naša povijest. I tako i dalje kroz život, odgojena da volim i branim svoje, a poštujem tuđe, uvijek pristojna i tolerantna. Odgojena da budem čovjek i kršćanka, a onda Hrvatica i sve ostalo. Bila sam među onih 500.000 Hrvata u Mariji Bistrici 1984., jednog od tih trenutaka našeg buđenja, s vjeroučiteljem prof. dr. Aldom Starićem, mojim sestrama i vjeronaučnom škvadrom, tada mlađa od mog sina danas, a sestre još mlađe.

Prozvani smo tada ‘povampirenim kleronacionalistima’. Isti mentalni sklop kao i kod onih koji danas etiketiraju našu mladež. No ostala sam svoja, nikada ne krijući tko sam i što sam.

Ovaj koncert koji je više od koncerta, koji je simbol, pridružio se sve brojnijim znakovima duhovne obnove hrvatskog naroda i zemlje, a to je jedini pravi put.

Postoji i simbolika brojeva, 500.000 s glasom za 500.000 bez glasa, ali koji ga dobivaju i dobivat će ga.

I da se vratim svojim razmišljanjima o tome što je bitno za ostatak vremena koje mi Bog da na ovoj Zemlji: Bog, obitelj, prijatelji, domovina i moj rad. Ljubav. Gle, gle, pa tko o tome pjeva? Hvala Marku Perkoviću Thompsonu, hvala svima zaslužnima za ovaj koncert, hvala našim mladima, hvala Bogu!

Budućnost se smiješi. “Nije nas ostavio Bog” (Početak, meni najdraža pjesma MPT).

“Gospodinu Bogu se ne žuri, ali On nikada ne zakasni!“ (Bl. Alojzije Stepinac).

Mir vam i dobro!

IZVOR: Croativ.net

---

Urednički komentar by Miro Perković

Srpski mediji, usklađeno s ‘hrvatskim’ leftardima, obrušili su se na subotnji koncert na Hipodromu kao na ‘ustaški dernek’ te su u to uspjeli, putem svojih yugo-četničkih dopisnika europskih medija, uvjeriti i ‘staru bludnicu’ Europu, koja se sve više pretvara u tehnokratsko-fašističku korumptivnu tvorevinu, da nam udijeli packe.

Činjenica je da se Europa odrekla Krista i da njenim upravljačkim strukturama smetaju poruke sa subotnjeg koncerta, a di su oni vidjeli fašizam, zbilja nemam pojma.

Činjenica je i da pola milijuna ljudi, koji na jednom koncertu iskazuju svoju vjeru u Boga, odanost obitelji i ljubav prema Domovini, ni za veliku globalističku tvorevinu kao što je EU nije mala stvar.

I oni se boje buđenja Europe i europskih građana kroz prelijevanje pozitivne energije na druge članice unije. Da im je strah opravdan primjer je Janeza Janše koji hvali Thompsona i slovenskim ljevičarima poručuje da im neće proći naum odnarođivanja Slovenaca, a vidimo kako se Mađari, Slovaci, Poljaci… odupiru Brexellesu.

Istovremeno neki opskurni likovi u srpskim medijima uz lažni snimak raspravljaju o tome kako su svi Hrvati Ustaše koje zajedno s Thompsonom na subotnjem koncertu pjevaju ‘Jasenovac i Gradiška Stara’ dok istovremeno njihova policija prebija njihovu vlastitu mladost i iživljava se nad njima, dok ih u Hrvatskoj nitko ne dira. Ali o tome četnici ni slova da kažu. Naravno da neće četnik na četnika.

Iako hrvatska vlast prihvaća sva sranja koja nam nameću iz Bruxellesa hrvatski narod to očito ne prihvaća. Ovo je i izuzetno snažna poruka Plenkoviću da bi se trebao okrenuti svom narodu i poslušati ga, odbaciti sve sotonske inovacije koje dolaze od globalista i iz srca EU, ‘kule babilonske’.

I ne, ne ograđujem se od Ustaša. Ustaše su bili hrvatski dragovoljci te 41. godine kao što smo mi bili hrvatski dragovoljci 91. I isto kao što je ogromna većina hrvatskih dragovoljaca iz 91. bili časni i čestiti ljudi i domoljubi tako su i naši prethodnici iz 41. bili u najvećem broju časni i čestiti ljudi i domoljubi.

Zločine, kojih je bilo i ima u svakom ratu, su radili pojedinci koji imaju svoje ime i prezime, a nikako Ustaše ili branitelji iz Domovinskog rata. Mi da smo te 91. godine izgubili rat gore bi prošli nego Ustaše na Križnom putu, a pobjednici bi nas opisivali kao povampirene zločince koji su pobili milijardu i pol Srba, i ne samo od očiju nego i od zubiju, ruku, nogu i bubrega srpske nejači radili ogrlice.

Udruga Hrvatski Ratnik