Objavljuje Hrvatski Ratnik
Ova naša čeljad iz one bane mora izbjegoše tijekom 15. i 16. stoljeća pred zulumom Turaka, te i unatoč pet stoljeća izolacije, uspješe si očuvati svoj specifičan štokavsko-ikavski govor, koji sami nazivaju ‘na-našo’. A, govor, odnosno jezik je kamen temeljac nacionalnog identiteta. – Ovo je priča o životu i očuvanju identiteta moliških Hrvata koju nam je, u povodu minhenske izložbe fotografija, poslao dr. Tomislav Đurasović…
Ova priča o moliškim Hrvatima koji su opstali pet stoljeća u tuđini, a ipak sačuvali svoj štokavsko-ikavski govor i hrvatski identitet je nama posebno draga u svjetlu srpskih svojatanja svih Hrvata štokavaca.
I što Šešelj i ti pusti srpski akademici imaju reći na moliške Hrvate koji nisu ni čakavci ni kajkavci? Isto tako bi bilo zanimljivo čuti što bi isti ti srpski ‘lumeni’ imali reći i za Janjevce i Letničane koji su u srcu Kosova kroz stoljeća sačuvali svoj hrvatski identitet i jezik, a ni oni nisu ni kajkavci ni čakavci?
U Münchenu otvorena izložba o moliškim Hrvatima: “Kako je lipo hoditi s one bane mora”
U prostorijama Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Münchenu prošlog je petka 30. siječnja 2026. svečano otvorena izložba fotografija “Kako je lipo hoditi s one bane mora”. Projekt, koji tematizira život i očuvanje identiteta moliških Hrvata. Organizatori su GKRH u suradnji s krovnom udrugom ‘Hrvatska kuća’ te ogrankom Matice hrvatske u Münchenu.
Generalni konzul, Vladimir Duvnjak, otvorio je izložbu istaknuvši važnost ovakvih susreta za suradnju Hrvata u dijaspori. Posebna gošća večeri bila je Antonella D’Antuono, predsjednica udruge ‘Jedna Musica’ iz Molisea, koja je prisutne pozdravila emotivnom porukom: “Nemojte zabit naš lipi jezik” i posjetila na pet stoljeća dugu borbu za očuvanje identiteta ‘s one bane mora’.
Kroz objektiv fotoaparata, posjetitelji su prošetali ulicama tri preostala hrvatska mjesta u regiji Molise: Kruč (Acquaviva Collecroce), Filić (San Felice del Molise) i Mundimitar (Montemitro). Iako je nekada postojalo čak 15 mjesta s hrvatskom većinom, zajednica se uslijed povijesnih okolnosti smanjila na današnja tri, koja su opstala zahvaljujući izoliranom geografskom položaju.
Zanimljivu crticu iz povijesti donio je Tomislav Đurasović, ispričavši priču o kardinalu Nikoli Raduloviću, potomku izbjeglica iz okolice Ravnog, čiji je životni put od hercegovačkog krša do vatikanskih kongregacija simbol vitalnosti hrvatskog čovjeka. Priču donosimo u cijelosti:
Kardinal Nikola Radulović – od hercegovačkog krša do vatikanskih kongregacija
Srdačno pozdravljam sve nazočne, posebice pozdrav i dobrodošlica našim večerašnjim gostima, i koristim ovu prigodu da se preko njih zahvalim svim moliškim Hrvatima na očuvanju hrvatskog nacionalnog identiteta.
Ova naša čeljad iz one bane mora izbjegoše tijekom 15. i 16. stoljeća pred zulumom Turaka, te i unatoč pet stoljeća izolacije, uspješe si očuvati svoj specifičan štokavsko-ikavski govor, koji sami nazivaju ‘na-našo’. A, govor, odnosno jezik je, istinabog, kamen temeljac (svakoga) nacionalnog identiteta.
Povijesni izvori, iako su vrlo rijetki, bilježe da su moliški Hrvati podrijetlom s prostora između rijeke Cetine i delte Neretve, odnosno s područja oko današnjeg mjesta Ploče.
Moja priča, stara preko pola milenija smještena je u točne vremenske i prostorne okvire. Moji ‘susjedi’ Radulovići izbjegli su na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće u današnju Italiju. Ova obitelj je porijeklom iz sela Češljari, općina Ravno, u Južnoj Hercegovini.
To selo je udaljeno samo tri kilometra od mjesta Orahovi Do odakle je porijeklom obitelj svjetski poznatog znanstvenika Ruđera Boškovića. I Radulovići su, baš kao i Boškovići, pobjegli pred Turcima u Dubrovačku Republiku.
U spomenutoj obitelji Radulović rođen je Nikola (Niccolò) – talijanski kardinal hrvatskog podrijetla. Rođen je u Polignano a Mare, u Napuljskom Kraljevstvu, 27. prosinca 1627. godine. Kardinalov djed Marin izbjegao je iz Dubrovnika u Italiju.
Nikola je doktorirao i kanonsko i svjetovno pravo, i to na Klementinskom kolegiju u Rimu, a za svećenika je zaređen u veljači 1659. godine. Poslije nepunih mjesec dana Papa Inocent X. ustoličio ga je za nadbiskupa Teatinske arhidijeceze u Chietiju.
Udaljenost od Chietija do Molisa je nekih 90-tak km. Naš Nikola imenovan je 1691. prvo tajnikom Kongregacije za status redovnika, pa Kongregacije za biskupe i redovnike. Kardinalom je imenovan 1699. godine. Djelovao je u Koncilskoj kongregaciji kao i u Kongregaciji Rimske inkvizicije.
Štićenik kardinala Nikole Radulovića (Niccolò Radulovich), učeni dubrovački dominikanac i povjesničar Anselmo Banduri, svjedoči nam da je kardinal bolovao od gihta, te da je umro u Vatikanu 27. listopada 1702. i pokopan u kardinalskoj crkvi sv. Bartula na Tiberinskom otoku u Rimu.
Đurasović je završio s porukom na moliško-hrvatskom: Jena lendza mora nas dili – ma srce nas drži skupa.
Atmosfera je bila na vrhuncu kada je Ivana Milina, predsjednica udruge ‘Hrvatsko-talijanski Mozaik’ iz Rima, predstavila dokumentarni film ‘docuMAJA’. Srčika filma su drevni običaji i proljetna fešta moliških Hrvata.
Čak ni rukometna utakmica između Hrvatske i Njemačke, koja se pratila u susjednoj prostoriji tijekom pauze, nije zasjenila glavni povod okupljanja. Večer je završila uz okuse moliških specijaliteta, a zavodljivi miris ‘rezanaca’ s umakom od rajčica mnoge je, baš kao i autora teksta, vratio u djetinjstvo i podsjetio na majčinu kuhinju.
“Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati. Naprotiv, sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti; i što ste po skrovištima u uho šaptali, propovijedat će se po krovovima.” (Luka 12, 2-3)
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik