Piše: Šime Letina
Nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske u svibnju 1945. i uspostave komunističke Jugoslavije, vlast u Hrvatskoj, kao i u cijeloj Jugoslaviji, preuzela je Komunistička partija, zadojena boljševičkom ideologijom i borbenim ateizmom. Sve vjerske zajednice, a posebno Katolička crkva, bile su na udaru Komunističke partije i Titove ateističke vlasti. Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca jugoslavenske su vlasti uhitile 17. svibnja 1945…
Životni put Bl. Alojzija Stepinca
Alojzije V. Stepinac rođen je 8. svibnja 1898. u Brezariću kraj Krašića kao peto dijete od osmero djece u imućnoj katoličkoj obitelji Josipa Stepinca i njegove druge supruge Barbare, rođene Penić. Preminuo je 10. veljače 1960. u Krašiću. Dan nakon rođenja, 9. svibnja, kršten je u župnoj crkvi Presv. Trojstva u Krašiću. Krstio ga je Stjepan Huzek, krašićki župnik. Kumovi su bili Stjepan Burja i njegova supruga Barbara. [1]
U Krašiću je završio prva četiri razreda pučke škole, a 1909. godine upisao se u zagrebačku klasičnu gimnaziju. Diplomirao je 1916., a 29. lipnja te godine unovačen je u austrougarsku vojsku i u Rijeci pristupio 96. karlovačkoj pukovniji, zvanoj Mitara. [2]
Tijekom boravka u Rijeci išao je nedjeljom na misu u svetište Majke Božje na Trsatu. U Rijeci je završio časnički tečaj, a od 20. veljače 1917. sudjelovao je u borbama na talijanskom bojištu gdje je stekao čin poručnika. U srpnju 1918. ranjen je u nogu i zarobljen te je sljedećih pet mjeseci proveo u nekoliko talijanskih logora.
Po izlasku iz logora dobrovoljno se prijavio u Jugoslavensku legiju i 9. prosinca poslan na solunsko bojište. [3] Iz Soluna je brzo premješten, te nakon kraće službe u Vranju, Gnjilanu i Prištini otpušten iz vojske i u proljeće 1919. vratio se kući.
Otac ga potiče na studij. U jesen iste godine odlazi u Zagreb, obilazi nekoliko sveučilišta i odlučuje se za studij agronomije. Smatrao je da bi kao agronom mogao pomoći ocu na seoskom imanju.
Kao student postao je član Hrvatskog katoličkog akademskog društva Domagoj, no nakon prvog semestra napušta studij agronomije i vraća se kući. Otac ga je postavio za upravitelja Kamenareva, jednog od najvećih obiteljskih posjeda.
U nadi da će mu se sin što prije oženiti otac mu je prepisao imanje u Kamenarevu, kako bi pružio dom svojoj budućoj obitelji. Da bi ugodio ocu, stupio je u pismenu vezu s mladom djevojkom Marijom Horvat, kćeri svog bivšeg učitelja, a u jednom joj je pismu ponudio zaruke.
Ona je rado prihvatila ponudu, ali Bog je imao sasvim drugačiji plan za mladog Alojzija. Nakon zaruka počeo je sve više razmišljati o svećeničkom pozivu te je izgubio interes za brak, što se očitovalo i u sve rjeđoj komunikaciji sa zaručnicom Marijom.
Ona je razumjela njegovu namjeru i vratila mu prsten, a on joj je s radosnim olakšanjem poželio sve najbolje u daljnjem životu. Vratio joj je sva pisma, tražeći od nje da uništi njegova. Nije ga poslušala, nego ih je. zadržala. Sva njegova pisma objavljena su nakon njegove smrti.
Nakon prekida zaruka Stepinac donosi konačnu odluku da postane svećenik, a u listopadu 1924. odlazi u Rim na studij na isusovačko Papinsko sveučilište Gregoriana.
Za svećenika je zaređen 26. listopada 1930. u crkvi svetog Petra Kanizija, a prvu misu služio je na blagdan Svih svetih u bazilici svete Marije Velike. Uz njega je bio njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.
U srpnju sljedeće godine Stepinac je položio doktorat teologije i vratio se kući. 19. srpnja 1931. slavio je prvu svečanu misu u župnoj crkvi u Krašiću.
Očekivao je da će biti župnik u nekoj seoskoj župi, no umjesto toga nadbiskup Antun Bauer pozvao ga je u Zagreb i imenovao katedralnim ceremonijarom. Na njegov poticaj nadbiskup Bauer je 25. studenoga 1931. osnovao Karitas Zagrebačke nadbiskupije i na njegovo čelo postavio Stepinca koji je počeo otvarati pučke kuhinje i poticati vjernike na dobrovoljne priloge. Uz službu u Karitasu bio je i privremeni upravitelj župa u Samoboru i Svetom Ivanu Zelini.
Njegovo imenovanje zagrebačkim nadbiskupom
Godine 1932. nadbiskup Bauer, nakon što je napunio osamdeset godina, trebao je predložiti svog nasljednika Svetoj Stolici. U normalnim okolnostima i normalnoj državi takav bi postupak bio posve normalan i vremenski kratak, no hrvatski narod i njegova Crkva tada nisu živjeli niti djelovali u normalnoj i pravnoj državi, nego u diktatorskoj Kraljevini Jugoslaviji podvrgnutoj volji srpskoga kralja o kojemu je ovisilo i imenovanje katoličkog biskupa.
Među kandidatima je bilo svećenika koji su zadovoljili zahtjeve jedne strane, bilo Vatikana bilo Beograda, ali nijedan nije mogao zadovoljiti obje strane, zbog čega je proces traženja pravog kandidata bio dug i težak.
Za svog nasljednika nadbiskup Bauer je najpriije predložio svog tajnika dr. Antuna Slamića, ali je bio neprihvatljiv Beogradu zbog svog rođenja u Istri. Nakon toga Sv. Stolica je predložila uzoritog svećenika dr. Aleksandra Gahsa, no kralj Aleksandar ga je odbio s izgovorom da “ne mogu dva Aleksandra vladati.” [4]
Nakon duge i bezuspješne potrage za pravim kandidatom, jednom prilikom u razgovoru zagrebačkog nadbiskupa Bauera i senjskog biskupa Ivana Starčevića, kao kandidat spomenut je Alojzija Stepinc, no problem za imenovanje je bila njegova dob, jer je imao samo 36 godina i prema kanonskom pravu bio je premlad da postane biskup.
Srećom, zbog doktorata koji je stekao na Sveučilištu Gregoriana, bio je prihvatljiv Vatikanu, a kao solunski dragovoljac Beogradu. Nakon službenog prijedloga Sv. stolici, 27. travnja 1934. dr. Ive Perić upitao je nadbiskupa Bauera, “… kako ste mogli predložiti jednog od najmlađih svećenika, tako malo poznatog?” [5]
Na to mu je Bauer odgovorio: “Predviđam teška vremena. Mislim da sam u Stepincu otkrio hrabrog i neustrašivog čovjeka koji će moći voditi Crkvu u ovim teškim vremenima.“ [6]
28. svibnja 1934. Papa Pio XI. imenovao je Stepinca zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Za biskupa je zaređen na Ivanje 24. lipnja 1934. u zagrebačkoj prvostolnici. Njegovo biskupsko geslo je In Te, Domine speravi (U Tebe se, Gospodine, uzdam).
Nakon biskupskog ređenja Stepinac je po zakonu morao otputovati u Beograd i položiti prisegu srpskom kralju. Po povratku iz Beograda zapisao je u svoj dnevnik: “Obišao sam sve beogradske katoličke župe. Da je više slobode i dovoljno radnika, Srbija bi za 20 godina bila katolička.” [7]
Na žalost, dvadeset godina kasnije, neprijatelji su tu rečenicu upotrijebili protiv njega u optužnici za ratne zločine nad Srbima.
Nakon smrti nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937., Stepinac postaje rezidencijalni nadbiskup i predsjednik tadašnje Biskupske konferencije u Jugoslaviji.
Kao nadbiskup izražavao je svoja stajališta o različitim društvenim i političkim pitanjima, javno se zalagao za prava svih ljudi i osuđivao komunizam, fašizam i nacizam. U govoru sveučilišnoj mladeži 27. ožujka 1938. istaknuo je vrijednost domoljublja i osudio rasizam.
Na izborima za Narodnu skupštinu, u prosincu 1938., nadbiskup Stepinac glasovao je za listu Vladka Mačeka. Iste je godine osnovao Akciju za pomoć židovskim izbjeglicama i pozvao vjernike, osobito one imućnije, na pomoć. Smatrao je da svi narodi, bez obzira na brojnost, pa tako i Hrvati, imaju pravo na državnu samostalnost i slobodu.
Napad na Jugoslaviju i proglašenje Nezavisne Države Hrvatske (NDH)
Dana 25. ožujka 1941. vlada Dragiše Cvetkovića potpisala je sporazum o pristupanju Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu. Dva dana kasnije časnici jugoslavenske vojske, na poticaj britanske obavještajne službe ‘Special Operations Executive’ (SOE) i britanske vojne obavještajne službe, izveli su državni udar. Državni vladar postao je maloljetni Petar II. Karađorđević, a Dušan Simović predsjednik vlade i vrhovni vojni zapovjednik.
Po nalogu Adolfa Hitlera 6. travnja sile Osovine (Njemačka, Italija) napale su Kraljevinu Jugoslaviju i u kratkom vremenu jugoslavenska vojska bila je u potpunom rasulu. Hrvati su taj napad iskoristili za raskid s Jugoslavijom i uspostavu samostalne hrvatske države.
Na Veliku srijedu, 9. travnja, nadbiskup Stepinac je u svoj Dnevnik zapisao:
“Rat se nastavlja na svim područjima, ali otpor jugoslavenske vojske je vrlo slab. Hrvatski vojnici ne će se boriti. Na to su ih naučili Srbi kroz dvije prošle decenije svojim postupkom prema Hrvatima, a koji je svakome jasan. Hrvati se predaju Nijemcima ili čak stupaju na njihovu stranu te se bore protiv Srba. Vodstvo, pak, vojske izgubilo je glavu. Osovinski zrakoplovi bombardiraju pojedine točke. U Zagrebu je svaki čas uzbuna i dolaze nad grad osovinski zrakoplovi, ali građanstvo je dosta mirno. Osovinske čete sve više napreduju u unutrašnjost i svaki čas se očekuju u Zagrebu. Čak je pomalo počelo sa rasulom države, a sva krivnja leži jedino i isključivo na Srbima radi njihovog barbarskog postupka prema Hrvatima.” [8]
Na Veliki četvrtak, 10. travnja 1941. godine, prije dolaska njemačke vojske u Hrvatsku, pukovnik Slavko Kvaternik je u ime poglavnika dr. Ante Paveića preko radija proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku.
U svom obraćanju javnosti rekao je: “Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika te mukotrpna viseštoljetna borba hrvatskoga naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika dr. Ante Pavelića te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu, odredili su da danas, pred dan Uskrsnuća Božjeg Sina, uskrsne i naša nezavisna Hrvatska drzava.” [9]
Kvaternik je pozvao Hrvate, posebno oružane snage, da drže red u zemlji. U nekoliko idućih dana istaknuti Hrvati su preuzimali vlast u svim dijelovima današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srijema.
Na sam dan 10. travnja Stepinac piše:
“(Veliki Četvrtak) Današnji dan je prekretnica u životu hrvatskog naroda. Jugoslavija se raspala, a Hrvatska postaje nezavisnom državom. Zapovjedništvo vojske napustilo grad, a isto tako i ban Šubašić sa svojim nekim ljudima, dok je ostavio kao svoga zamjenika odjelnog predstojnika dra Žilića. Ustaše se sve više pripremaju i pomalo preuzimaju vlast. Upravo su bile lamentacije u prvostolnoj crkvi kad je ušla njemačka vojska u grad, a neposredno prije toga proglašena je Nezavisna Država Hrvatska.” [10]
Dva dana kasnije, 12. travnja prije podne na Veliku subotu, nadbiskup Stepinac je posjetio Slavka Kvaternika, čestitao mu uspostavu nove države i izrazio sućut zbog “tragične smrti njegova brata Petra Kvaternika”, kojega su 10. travnja ubili jugoslavenski mornari u Crkvenici. Dana 15. travnja tijelo Petra Kvaternika pokopano je u Zagrebu, a sprovod je predvodio nadbiskup Stepinac.
Istoga dana, u večernjim satima, Stepinac je služio u katedrali sv. misu. Nakon mise prišao mu je Slavko Kvaternik, poljubio mu prsten i zamolio ga za blagoslov.
U poslije podnevnim satima 16. travnja nadbiskup Stepinac je posjetio dr. Antu Pavelića i čestitao mu proglašenje samostalne hrvatske države. Stepinac je iz razgovora s Pavelićem “stekao dojam da je Poglavnik iskreni katolik i da će crkva imati slobodu u svom djelovanju.” [11]
Stepinac se 28. travnja obratio okružnicom svećenicima nadbiskupije, tražeći da se 4. svibnja u svim župnim crkvama održi svečani Te Deum u povodu proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.
U okružnici stoji:
“Časna braćo! Nema nikoga među vama, koji u ovo posljednje vrijeme nije bio svjedokom najzamašnijih događaja u životu hrvatskog naroda, među kojim djelujemo kao glasnici Kristovog evanđelja. Događaji su ovo koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu. Časovi su ovo u kojima ne govori više jezik nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom u kojoj smo ugledali svijetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli. Je li potrebno isticati da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može, jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed! Odazovite se stoga spremno ovom mome pozivu na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja Nezavisne Države Hrvatske (…) Pokažite to, časna braćo, i sada, i ispunite svoju dužnost prema mladoj Državi Hrvatskoj! U vezi s time određujem, da se u nedjelju 4. svibnja o. g. održi svečani Te Deum po svim župnim crkvama, na koje neka župni uredi pozovu mjesne vlasti i vjerni narod (…)“ [12]
U lipnju 1941. u Zagrebu je održano zasjedanje Hrvatske biskupske konferencije. Zadnji dan zasjedanja, 26. lipnja, nazočni biskupi posjetili su dr. Antu Pavelića, a Stepinac je u ime njih istakao da ga nazočni biskupi, kao legitimni predstavnici Crkve Božje u Nezavinskoj Državi Hrvatskoj, pozdravljaju kao “njezina državnog poglavara, uz obećanje iskrene i odane suradnje za bolju budućnost naše domovine.” [13]
Njegovo iskreno prihvaćanje Nezavisne Države Hrvatske, i upućene čestitke onima koji su joj bili na čelu, ne znači da je prihvaćao sve državne zakone ili odobravao ponašanje nekih državnih dužnosnika. To se naročito vidi iz njegova protivljenju rasnim zakonima, koje je tadašnja vlast prihvatila pod pritiskom Njemačke.
Nezadovoljan donošenjem tih zakona, u pismu Papi Piju XII. od 16. svibnja 1941. godine Stepinac piše:
“Očit je, za sada, pritisak Nijemaca koji se jako osjeća u zakonima protiv Židova, iako oni tvrde da se ne žele miješati u unutarnje stvari Hrvatske Države. Uistinu, rasistički zakon donijet ovih dana mora se pripisati teškim pritiscima Njemačke, jer mi je poznato iz osobnih susreta s osobama koje vode državu da ne namjeravaju dugo držati zakon u potpunoj snazi kao što je objavljen. Mnogo je manje zlo to što su Hrvati donijeli ovaj zakon nego da su Nijemci preuzeli svu vlast u svoje ruke. U tom slučaju mi bismo trpjeli sudbinu Slovenaca.” [14]
Za razliku od onih koji su svaki, pa i najmanji krivi potez u NDH, upotrebljavali kao opravdanje za njeno rušenje Stepinac je u svojim izjavama opravdavao ne samo njezinu uspostavu nego i njezinu trajnu opstojnost.
U svome kratkom govoru za vrijeme večere prigodom zagrebačkoga hodočašća u Mariju Bistricu 13. srpnja 1941., istakao je, da se “sada uređuje ovo naše hrvatsko narodno svetište, a naše narodne vlasti kao nikada do sada pružaju punu pomoć da se izgradi pravo narodno svetište i da bude u što većem sjaju u kojem će Majka Božja isprositi milost i zagovor da hrvatski narod bude sretan i zadovoljan u svojoj slobodnoj domovini.”
U propovijedi za vrijeme sv. mise u bazilici Srca Isusova u Zagrebu 19. ožujka 1942. u obraćanju sveučilišnoj mladeži istakao je, da to nije prvi put da im govori s toga svetog mjesta, “ali je prvi put da vam progovoram s ovoga mjesta, nakon što se obistinio san vaše mladostii, postala zbiljom Nezavisna Država Hrvatska.” [15]
Njegovo zalaganje za priznanje Nezavisne Države Hrvatske
Stepinčeva ljubav i privrženost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj očitovala se u njegovom zalaganju da je Vatikan čim prije prizna.
Već koncem travnja 1941. putem auditora (financijsk službenik) papinske nuncijature u Beogradu uputio je svoj pozdrav Sv. ocu papi s molbom da čim prije prizna NDH. Malo kasnije, 3. lipnja, u pratnji svećenika Stjepana Cvjetana, posjetio je Rim s namjerom da nagovori Sv. stolicu da prizna NDH.
Desetak dana kasnije, 14. lipnja s istom nakanom pismeno se obratio Sv. ocu papi. Tadašnji državni tajnik Sv. stolice, kardinal Luigi Maglione, 11. srpnja odgovorio je Stepincu da Sv. stolica, držeći se ustaljne prakse i međunarodnoga prava, nema običaj tijekom rata priznavati države koje su nastale u u tom ratu, već da ih priznaje tek po završetku neprijateljstva, tj. nakon rata.
Progon Katoličke crkve i nadbiskupa Stepinca u komunističkoj Jugoslaviji
Nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske u svibnju 1945. i uspostave komunističke Jugoslavije, vlast u Hrvatskoj, kao i u cijeloj Jugoslaviji, preuzela je Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom i borbenim ateizmom.
Sve vjerske zajednice, a posebno Katolička crkva, bile su na udaru Komunističke partije i Titove ateističke vlasti. Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca jugoslavenske su vlasti uhitile 17. svibnja 1945. i držale u zatvoru do 3. lipnja.
Već sutradan, 4. lipnja, Tito poziva Stepinca na razgovor i traži od njega da osnuje ‘narodnu Crkvu’, neovisnu o Svetoj stolici. Stepinac je odbio taj Titov zahtjev, jer je u njemu vidio ubod u srce Crkve i katoličkog jedinstva.
Bio je to početak Titovog planiranog progona ne samo katoličkih biskupa, svećenika i časnih sestara, nego i katoličkih vjernika.
U rujnu 1945. Stepinac je sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu situaciju. Biskupi su 22. rujna izdali pastirsku poslanicu u kojoj dokumentiraju sva nasilja i nepravde koje je nova jugoslavenska vlast u ratnim i poratnim vremenima počinila prema vjeri i Crkvi, kao i prema slobodi vjernika.
Poseban trn u oku jugoslavenskim vlastodršcima bila je izjava katoličkih biskupa koja se odnosila na njihovu odanost Svetoj stolici: “Ujedinjeni s Nasljednikom Svetoga Petra obećajemo, kao i naši pradjedovi u doba pape Agatona i Ivana VIII, da nas od Svete stolice ne će rastaviti ni pastoralna udaljenost, ni vlastite muke, ni krive optužbe neprijatelja Svete Crkve.”
Nakon njihove izjave pokrenuta je neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebice nadbiskupa Stepinca. Uslijedio je još žešći progon u čijem je središtu bio nadbiskup Stepinac. Bilo je i fizičkih napada na njega, poput kamenovanja u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945.
U siječnju 1946. vlasti su, preko novog papinskog izaslanika Josipa Hurleya, zatražile da ga Sveta stolica smijeni s mjesta zagrebačkog nadbiskupa.
Montirani sudski proces
Nakon sve žešćih uvreda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946., a 30. rujna izveden pred politički montirani sudski proces. Značajan je njegov govor pred sudom, 3. listopada, koji nije samo obrana svetinja, za koje je on bio spreman položiti život, već i svojevrsna optužnica protiv nepravednog suda.
Odluka o njegovom uhićenju donesena je na sastanku na Bledu u ljeto 1946. Na tom sastanku s Titom su bili Edvard Kardelj, Josip Hrnčević i Jakov Blažević. Govoreći o Stepincu, Tito im je rekao: “Gonite ga!”
Nakon uhićenja, 27. rujna 1946., u zagrebačkom Vjesniku Tito je ljutito izjavio: “Mi smo uhitili Stepinca, a uhitit ćemo svakoga tko se protivi sadašnjem poretku, bez obzira hoće li to pogodovati određenim krugovima ili ne”.
Na tom suđenju Stepinac je osuđen na 16 godina zatvora i oduzimanje građanskih prava na 5 godina. Kaznu je služio u Lepoglavi. Nakon pet Godina, uvjetno je pušten i prebačen u rodni Krašić.
Osnivanje svećeničkih udruženja
Budući da Tito i njegova vlada nisu mogli slomiti Stepinca niti prisiliti ostale hrvatske biskupe na osnivanje nacionalne crkve, na poticaj jugoslavenske vlasti, počela su se osnivati staleška udruženja katoličkih svećenika s ciljem stvaranja sukoba i podjela u Crkvi.
Svrha osnivanja takvih udruženja vidi se iz pisma koje je Vladimir Bakarić uputio Edvardu Kardelju u prosincu 1946. godine. U pismu stoji da “uspostavu narodne crkve treba popularizirati odozdo i odozgo, tj. davati podršku svećenicima koji bi to prihvatili, a udarati po onima koji se tome protive.”
Hrvatski su biskupi shvatili namjeru državne vlasti i opasnost osnivanja svećeničkih udruženja, pa su u rujnu 1952. na Biskupskoj konferenciji odlučili da se katolički svećenici ne smiju učlanjivati u ta udruženja.
Suprotno volji Vatikana i hrvatskih biskupa 12. studenoga 1953. u NR Hrvatskoj osnovano je udruženje svećenika u koje su se uključili neki od svećenika. [16] Svrha osnivanja bila je odvojiti Crkvu i vjernike u Hrvatskoj od Sv. stolice.
Odnosi između Vatikana i Jugoslavije bili su loši, a posebno su se pogoršali nakon što je papa Pio XII. u siječnju 1953. godine imenovao Stepinca kardinalom. Na zahtjev Jugoslavije Sveta Stolica morala je povući svoga nuncija iz Beograda.
Smrt kardinala Stepinca
Kardinal Stepinac je svoj progon i zatvorske muke proživljavao u molitvi i mislima na Isusov progon i muke. Za njega “vjera nije bila suhi list, već korijen koji drži čitavo stablo našeg života.” S tom vjerom napustio je ovozemaljski život i preselio u vječnost, u susret s Gospodinom. Nije kukao nad vlastitom sudbinom niti se žalio na bolove koje je osjećao pred sam kraj života.
Kad su mu, pred samu smrt, njegov župnik, sestra i ostali, koji su toga dana bili uz njega, htjeli olakšati bolove injekcijom, Stepinac ih je prekinuo obraćajući se župniku riječima: “Znate što župniče! Pustite vi injekciju. Idemo najprije na ono što je najvažnije. Uzmite štolu. Čemu se zavaravati? Sjednite ovdje, pa idemo od početka. Osigurati se, pa što Bog dade”. [17]
Na vijest da će k njemu doći liječnici, odgovorio je: “Lijepo mi ih pozdravite, ali mi se više ne ćemo vidjeti.” [18]
Toga dana, 10. veljače 1960. godine, u 2 sata poslije podne, držeći svijeću u rukama, s riječima “Fiat voluntas tua,” ispustio je svetu i plemenitu dušu.[19]
Nakon uspostave današnje države Hrvatske, Stepinčev nećak je, 15. srpnja 2016., podnio zahtjev Županijskom sudu za reviziju njegove presude. Županijski sud je taj zahtjev predao sucu Ivanu Turudiću, koji je 22. srpnja poništio presudu I proglasio kardinala Stepinca nevinim.
Zaključak
Stepinac je živio svetim životom i umro na glasu svetosti. Pravda, milosrđe i hrabrost izbijali su iz njegovih blagdanskih propovijedi, okružnica, javnih izjava i odgovora na optužbe jugoslavenskih vlastodržaca.
Stepinac je bio promicatelj Božje riječi i branitelj slobode i prava svih naroda i svakog pojedinca. U njegovim su očima sve rase bile proizvod Božjeg plana, volje i ljubavi, pa je zato s jednakim žarom branio slobodu i dostojanstvo svih ljudi, bez obzira kojoj rasi ili narodu pripadali. Bio je odan Bogu, Crkvi i svom hrvatskom narodu.
Kao katolički vjernik i pripadnik hrvatskog naroda vidio je ‘prst Božji na djelu’ u uspostavi Nezavisne Države Hrvatske, i zato je od početka pozivao i poticao svećenike da rade na njezinu unapređenju i molitvama pomognu da postane Božja zemlja.
Iako se nije uvijek slagao s politikom NDH, a ponekad je i javno osuđivao ispade i zločine neodgovornih pojedinaca, nikad i nigdje nije osudio državu, niti ustvrdio da je njezino proglašenje bilo neopravdano. Dakle, nisu u pravu oni koji danas ističu da je Stepinac samo načelno bio za samostalnu državu Hrvatsku, ali da nije bio za NDH.
Većina onih koji ga i danas napadaju ne čine to zbog njegove navodne krivnje, nego zbog njegova prihvaćanja NDH. U njihovim očima proglašenje tadašnje hrvatske države bio je zločin, a zločinci svi oni koji su je prihvaćali.
Za Ivu Goldsteina najveći je Stepinčev grijeh njegova javna podrška “zločinačkoj NDH, od njezinih prvih do praktički posljednjih dana”. Osuđuje ga što se sastajao i fotografirao s Pavelićem “i drugim ustaškim glavešinama”.
Po toj logici Ivo Goldstein je također kriv i trebao bi biti u zatvoru zbog svoga projugoslavenskog stava i slavljenja Josipa Broza Tita koji se nalazi na popisu svjetskih zločinaca uz Hitlera, Staljina i Mao Zetunga.
Za razliku od Goldsteina, Esther Gitman, Amerikanka židovske vjere, smatra da je Stepinac bio potpuno nevin i nepravedno osuđen, te da nitko nije pomagao i spašavao židove više od njega.
Dva dana nakon nepravedne osude nadbiskupa Stepinca, Louis Breier, predsjednik udruženja američkih židova, u New Yorku je dao slijedeću izjavu: “Ovaj veliki čovjek Crkve bio je osuđen kao suradnik nacizma. Mi, židovi prosvjedujemo protiv takve klevete. Poznavajući vrlo dobro njegovu prošlost, možemo reći, da je on od godine 1934. i slijedećih godina bio uvijek vjeran prijatelj židova i nije to skrivao ni u vrijeme okrutnih progonstava pod režimom Hitlerovim i njegovih pristalica. Bio je on jedan od onih rijetkih ljudi u Europi koji su ustali protiv nacističke tiranije i u onom času, kad je to bilo najopasnije.“ [20]
U promicanju istine u svijetu o nadbiskupu Stepincu posebno se zalagao njegov tajnik, mons. Dr. Stjepan Lacković, koji je živio uzornim i svetim životm poput ‘našega svetog nadbiskupa’ Stepinca, kako ga je on uvijek nazivao.
Zahvaljujući Lackovičevoj upornosti i kucanju na vrata američkih političkih i crkvenih isnstitucija, mnogi Amerikanci su brzo saznali istinu o progonu hrvatskog naroda, Katoličke crkve i nadbiskupa Stepinca.
Na njegov poticaj njujorški kardinal Franjo Spellman, u znak poštovanja prema nadbiskupu Stepincu, u White Plains-u New Yorku, sagradio je gimnaziju kojoj je dao ime ‘Archbishop Stepinac High School’ (Gimnazija Nadbiskupa Stepinca).
Na službenom otvoranju gimnazije mons. Lacković je bio glavni govornik. Gimnazija je brzo postala trajni spomenik hrvatskom mučeniku i svecu Stepincu, središte u kojemu se američka mladež odgajala i napajala ‘Stepinčevim duhom slobode’.
Gimnazija nadbiskupa A. Stepinca u New Yorku
Papa Ivan XXIII, kojega su nazivali Dobrim, u bazilici sv. Petra, na zadušnici za kardinala Stepinca, rekao je o Stepincu ovo: “Draga braćo i sinovi! Nemojmo zaboraviti ozbiljan poziv u njegovoj oporuci kojim nas potiče da postojano opraštamo i promičemo mir. Kako je nježna, kako je ganutljiva njegova prošnja kojom moli oproštenje, ako je možda bilo – usprkos čistoj i dobronamjernoj nakani – za života pa i samo malo uvrijedio! Kako je uzvišeno što je ponovio riječi umirućeg Isusa: “Oprosti im, jer ne znaju što čine” u prilog onima koji su mu nanijeli nepravedne patnje.” [21]
Papa Ivan Pavao II. proglasio je Stepica blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici. Molimo se dragom Bogu da ga Sv otac papa Lav XIV. čim prije službeno proglasi svetim.
IZVORI:
[1] O. Aleksa Benigar, Alojzije Stepinac, Rim. Ziral, Zajednica ranjeni labud izdanja, 1974, str. 24.
{2] Isto, str. 44.
[3] Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije 2., Školska knjiga -Stvarnost, Zagreb, 1989., str 39.
[4] O. Aleksa Benigar, Alojzije Stepinac, Rim. Ziral, Zajednica ranjeni labud izdanja, 1974, str. 124.
[5] Isto, str. 130.
[6] Isto.
[7] Wikipedia, Alojzije Stepinac
[8] Večernji list, 19. travnja 2021; Citat preuzet iz Wikipedije; Alojzije Stepinac
[9} Ivan Gabelica: Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, vlastita naklada autora, Zagreb, 2007.
[10] Večernji list, 19. travnja 2021; Citat preuzet iz Wikipedije; Alojzije Stepinac
[11] Ivan Gabelica: Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, vlastita naklada autora, Zagreb, 2007.
[12] http://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr/stepinac-nam-govori/poruke-i-okruznice/1941-1946/okruznica-nadbiskupa-stepinca-kleru-nadbiskupije-zagrebacke-prigodom-osnivanja-nezavisne-drzave-hrvatske-28-travnja-1941/1147
[13] Ivan Gabelica: Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, vlastita naklada autora, Zagreb, 2007.
[14] Wikipedija, Alojzije Stepinac
[15] Isto.
[16] Hrvoje Njavro, Društveno i crkveno djelovanje zadarskog nadbiskupa Mate Garkovića (1948.-1968.)
[17] A, Benigar, Stepinac, str. 843.
[18] Isto, str. 845.
[19] Isto, str. 846.
[20] Isto, str. 639.
[21] VJESNIK hrvatskih radnika i iseljenika u Njemačkoj, Uskrs 1985., br. 51, str. 18.
Marko 8:34 “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.”
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik