Piše: Lili Benčik
Teme današnjeg članka su NDH i Nedićeva Srbija, Srpska pravoslavna crkva u Nedićevoj Srbiji, masovni prelazak četnika u partizane i Bleiburška tragedija. Kažnjeni su pojedinci za zločine fašizma, nacizma, ustaše, četnici i ostali, ali nitko nije kažnjen za zločine komunizma. Ne samo da nisu kažnjeni, nego su nagrađeni i po njima se nazivaju ulice i trgovi, i prave turistički brandovi. Sjeća li se još netko sahrane ‘druga Tita’?
180 godina velikosrpskog negiranja hrvatskog naroda i posezanja za hrvatskim teritorijem – 2. dio
NDH-Nedićeva Srbija
Nasuprot NDH, o kojoj je jugo-komunistički agitprop proširio nevjerojatne laži koje su se održale u javnom prostoru do danas toliko da se svaki oblik izražavanja hrvatskog identiteta izjednačava s NDH, odnosno ustaštvom, krije se i šuti o Nedićevoj Srbiji.
Prešućuje se uloga Srbije u 2. svjetskom ratu i njena antisemitska politika do danas. Prešućivala se i njena kvislinška uloga, logori i sve ostalo za što se tereti NDH i današnja Hrvatska, dok se Srbiju ne spominje.
Ustašizaciju Hrvatske predvode tzv. antifašisti, odnosno preobučeni komunisti, četnici-velikosrbi, orjunaši i ostala uhljebljena bratija.
Nitko u Hrvatskoj ne negira Jasenovac! Negiraju se laži i mitovi koje su Srbi ispleli oko Jasenovca. Samo laži oko broja stradalih dovoljno kazuju: prve brojke su bile preko milijun žrtava, onda je dugo bilo 800 tisuća žrtava, pa 700 tisuća, pa sada službeno 83.195, iako je u Beogradskom muzeju Holokausta skupljeno je 77.743 imena žrtava logora Jasenovca, a po istraživanju 1964. popis je od 59.188 imena.
Novija istraživanja dr.sc. Nevena Elezovića i dr.sc. Nikole Banića otkrila su da su 74. 288 ili 89% imena sa službenog popisa u JUSP Jasenovac lažna ili dvojbena (HT broj 854 od 4. veljače 2021.).
U Jasenovcu je godinu dana bio zatočen dr. Ante Ciliga, književnik, novinar, revolucionar, komunist, disident i logoraš iz sovjetskih logora (1929.-1936.). Krajem 1941. bio je uhićen u NDH i sproveden u Jasenovac gdje je boravio do studenoga 1942.
Stoga je o Jasenovcu najbolje i najpouzdanije svjedočanstvo istine upravo ono dr. Ante Cilige koje je on objavio u svojoj knjizi ‘JASENOVAC: ljudi pred licem smrti: uspomene iz logora’ kao šesto poglavlje opsežne memoarske knjige ‘Sam kroz Europu u ratu (1939.-1945.)’. Knjigu je objavio u Rimu 1978. godine.
U Hrvatskoj je tu knjigu objavio Ninoslav Mogorović iz Pule 1998. godine, predsjednik udruge ‘dr. Ante Ciliga’ u Puli.
Posebnu težinu ima Ciligino svjedočanstvo o unutarnjem ustrojstvu uprave jasenovačkog logora. U Jasenovcu su logorsku upravu držali Židovi. Židovi su bili ta ‘unutarnja vlast’ u logoru! I samog Ciligu je to iznenadilo prigodom dolaska u logor. Njegovo promišljanje o Židovima kao ‘izabranom narodu’ došlo je do izražaja i u jasenovačkim logorskim uvjetima gdje su, po Ciligi, Židovi logoraši držali brojne rukovodeće položaje dovodeći time druge grupe u težak položaj.
Taj opis strukture upravljanja u logoru Jasenovac preuzeo je od Cilige dr. Franjo Tuđman u svojoj knjizi ‘Bespuća povijesne zbiljnosti’, pa ju je morao povući na inzistiranje izraelskih vlasti.
I dok je dr. Ciliga legalnim načinom pušten iz logora, dok priznaje da je i sam, kao književnik i antikomunist imao privilegije u logoru, svi su Židovi unaprijed bili osuđeni na smrt, ako ne u samom Jasenovcu, onda u logorima izvan Hrvatske, jer je za mnoge Jasenovac bio samo jedna prolazna postaja prema logorima u Srbiji i Njemačkoj.
Godine 1943. tajno se sastao s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, na inicijativu nadbiskupa, i izvijestio ga o stanju u Jasenovcu. Poznajući Ciliginu humanost i istinoljubivost, nadbiskup Stepinac je od njega tražio informacije o zbivanjima u Jasenovcu.
Nakon razgovora s Ciligom nadbiskup Alojzije Stepinac je pisano ustvrdio kako je čitav logor Jasenovac, a ne samo neki zločini počinjeni u njemu, “sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku”.
Kako Republika Hrvatska nije sljednica NDH, iako je dio povijesti djela hrvatskog naroda, ta se ‘ljaga’ nikako ne proteže na hrvatski narod i današnju Republiku Hrvatsku, već je treba čitati kao otklon od nametnute hipoteke o hrvatskoj genocidnosti.
Dana 25. listopada 1942. godine u zagrebačkoj katedrali Alojzije Stepinac, tada kao zagrebački nadbiskup, govori u propovjedi:
“Svaki narod i svaka rasa imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore ‘Oče naš koji jesi na nebesima’. I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?”
Ciliga tvrdi da se ni jedan svećenik nije usudio tako žestoko usprotiviti politici progona ljudi kao nadbiskup Stepinac. Ciliga je o Stepincu imao najbolje mišljenje. I u svojoj oporuci 1991. je napisao:
“Smatram srećom svog života što sam početkom 1943. godine imao susret s nadbiskupom Stepincem i upoznao osobno velikog sveca i velikog čovjeka.”
NDH je bila prihvaćena kao izraz višestoljetnih težnji Hrvata za svojom državom. Unatoč progonu Židova u NDH je, prema riječima Židovke i stradalnice holokausta dr. Esther Gitman, postajao široki općenarodni pokret od najmanjih ljudi do ministara u Vladi NDH, poput ministra zdravstva dr. Ivana Petrića, koji su spašavali Židove do samog kraja rata.
Ne spominje se činjenica da je NDH vodila obrambeni rat protiv četničke genocidne agresije koja je bila protiv stvaranja hrvatske države (ustanak u Srbu 27. srpnja 1941).
Vlada u Londonu prihvatila je nadopune Moljevićeva projekta koje joj je uputio Politički odbor Draže Mihajlovića u rujnu 1941. i njegov četnički pokret.
Nedićeva Srbija (travanj 1941.-1944.) je prikazivana kao plemeniti cilj u očuvanja ‘biološke supstance srpskog naroda’. Sam Milan Nedić je bio ‘otac Srbije’ od ranije “opsjednut njemačkom vojnom snagom”. Za njega je rat završio u travnju 1941. i onda je nastupilo ‘novo doba’ u ostvarenom miru. ‘Nova Srbija’ pripremala se za uključenje u ‘novi poredak’ u ‘Novoj Evropi’ na čelu s ‘Velikonjemačkim Rajhom’.
Antisemitizam je bio jedna konstanta politike u Srbiji prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Osobito je u tome prednjačio Ljotićev fašistički ‘Zbor’, kao i srbijanski tisak i mediji koji su veličali Hitlera i njegove planove, za razliku od Hrvata kod kojih nije bilo antisemitizma, ni fašizma.
Dapače, prvu pobuna protiv fašizma u Europi i svijetu podigli su Istarski Hrvati 1921. – Proštinsku bunu.
Fizička likvidacija srbijanskih Židova počela je odmah nakon ulaska Nijemaca u Beograd u travnju 1941. godine.
Nasuprot tome, stalno se godinama potencira i nameće Hrvatskoj kolektivna krivnja za logore. Jugoslavenskoj i svjetskoj javnosti sistematski se sakriva ova tragična činjenica i genocid počinjen u Srbiji protiv pripadnika židovskog naroda, kao i činjenica da je Srbija tijekom Drugog svjetskog rata bila saveznik Hitlerove Njemačke.
U kolovozu 1942. vlada Srbije, na čelu s Milanom Nedićem, objavila je da je Srbija Judenfrei (čist od Židova), a to znači da je progonom, ubijanjem i mučenjem riješila židovsko pitanje, i to među prvima u Europi.
Emanuel Schafer, zapovjednik zloglasnog Gestapa u Srbiji, tada je izgovorio strašne riječi: “Srbija je judenfrei”, dok je SS-ovac Harald Turner nešto kasnije izjavio: “Srbija je jedina zemlja u kojoj je židovsko i cigansko pitanje riješeno.“
Kroz oncentracijski logor Banjica (kod Beograda) je prošlo blizu 250.000 ljudi i streljano njih 30.000.
Koncentracijski logor Sajmište (Zemun kod Beograda, tada NDH) je bio pod izravnom upravom Trećeg Reicha, okupacijska zona Istočni Srijem).
Procjenjuje se da je kroz logor Sajmište u Beogradu prošlo oko 100.000 zatvorenika od kojih su mnogi odvedeni u druge logore po okupiranoj Europi, dok je izravno u logoru Sajmište ubijeno oko 48.000 zatvorenika. Najstrašniji zločin je trovanje 6.280 žena i djece ugljikovim monoksidom (kamionom Dušegupka) i potom sahranjeno u masovnoj grobnici u Jajincima.
Bilo je i manjih logora: Topovske šupe, kod Beograda, Veliki Bečkerek, Zrenjanin, Crveni krst (u Nišu) (30.000, od čega je oko 12.000 strijeljano, ostatak odvedeno u druge logore), Dulag, (Šabac), Svilara (Pančevo), Paraćin.
U Nedićevoj Srbiji je ubijeno 94% Židova i Roma, oko 80.000 ljudi. Egzekucije su izvršavali pripadnici Specijalne policije i Državne straže, a ne Nijemci.
I svakako treba naglasiti rehabilitaciju Draže Mihajlovića i četništva, sve u svrhu jačanja velikosrpske ideologije, odnosno Srpskog Sveta, i dominaciju Srbije na prostoru bivše Jugoslavije što je dugoročni interes Engleske politike, politike koja ne mari za ljudske žrtve što je pokazala Bleiburškom tragedijom i kod velikosrpske agresije na Hrvatsku i BIH 1991.-1995.
Srpska pravoslavna crkva (SPC) u Nedićevoj Srbiji
Nikad se od nje nije čula ni riječ osude genocida, žutih vrpci, logora, rasizma… Dokumentirala je to povjesničarka Ljubica Štefan.
Predstavnici Svetog sinoda su odmah po dolasku Nijemaca otišli se pokloniti njemačkom vojnom zapovjedniku i izjavili, prvo pismeno u tisku, zatim usmeno u posjetu, i ovo: “Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i uticaće preko svojih organa na potpuno održanje reda, mira i pokornosti.”
Ideja o velikoj Srbiji i ništavnosti drugih, posebno Hrvata, snažno se održavala u Kraljevini Jugoslaviji, ali je tada jačao i srpski fašistički pokret kao potpora šesto-siječanjskoj diktaturi.
Godine 1935. osnovan je jugoslavenski fašistički pokret ‘Zbor’ pod vodstvom Dimitrija Ljotića, koji je izjavio da je Hitler oruđe Promisla Božjeg.
Podržavanje nacizma u Srbiji bilo je snažno, a Zboru je prišla i vjerska organizacija Bogomoljci. Kada je Nedić došao na vlast 546 uglednih Srba potpisalo je Apel srpskom narodu s pozivom na lojalnost nacistima. Apel su potpisali neki velikodostojnici SPC i mnogi intelektualci.
Philip J. Cohen argumentirano tvrdi da je glavnina srpskoga političkog, intelektualnog i vjerskog vodstva kolaborirala sa silama Osovine.
Masovni prelazak četnika u partizane
Istina koju se rijetko čuje je da su glavninu partizanskog pokreta činili Hrvati, da je hrvatska mladost izginula na Sutjesci i Neretvi, a da su protivnici bili velikosrpski četnici.
Na Neretvi su partizani razbili četnike. A najveći poraz zadali su im pripadnici HOS-a u bitki kod Ljevče polja, blizu Banja Luke, gdje su Hrvatske obrambene snage (HOS) ubile oko 8.000 četnika, 5.000 zarobili i u ustaški logor u Staroj Gradišci odveli 1.500 časnika i istaknutijih četnika gdje su nekoliko dana kasnije svi pobijeni.
General Vladimir Metikoš, koji je u samoj blajburškoj dolini pregovarao s britanskim i oficirima Jugoslavenske vojske, nakon uhićenja podijelio je sudbinu svojih vojnika, ubijen je nakon jednodnevnog suđenja u Beogradu zajedno s još tridesetak visokih ustaških časnika.
Prve prelaske četnika u partizane opisao je u svojoj knjizi ‘Put u Foču’ Adil Zulfikarpašić kada je po zadatku krenuo u svoju rodnu Foču gdje su bili Tito i Vrhovni štab.
Prema svjedočenju Zulfikarpašića, koji je bio tamo prisutan, primali su mase četnika, pravih koljača iz Foče i dijelova NDH uz Drinu, u partizane. Vidio je kada je kod Tita ušao Strajo Kocović, četnički vojvoda iz Foče i jedan od najvećih koljača, ali je na šubari sada umjesto kokarde nosio petokraku. Postao je komandant Fočanskog partizanskog odreda svega mjesec dana nakon pokolja.
Adil Zulfikarpašić je jahao prema Foči zajedno s još nekoliko pratilaca, a svuda ih je dočekivala ista slika: zgarišta, nijema pustoš i gladni psi koji su zavijali oko muslimanskih sela.
“Kod jednog potoka, preko kojeg smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je bio pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Leševi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo da grabljivice razvlače leševe. Most u Foči je još bio krvav, a ispod mosta, opisuje Zulfikarpašić, niz zidine kula visile su, poput stalaktita u carstvu nečastivog, ogromne krvave ledenice. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu su ležali naduti leševi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci bili su goli.”
Pričali su im kako bi četnici, da Drina ne bi izbacivala tijela, razrezivali trbuhe mrtvacima i tjelesa bi potonula.
U Putu u Foču Zulfikarpašić ističe da su strašne zločine učinili većinom lokalni Srbi, mještani. Nitko od susjeda Srba nije se našao da uzme u zaštitu barem jednog od osam tisuća muslimana i njihovu imovinu…
Nakon ovakvog svjedočenja zar nekoga začuđuju zločini partizana?
Isto se ponovilo i 45 godina kasnije jer nisu bili ni optuženi ni kažnjeni za zločine koje su počinili pa su smatrali da imaju ‘dozvolu za ubijanje’. U Titovoj Jugoslaviji bili su nagrađeni kao dobri borci!
Bleiburška tragedija
Je smišljena tragedija hrvatskog naroda u kojoj je pobijena hrvatska mladost, inteligencija, obrtnici, radnici i seljaci u reproduktivnoj dobi, s ciljem uništenja cijelog naroda.
Michael Palaich, američki Hrvat treće generacije, kada je 1989. godine radio na pripremi filma ‘Bleiburška tragedija’ izjavio je;
“Ne možemo prihvatiti da su u prošlosti određeni pojedinci bili osuđeni za ratne zločine zato što su krcali ljude u stočne vagone, dok su Britanski časnici koji su učinili to isto kasnije postali članovi parlamenta, i nikada nisu bili optuženi za ratne zločine.
Ne možemo prihvatiti da su Sjedinjene Države izručile osamdeset godišnjeg dr. Andriju Artukovića Jugoslaviji 1986. godine, dok je određeni Hrvat i bivši Titov partizan slobodno živio u Mississaugi u Canadi većinu svog života unatoč tomu što je pobio bezbrojne Hrvate u Jazovki godine 1945.
Ne možemo prihvatiti da ulice i trgovi u Hrvatskoj nose ime Josipa Broza Tita, istog onoga koji je organizirao pokolj cijele generacije Hrvata, dok njegovi sljedbenici tvrde kako je on heroj jer se borio protiv fašizma. Čovjek koji prigrli ideju osobne slobode mora osuditi i fašizam i komunizam.
Fašizam i komunizam su antiteza osobnoj slobodi. Opozicija fašizmu ne znači da je netko dobar čovjek ako je taj isti bio komunist koji je ubijao 1945. godine. Isto tako, opozicija komunizmu ne znači da je netko dobar čovjek ako je isti taj ubijao na drugoj strani 1941. godine.
Rješenje je jednostavno. Nemojmo biti selektivni kod privođenja ratnih zločinaca pred sud. Ne smijemo samo slati Hrvate u Hag, dok oni koji su odgovorni za ratne zločine 1945. godine još uvijek hodaju ulicama, čak i ako hodaju uz pomoć štapa.
Ne smijemo imitirati selektivni tretman ratnih zločinaca u zemljama kao što je Velika Britanija, dok su sami Britanci desetljećima znali da su neki od njihovih vlastitih vojnika počinili ratne zločine protiv Hrvata, i to po definiciji njihovih vlastitih tužitelja nakon Drugog svjetskog rata.
Suđenje ratnim zločincima nije stvar osvete. Ono je stvar pravde. Hrvatska neće zacijeliti sve dok njena zagnjojena rana koja se zove Bleiburg ne zacijeli, a jedini je lijek za to je pravda za žrtve.”
Svijet se podijelio na Istok i Zapad. Berlinski zid postao je novi simbol rata, hladnog rata. Na Zapadu su slavili oslobođenje od diktature fašizma, nacizma i rata i nastavili život u slobodnom demokratskom društvenom uređenju.
Na Istoku jedna je diktatura zamijenjena drugom, fašizam i nacizam zamijenjeni su komunizmom. Teror, progoni, logori ubijanje nepodobnih i neistomišljenika se nastavio. Nema slobode govora, mišljenja ni kretanja.
Svijet priznaje komunističke diktatore kao ravnopravne partnere, ne pitajući se na koji način su došli na vlast, ni kako vladaju. Nitko iz tog zapadnog demokratskog svijetu nije se ‘štel mešati’ u unutarnje uređenje druge države. Nije bilo sankcija, nije bilo diplomatskog pritiska zbog počinjenih zločina.
Čak je Engleska proglasila tajnost svih dokumenata na temu Bleiburga do 2020. godine, pa je produžila za još 20 godina.
A grof Nikolaj Tolstoj, potomak Lava Nikolajeviča Tolstoja, objavio je knjige ‘Žrtve Jalte’ i ‘Ministar i masakr’, i time otvorio Pandorinu kutiju krivice za Bleiburg. U knjizi Ministar i masakr tvrdi da je Lord Aldington donio odluku koja je rezultirala masakrom hrvatskih žrtava. Lord ga je tužio u Velikoj Britaniji i dobio sud.
Tolstoj je osuđen na globu od milijun i pol funti te na plaćanje troškova od još milijun funti, dok je knjiga u cijeloj Velikoj Britaniji zabranjena i spaljena Odluku je poništio Europski sud za ljudska prava, a EU Komisija platila Velikoj Britaniji globu umjesto grofa Tolstoja.
Posljednja tajna Drugog svjetskog rata ili kako su Englezi predali Ruse Staljinu i pobili Kozake.
Sjeća li se još netko sahrane ‘druga Tita’? Državnici iz cijelog svijeta došli su u Beograd odati počast zločincu! Time se Titoisti i dan danas hvale! Što to znači? Da ne mare što je bio zločinac. Odaju mu počast kao heroju, gazeći preko njegovih žrtava kao da uopće nisu ni postojale.
Kažnjeni su pojedinci za zločine fašizma, nacizma… ustaše, četnici i ostali, ali nitko nije kažnjen za zločine komunizma. Ne samo da nisu kažnjeni, nego su nagrađeni i po njima se nazivaju ulice i trgovi, i prave turistički brandovi. U Kumrovcu i Fažani Tito je turistički brend!
TI isti koljači, koji su kokardu zamijenili zvijezdom petokrakom, su nakon Bleiburga bili egzekutori u brojnim pokoljima Hrvata nakon 2. svjetskog rata, posebno u Teznom gdje su u partizani (četnici) bili glavni ubojice 28.000 Hrvata.
Zahtjev za rehabilitaciju Dragoljuba Mihailovića usvojen je sudskom odlukom 14. svibnja 2015. godine, time je presuda koja je donesena 69 godina prije proglašena ništavnom.
Tom je presudom u Srbiji rehabilitiran četnički pokret, četnički zločini ostali bez kazne i odgovornosti, a žrtve bez ikakve pravne zadovoljštine.
Nastavlja se…
Lili Benčik/hrvatskepravice
Udruga Hrvatski Ratnik