Piše: Željko Glasnović
10. travnja 1992. ponovno sam se rodio. Tog dana pogodila su me dva metka. Jedan od njih promašio mi je srce za samo par milimetara koji su me djelili od vječnosti. Osjetio sam krv u ustima a onda – sablasna tišina. U tom neobjašnjivom trenutku kao da mi je duša napustila tijelo, sam sebe sam u doslovnom smislu mogao iz zraka vidjeti kako ležim na šumskoj livadi na Kupreškoj visoravni…