Piše: Branko Smrekar
Reče nam jednom biskup Josip Mrzljak: “Kad sam bio mali, gledao sam kipove svetaca. Činili su mi se tako veliki, posebni, nestvarni, grandiozni, nedodirljivi… a onda sam proučio njihove živote i vidio da su obični, normalni ljudi, ljudi poput nas, ali opet tako posebni, drugačiji, ljudi koji su svoj život, nesebično podredili Bogu i čovjeku.
Ljudi koji su se davali drugima, služili im, patili za njih, često i po cijenu vlastitog života. Alojzije Viktor Stepinac služio je Bogu, čovjeku i domovini, Hrvatskoj. Evidentno je da je, službeno blaženi, sveti Alojzije Viktor Stepinac žrtva svih sustava, krivotvorina i laži Srpske pravoslavne crkve i lakovjernih nastojanja pape Franje za širenjem ekumenizma s, po ponašaju, nekršćanskom, svetosavskom, Srpskom Pravoslavnom Crkvom. Više je nego očito da je odnos pape Franje prema blaženom Alojziju, dijametralno suprotan svetom Ivanu Pavlu II., koji je neopterećen globalizmom u srž poznavajući fašizam, nacizam i komunizam, kanio blaženog Alojzija proglasiti svetim.
Kao laik ne mogu razumjeti zašto se naše svjetovne i crkvene vlasti s poštovanjem i uvažavanjem dodvoravaju Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi koja je stoljetni spiritus movens velikosrpske ideologije i četničkog pokreta srpske vojne organizacije s izrazito nacionalističkim šovinističkim velikosrpskim ciljem, od 1903., Drugog svjetskog do Domovinskog rata. Još nekoliko manje spominjanih činjenica o Alojziju:
CARITAS
Stepinac je inicijator osnivanja Hrvatskog Caritasa. Nagovorio je nadbiskupa Bauera da osnuje Caritas u Zagrebu. Dana 25. studenoga 1931. nadbiskup je u Zagrebačkoj biskupiji osnovao ustanovu Caritas s podružnicama u svakoj župi, koja će se baviti karitativnom djelatnošću. Stepinac je postavljen na čelo Caritasa i prionuo je na posao s entuzijazmom. Jedna od njegovih prvih akcija na čelu zagrebačkog Caritasa bilo je otvaranje pučkih kuhinja i poticanje na davanje dobrovoljnih priloga.
SKROMNOST
Kad je Stepinac doznao da će postati Bauerov nasljednik, prvo je bez riječi pogledao nadbiskupa Bauera, a zatim prasnuo u smijeh. No kad je nadbiskup Bauer ponovio svoju tvrdnju, Stepinac je pao na koljena govoreći da je mlad i potpuno neprikladan, Monsinjor Pellegrinetti ga je tješio: “Budi miran! Pogrješka mladosti svakim je danom sve manja.”
PONOS VATROGASNOG RODA
Mi smo vatrogasci ponosni na Alojzija jer je, između ostalog, bio i član naše obitelji, obnovitelj, tajnik i stalni donator DVD-a Krašić, a vatrogasci Dobrovoljnog vatrogasnog društva Krašić zaslužuju svako poštovanje. Evo jednog od njihovih zapisa nakon smrti majke Alojzija Stepinca: „ Dana 13. prosinca 1947. godine sprovelo je naše Društvo na vječni počinak Baru Stepinac, majku našeg predsjednika Mate Stepinca, zapovjednika Jurja Stepinca, te tajnika Alojzija Stepinca, današnjega Nadbiskupa Zagrebačke nadbiskupije. Društvo je pristupilo sprovodu u potpunom broju kao što je ovakva majka, koja je odgojila ovakva tri člana našega Društva zavrijedila. Vječna joj slava.”
Zlatni zmaj Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja” prof. dr. Ante Krmpotić komentirao je zapis: „Čitajući posljednju bilješku treba se prisjetiti da je ona nastala u vrijeme kada je nadbiskup Stepinac već bio osuđen i kada je bio izvrgnut nizu uvreda, optužbi, laži i mržnje u svim novinama i na javnim skupovima. Ipak, autor bilješke navodi da je majka “koja je odgojila tri takva sina” zaslužila štovanje i iskazanu čast. Valjalo je za to imati hrabrosti.“
PRIZIV SAVJESTI NA OTVORENJU ŠKOLE CIVILNE ZAŠTITE
Osim na području vatrogastva, blaženi Alojzije djelovao je i na drugim područjima zaštite ljudi, njihove imovine i okoliša. Tako je 24. veljače 1938. godine u gradu Zagrebu, na Ksaverskoj cesti, blagoslovio Školu civilne zaštite. U zapisniku se spominje njegov prigodni govor. Govor, koji inače nije bio udvoran i poseban, ali je, uz svu podršku Škole, istaknuo bit: “Želim istaknuti dvije misli koje mi se nehotice javljaju. Naš bijeli Zagreb nastoji ne zaostajati za ostalim naprednim gradovima Europe, pa tik uz najrazličitije škole osniva školu takve vrste za koju prije nekoliko godina nitko nije ni sanjao da će biti potrebna. No, kada čitamo gdje jedan od prvaka krvavog boljševizma prijeti da će na svoje protivnike “spustiti otrovne plinove kao iz kabla”, i kada vidimo da se slične prijetnje pomalo ostvaruju u raznim krajevima svijeta, onda škola ove vrste, za obranu stanovništva od zračnih napada, nije nebitna. S druge strane, i nehotice, dolazi mi misao, nije li potreba za ovakvom školom znak dekadencije ljudske kulture uopće? Je li čovjek nasjeo na to da darovima uma, kojima ga je dobri Bog obasuo, nađe najstrašnije sredstvo da uništi bližnjega? A ipak, svi imaju istog Oca na nebu i stoga su svi braća u Bogu! Doista je zadnji čas da ljudski rod dobro razmisli kamo će bez Boga! A ako svoj život ne dovede u sklad s Božjim zakonom bojim se da ga od propasti neće spasiti ni mirovna konferencija ni sve škole, koliko god same po sebi bile korisne. Jer sigurno je spasenje samo od Boga, po riječima Svetoga pisma: „Domini est salus et super populum Tuum benedictio Tua!“ – Spasenje je od Gospodina i vrh naroda Tvojega je Tvoj blagoslov!“
UZORI
U domenu svetaca, poput onih koje simboliziraju kipovi na početku teksta, Velikane duha i djela, odabrane voljom, providnošću i milošću Božjom, u koje spada i naš, za sada blaženi Alojzije, teško možemo ući, ali nam oni moraju biti smjerokaz kako postati boljim čovjekom.
Udruga hrvatski Ratnik