Brisanjem hrvatskog povijesnog grba Austrija briše vlastitu prošlost!

Piše: Lili Benčik

U ‘Pregledu nanetih gubitaka neprijatelju’, iz Vojnog arhiva u Beogradu, navodi se kako su u završnoj akciji partizani zarobili 230.426 hrvatskih vojnika i civila, i ubili njih 92.409. Ovim brojkama treba pridodati još 200.000 zarobljenika koje su predale britanske snaga s Bleiburga i 14 tisuća zarobljenika koje su partizanima predale bugarske snage te dolazimo do brojke od 536.833 vojnika i civila od kojih je manje od 10% preživjelo Križni put…

Zabranom komemoracije na Bleiburgu, Austrija negira unaprijed planiran i sistematski izvršen zločin

Brisanjem hrvatskog povijesnog grba Austrija briše i svoju prošlost!

6. svibnja 2022. godine pisala sam njegovoj ekselenciji veleposlaniku Republike Austrije u Hrvatskoj, Josefu Marcusu Wuketichu, i to je pismo aktualno i danas. Poveznica ovdje.

Austrijske vlasti, zbog dnevno političkih interesa, nepromišljenim i neprimjerenim brisanjem hrvatskog povijesnog grba brišu i vlastitu prošlost.

Hrvatski povijesni grb na mnogim je javnim mjestima u Austriji, na zgradama, muzejima i crkvama. Sastavni je dio grba Austrougarske monarhije i cara Franje Josipa koji je vladao Austrougarskom 66 godina. To je neoborivi dokaz da je Hrvatska bila dio Austrougarske monarhije i da je to što su napravili direktno oskvrnuće lika i djela samog cara Franje Josipa I.

Tim činom obesčastili su i ukaljali ne samo cara Franju Josipa nego i vlastitu državu! Brisanjem hrvatskog povijesnog grba misle da mogu izbrisati odgovornost i oprati savjest za žrtve.

Bleiburg je velika nezaliječena rana hrvatskog naroda. Nikada se neće saznati točan broj pobijenih, jer su Titovi partizani ubijali divljački, bez popisivanja. Od te demografske katastrofe Hrvatska se nikada nije oporavila.

Podatke o ukupnom broju žrtava dao je Roman Leljak u svojoj knjizi i filmu ‘Maribor najveće stratište Hrvata’.

To je kompletan film, a po internetskim aplikacijama kruži isječak.

U tom filmu su prvi put prikazani dokumenti iz Vojnog arhiva u Beogradu, ‘Pregled nanetih gubitaka neprijatelju’ u kojem se navodi kako su do 15. svibnja 1945., samo u toj završnoj akciji, partizani zarobili 230.426 hrvatskih vojnika i civila, ubili njih 92.409, dok je ranjenih bilo samo 314.

Iz drugog dokumenta ‘Knjiga depeša Generalštaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije’ vidi se kako ovim brojkama treba pridodati još 200.000 zarobljenika koje su predale britanske snaga s Bleiburga i 14 tisuća zarobljenika koje su partizanima predale bugarske snage. Tako dolazimo do brojke od 536.833 hrvatska vojnika i civila od kojih su njih 444.426 bili zarobljenici. Procjenjuje se kako je manje od 10 % zarobljenika preživjelo poslijeratne likvidacije i Križni put.

Bleiburg je s druge strane velika sramota Engleske politike, a i sadašnje Austrijske politike  

Isti taj hrvatski povijesni grb evo ukrašava sliku Austrougarskog cara, a nekim nadobudnim političarima nakon toliko godina smeta.

Podsjećam, lokalne vlasti Koruške su, prema rješenju o zaplijeni od 20. travnja 2022., uklonile hrvatski grb sa spomenika na Bleiburgu, preciznije rečeno Lojbaškom polju, koji se ondje nalazi od 1987. godine.

Vlasti su se mijenjale, ali nitko nije dirao u grb. Poistovjećivati povijesni grb samo s jedni dijelom povijesti i proglasiti ga ustaškim, i izjednačavati samo s tim dijelom je tendenciozno i zlonamjerno.

Zašto se pravi razlika i u žrtvama? Zar su hrvatske žrtve s Bleiburga manje važne, neznane, ne smije biti hrvatski grb da se zna čije su to žrtve?

Zar zločin nije zločin ma tko ga počinio? Izgleda da za austrijske vlasti nije, jer hrvatske žrtve ne smiju biti obilježene hrvatskim grbom. Ne smije se znati da su ih pogubili komunisti! Do kada sakrivati zločine komunizma?

Zar za Austriju ne vrijede EU Deklaracije o osudi zločina komunizma? Poveznica ovdje.

Englezi su stavljanjem zabrane na korištenje dokumenata na temu Bleiburga do 2020. godine, pa ju produžili za još 20 godina, ustvari dokazali svoju krivnju. A grof Nikolaj Tolstoj, potomak Lava Nikolajeviča Tolstoja, objavio je knjige ‘Žrtve Jalte’ i ‘Ministar i masakr’ i time otvorio Pandorinu kutiju krivice za Bleiburg.

U knjizi ‘Ministar i masakr’ tvrdi da je Lord Aldington donio odluku koja je rezultirala masakrom hrvatskih žrtava. Lord ga je tužio u Velikoj Britaniji i dobio sud. Tolstoj je osuđen na globu od milijun i pol funti te na plaćanje troškova od još milijun funti, dok je knjiga u cijeloj Velikoj Britaniji zabranjena i spaljena. Odluku je poništio Europski sud za ljudska prava, a EU Komisija platila Velikoj Britaniji globu umjesto grofa Tolstoja. Zar treba veći dokaz krivice koja se sistematski skriva!?

Puno bi se toga još dalo napisati o nepravdi, agresiji i negiranju prava jednog naroda na svoju državu. Podsjećam da Hrvati nisu agresivan narod, da je poznata hrvatska šutnja znak trpljenja, pa čak i oprosta, ali ne i zaborava.

Stoga citiram dio propovjedi Krčkog biskupa Ivica Petanjka na Bleiburgu 18.5.2019….

“Draga braćo i sestre! Nakon 74 godine ponovno smo na mjestu s kojeg je započeo Križni put našeg naroda. … Ovdje slavimo euharistiju za sve stradalnike našega naroda, jer smo uvjereni da dok god njihovu žrtvu sjedinjujemo s Isusovom žrtvom, ne dopuštamo da spomen na njih bude izbrisan iz memorije našeg naroda, i štoviše, da s uskrsnulim Gospodinom doživi nebesku proslavu. … Budući da mnogi od nas svoje djedove nikad nisu upoznali, zahvalni smo svojim bakama i roditeljima koji su tijekom svih tih godina u nama podržavali živu svijest naše pripadnosti. Vjera u Isusa Krista i sjećanje na naše pretke davalo nam je i daje nam snagu da izdržimo u prošlim i sadašnjim vremenima, kad nam se silom hoće izbrisati pamćenje. I ovakva okupljanja, kao što je ovo, pokazatelj su da se narodu ne može oduzeti pamćenje, jer dobro znademo na što sliči čovjek koji ga je izgubio. … Neka svi oni do kojih dopire ovaj glas i slika pokušaju shvatiti da ne mogu uništiti ovakva okupljanja, jer nama, uz prenošenje sjećanja na prošle događaje, naše bake i roditelji nisu prenijeli mržnju, nego uspomenu u svjetlu kršćanske vjere. … Samo ako želimo čuti riječ istine možemo sjesti za zajednički stol, a blagovati zajedno je puno više nego uzimati hranu. Jesti za istim stolom uključuje zajedništvo u kojem je svatko prihvaćen takav kakav jest, sa svojim posebnostima kao darovima koji obogaćuju međusobno zajedništvo i vode k jedinstvu. … Dokad ćemo se mi Hrvati parničiti među sobom? Dokad će nam to drugi trebati suditi i govoriti što je istina? Kad ćemo htjeti čuti riječ istine, sjesti za isti stol i živjeti u zajedništvu kao braća i sestre?”

Lili Benčik/hrvatskepravice

Udruga Hrvatski Ratnik