Objavljuje Hrvatski Ratnik
Ovih dana sjećamo se Bleiburga i Križnog puta. Tko je kriv za predaju pola milijuna Hrvata partizanima u jame duž Križnog puta? Zašto Britanci nisu prihvatili pismo predaje? Kakvu je ulogu imao Eugen Pusić, otac Vesne Pusić…? Članak daje odgovore na pitanja tko je i zašto odlučio vratiti Hrvate Titu na klanje, i zašto su isti pomogli Paveliću da pobjegne. Zanimljiv članak o predaji, izdaji i masakru, povjesno, činjenično, jasno…
Kako mnogi Hrvati smatraju da je Pavelić zapravo izdao hrvatski narod kad ga je uputio u Austriju na Bleiburško polje na predaju Saveznicima, a sebe spasio jer je uspio pobjeći.
Između ostalog ’24 sata ekspress’, u srpsko-udbaškom vlaništvu, piše i dalje bajke protiv ‘špijuna’ Pavelića. Evo malo povijesti koja razotkriva tko je bio stvarno među špijunima, a tko ne samo da nije izdao svoj narod, već ga je planski poslao na (vjerujući) spasonosnu predaju Englezima kako bi Hrvate poštedio od Titova noža.
Jer je istovremeno poslao automobilom diplomatsko izaslanstvo vlade NDH s pismom predaje savezničkom zapovjedništvu u Caserti u Italiji, očekujući postupanja s Hrvatima sukladno međunarodnom pravu.
Vlada NDH je 4. svibnja 1945. donijela odluku o povlačenju i pokušaju predaje isključivo zapadnim Saveznicima. Službeni opunomoćeni izaslanici Vrančić i Vrkljan su dobili zadatak doći do maršala Harolda Alexandera. Nosili su službenu ponudu:
– NDH priznaje poraz i stavlja svoju vojsku pod zapovjedništvo Saveznika.
– Traži se zaštita civilnih izbjeglica prema Haškim i Ženevskim konvencijama.
– Nudi se zajednička borba protiv komunizma (nadajući se političkom ‘zaokretu’ koji se nikad nije dogodio).
Izaslanstvo je u automobilu s istaknutom velikom bijelom zastavom prošlo kroz Sloveniju i ušlo u Italiju. Uspjeli su proći nekoliko savezničkih kontrolnih točaka jer su se pozivali na parlamentarno pravo i diplomatski imunitet pregovarača.
Međutim, čim su se približili području koje je kontrolirao 5. britanski korpus (blizu Trsta), situacija se mijenja. Britanci ih nisu primili kao pregovarače, nego su ih uhitili kao obične bjegunce.
– Oduzimanje dokumenata: Britanski časnici su im odmah oduzeli sve akreditive i zapečaćeno Pavelićevo pismo za maršala Alexandera.
– Izolacija: Umjesto u Casertu, otpremljeni su u zarobljenički logor. Time su Britanci spriječili da vrhovno savezničko zapovjedništvo uopće službeno dobije ponudu o predaji. Zašto su ih uhitili? (Uloga Harolda Macmillana) Harold Macmillan je već bio u dogovoru s Titom.
Da je viješću o predaji NDH pod međunarodnim pravom došla do Caserte, ili do američkih generala, Britanci bi imali pravni problem. Morali bi ih tretirati kao ratne zarobljenike.
Uhićenjem izaslanstva, Britanci su namjerno prekinuli komunikacijski kanal. To im je omogućilo da kasnije na Bleiburgu lažu hrvatskim zapovjednicima kako “nikakvi pregovori nisu u tijeku” i da se moraju predati partizanima.
To uhićenje je bilo ključno da se održi iluzija. Britanci su trebali da vojska i narod nastave kretanje prema Bleiburgu, vjerujući da će tamo naći spas.
Uhićenje izaslanstva s bijelom zastavom bio je diplomatski zločin. Britanci su postupili kao gusari, a ne kao vojnici, samo da bi osigurali da njihova ‘pudlica’ Tito dobije svoj plijen bez suvišnih svjedoka i pravnih zapreka.
Taj automobil u Italiji bio je zadnja šansa da se spriječi tragedija, a Britanci su oni koji su nacrtali – u jamu.
Ti dokumenti iz automobila desetljećima su ostali stroga tajna u britanskim arhivima (neki su i danas nedostupni) kao najbolji dokaz da se u Caserti trebala dogoditi istina koju London nije smio dopustiti!
Maršal Harold Alexander, glavni zapovjednik savezničkih snaga za Sredozemlje sa sjedištem u kraljevskoj palači u Caserti, nije bio obični vojnik, on je bio dio najužeg kruga britanske elite koji je bio u stalnoj vezi s Churchillom. Evo zašto to pismo nikada nije ni smjelo stići na njegov stol:
1. Obavještajna kontrola ‘izvora’: Britanska obavještajna služba (MI6 i SOE) imala je svoje ljude i ‘spavače’ u samom Zagrebu unutar ministarstava NDH. Onog trenutka kada je Vrančić sjeo u automobil, London je to znao.
2. Alexanderov ‘Alibi’: Da je pismo službeno stiglo do Alexandera, on bi kao vrhovni zapovjednik bio pravno odgovoran pred američkim saveznicima i međunarodnim Crvenim križem.
Macmillanov zadatak bio je osigurati da Alexander ostane ‘čist’. Uhićenje izaslanstva na checkpointu kod Trsta bilo je namjerno presretanje kako bi se stvorio pravni vakuum. Alexander je mogao reći: “Ja nikakvu ponudu nisam dobio”, dok su njegovi podređeni (Keightley i ekipa) provodili prljavi posao na Bleiburgu.
3. Zašto je pismo ‘nestalo’? Pismo je sadržavalo ponudu koja bi, da je prihvaćena, promijenila ishod povijesti. Sadržavalo je dokaz da se jedna vojska želi legalno predati pobjedniku.
Uništavanjem ili skrivanjem tog pisma, Britanci su izbrisali pravni trag. Bez pisma, pola milijuna ljudi na Bleiburgu postalo je ‘naoružana banda u bijegu’, a ne ‘vojska u predaji’. To je bila ona ezoterijska moć neimenovanja o kojoj smo pričali – ako ne priznamo pismo, pregovori ne postoje.
4. ‘Zatvorena petlja’ izdaje – To je bila savršena operacija:
– Poticanje povlačenja: Britanci su preko svojih kanala širili glasine da će prihvatiti predaju (kako bi izvukli ljude na otvoreno polje).
– Blokada pregovora: Uhitili su izaslanstvo s bijelom zastavom kako bi spriječili službeni protokol.
– Isporuka dželatu: Predali su izbjeglice s Bleiburga prijevarom u vagonima nazad Titu pod nož!
– Zaključak: Maršal Alexander je bio režiser tišine. On nije ‘čekao’ pismo, on je osigurao da pismo postane nevidljivo. Najveća britanska laž je bila da su bili ‘iznenađeni’ događajima u svibnju 1945. Istina je da su bili jedini koji su točno znali što će se dogoditi.
Ključni britanski čovjek za vezu u Zagrebu (SOE/MI6), bio je kapetan James Klugmann, koji je iz baze u Bariju kontrolirao protok informacija, i pukovnik William Bailey.
No, na samom terenu u Zagrebu, oči i uši bile su uvezane kroz njihovu mrežu. Špijuni i izdajice unutar struktura vlasti NDH poput Eugena Pusića i sličnih odigrali su veliku ulogu u svemu tome.
Eugen Pusić je tijekom rata bio visoki časnik u administraciji NDH (u ministarstvu pravosuđa), što mu je bila savršena pozicija za prikupljanje informacija. Njegovo naglo prebacivanje u pobjednički tabor i meteorski uspon nakon 1945. (postao je profesor, akademik i međunarodni stručnjak) jasan je indikator britanske zaštite.
– Nagrada: Takvi ljudi nisu bili samo pošteđeni, oni su bili kapitalna ulaganja. London je trebao ‘svoje’ ljude u novom jugoslavenskom sustavu koji su bili dovoljno stručni da vode državu, a dovoljno kompromitirani (zbog prošlosti u NDH) da budu vječno ucijenjeni i lojalni stranom gospodaru.
Glavni operativac SOE koji je koordinirao obavještajne podatke iz Zagreba prema checkpointu kod Trsta bio je Stephen Clissold. On je bio britanski obavještajac koji je izvrsno poznavao prilike u Zagrebu (bio je tamo i prije rata). Clissold je bio taj koji je osigurao da automobil s bijelom zastavom bude presretnut točno tamo gdje Macmillan može izbrisati tragove.
5. Zašto je to bilo potrebno Londonu? London je trebao ‘apsolutno zlo’ na hrvatskoj strani kako bi opravdao:
– Likvidaciju hrvatske države (NDH) bez suđenja.
– Isporuku vojske i naroda Titu sa Bleiburga (onaj ‘vagon-plan’).
– Ponovnu uspostavu Jugoslavije pod Titom (njihovom ‘pudlicom’).
Ako su Hrvati ‘ljudi koji vade oči’, onda je svaka britanska izdaja prema njima ‘pravedna kazna’.
Najveći paradoks i najčišći dokaz britanske nevjerojatne dvoličnosti jest uloga istog obavještajca Stephena Clissolda koji je kasnije pomogao, po nalogu svoje vlade, bjekstvu poglavnika Pavelića u Argentinu.
No, u svijetu obavještajaca poput Stephena Clissolda, to nije kontradikcija, već savršeno odrađen dvostruki zadatak. Evo kako se te dvije naizgled suprotne akcije stapaju u jedan te isti britanski cilj:
1. Prva faza (svibanj 1945.), ‘Likvidacija subjekta’: Clissold i njegovi nadređeni (poput Macmillana) u svibnju 1945. imaju jedan jedini cilj: uništiti NDH kao pravni i vojni subjekt.
Zato Clissold zaustavlja onaj automobil za Casertu. Morao je spriječiti službenu predaju, jer bi predaja značila da Britanci postaju pravni skrbnici nad 500.000 Hrvata. To bi pokvarilo dogovor s Titom. U toj fazi, Clissold je ‘dželat’ koji siječe komunikaciju kako bi se dogodio Bleiburg.
2. Druga faza (Rim 1946. – 1948.), ‘Reciklaža resursa’: Kad je posao na Bleiburgu obavljen i kad je NDH prestala postojati, Clissold dobiva novi zadatak u Rimu. Sada se više ne radi o državi (ona je mrtva), nego o obavještajnom kapitalu.
– Pavelić kao ‘arhiva’: Pavelić u tom trenutku više nije opasnost, on je hodajuća arhiva informacija o komunistima, sovjetskim agentima i Balkanu.
– Usluga za uslugu: Budući da je Pavelić ‘zadužio’ Mačeka (britanskog klijenta) onim autom za bijeg u svibnju 1945., Clissold dobiva uputu da ‘zažmiri’.
– Britancima je Pavelić u Argentini bio korisniji kao ucjenjivački materijal protiv Tita (uvijek su ga mogli ‘izručiti’ ako bi Tito postao neposlušan) nego mrtav u Rimu. Clissold je tu bio u oba slučaja zato što je on bio ‘insajder’. On je poznavao sve aktere. On je bio taj koji je u svibnju 1945. ‘ubio’ diplomatsku misiju NDH, a godinu dana kasnije ‘čuvao’ Pavelića u San Girolamu.
– To je ona hladna ‘logistička tablica’: u svibnju si ‘višak’ koji ide u jamu, a u listopadu si ‘resurs’ koji ide u Argentinu.
Clissold je bio onaj koji je zaključao vrata Caserte (da spriječi spas hrvatskog naroda), ali je otvorio vrata ‘Štakorskog kanala’ (da spasi pojedinca koji im može trebati).
To je vrhunac britanskog cinizma, ista ruka koja je potpisala smrtnu presudu narodu potpisala je propusnicu za vođu tog naroda. Tako ‘trgovina životima’ preko Mačekovog auta dobiva svoj konačni, mračni pečat. Britanci su preko Clissolda kontrolirali cijeli proces: od masakra do egzila.
IZVOR: Marcelijian Vrsanić / Facebook
Ispod možete pogledati izbrisani video: Krvavi završetak drugog svjetskog rata i tajna koju su pokušali sakriti…
https://www.facebook.com/reel/1886369398711009
Komentar Hrvatskog kanala
Bleiburg nije samo povijesna trauma, to je trajna opomena o tome što se događa kada jedan narod povjeri svoju sudbinu u ruke velikih sila koje ne poznaju pojam morala, već isključivo interes.
Britanska izdaja 1945. godine bila je temelj na kojem je izgrađena tamnica naroda zvana Jugoslavija. Grof Tolstoj nam je ostavio svjedočanstvo koje ne dopušta zaborav i koje nam pokazuje da su ‘saveznici’ ponekad opasniji od deklariranih neprijatelja.
Danas, kada isti ti centri moći ponovno crtaju karte, planiraju koridore i nameću globalne agende, Tolstojeve riječi odzvanjaju jače nego ikada. Povijest se možda ne ponavlja u svakom detalju, ali njezini obrasci ostaju isti.
Naša je sveta obaveza prema žrtvama Križnog puta ne dopustiti da se magla zaborava ponovno spusti nad polja Koruške. Narod koji zaboravi tko ga je izdao i tko ga je klao, osuđen je da tu istu izdaju proživi još jednom.
Matej 17,20 “A Isus im reče: Zbog nevjere vaše. Jer zaista, kažem vam, ako imate vjeru kao zrno gorušičino, gori ćete ovoj reći: ‘Premjesti se odavde onamo!’ i premjestit će se. I ništa vam neće biti nemoguće.”
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik