Piše: Vjekoslav Krsnik
Na sam Dan antifašističke borbe 22. lipnja priprema se, kao i svake godine, obilježavanje tog datuma u šumi Brezovica kod Siska, gdje je navodno osnovan prvi partizanski odred u Hrvatskoj, što je ustanovljeno tek nakon uspostave Republike Hrvatske, jer je za vrijeme komunističke Jugoslavije kao početak otpora fašizmu u Hrvatskoj bio slavljen 27. srpnja, koji je u stvari bio četnički ustanak kojega Popovac i dalje slavi u Srbu…
S približavanjem 22. lipnja, koji se slavi kao Dan antifašističke borbe, ‘antifašističke’ udruge u Hrvatskoj priredile su već dvije manifestacije koje su izazvale posebnu pozornost javnosti.
To je bila priredba partizanskih pjesama, održana u koncertnoj dvorani ‘Lisinski’, te izložba koju je u Europskom parlamentu u Strasbourgu priredio SDP-ov europarlamentarac Igor Vešligaj.
Tu izložbu kritizirao je desničarski europarlamentarac Stjepo Bartulica (Domino) koji je prošle godine u istom parlamentu organizirao izložbu o zločinima jugoslavenskog komunizma nakon Drugog svjetskog rata.
Već sama činjenica da je obilježavanje borbe protiv fašizma u Hrvatskoj imalo dva različita datuma predstavlja povod za preispitivanje samog hrvatskog antifašizma s obzirom na činjenicu da je jedan od vodećih povjesničara za vrijeme komunističke Jugoslavije dr. Dušan Bilandžić javno izjavio da SVE POVIJESNE KNJIGE O JUGOSLAVIJI I SLIČNU LITERATURU TREBA SPALITI i povijest pisati ispočetka.
Budući da se to još uvijek nije dogodilo, jer na javnoj scenu vodeću ulogu u tumačenju komunistiočke Jugoslavije imaju jugo-povjesničari kao što su Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina i slični, valja pokušati iz drugih izvora raskrinkati taj suvremeni lažni antifašizam koji je u stvari novi fašizam.
Ako je točno da je to izjava Winstona Churchilla koju je izrekao nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu – da će tadašnji antifašisti postati fašisti, onda to nigdje u današnjoj Europi nije tako jasno izraženo kao u novostvorenoj Hrvatskoj.
Po jednoj definiciji “antifašizam je široki politički i društveni pokret koji se od sredine 1930-ih razvio kao odgovor na uspon fašizma i nacizma. Temelji se na borbi za ljudska prava, demokraciju, slobodu i jednakost, a u svojoj srži negira rasnu, nacionalnu i političku netrpeljivost”
Kasnije se u taj široki demokratski pokret, s ciljem da ga iskoristi za svoju politiku negiranja demokracije, uključila, pod vodstvom staljinističkog Sovjetskog saveza, i Kominterna.
To je uključilo i tadašnju Komunističku partiju Jugoslavije čiji nasljednici, iako poraženi u Domovinskom ratu, još uvijek postoje i s načelnih fašističkih pozicija u Hrvatskoj ugrožavaju demokraciju i njezin poredak.
Originalni antifašizam,dakle onaj koji je nastao 30-tih godina prošloga stoljeća kao odgovor na uspon fašizma i nacizma, temeljio se na “borbi za ljudska prava, demokraciju, slobodu i jednakost, a u svojoj srži negira rasnu, nacionalnu i političku netrpeljivost”.
Temeljno načelo ljudskih prava i slobode u demokraciji, za koju se zalaže antifašizam, su sloboda govora i mišljenja dakle zabrana cenzure. U navodno demokratskoj Hrvatskoj ne postoji dosljedna sloboda govora i mišljenja i provodi se cenzura čak i prema takvim institucijama kao što je Europski parlament.
Uzmimo samo dva primijera. Hrvatski sabor bio je dužan raspravljati o dvjema rezolucijama koje je Europski parlament usvojio o totalitarnim režimima, dakle i o komunizmu koji je vladao Hrvatskom 45 godina.
To su Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. godine kad Hrvatska još nije bila članica Europske unije, ali je bila potvrđeni kandidat za članstvo, te Rezolucija o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe kojom se izjednačava i osuđuje nacistički i komunistički režim.
U prvoj rezoluciji, između ostalog izražava se poštovanje za sve žrtve ‘totalitarnih i nedemokratskih režima’ i sve one koji su se borili protiv tiranije i nasilja. Rezolucija podvlači važnost očuvanja sjećanja na prošlost jer ne može biti pomirbe bez sjećanja na prošlost.
Također se izražava žaljenje što nakon pada totalitarnog komunističkog režima još uvijek u nekim državama nije dozvoljen pristup arhivima, prije svega o djelovanju tajnih službi.
Rezolucija snažno i nedvosmisleno osuđuje “zločine protiv čovječnosti i masovne povrede ljudskih prava pod totalitarnim komunističkim režimima”, izražavajući žrtvama tih zločina razumijevanje i sućut za njihove patnje.
Rezolucijom se ustanovljava 23. kolovoza kao ‘Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima’ i konačno u rezoluciji se smatra da je konačni cilj otkrivanja i procjene zločina počinjenih pod komunističkim režimima pomirba koja ne može biti ostvarena bez priznanja odgovornosti traženja oprosta i poticanja moralne obnove.
Sve što se traži u ovoj rezoluciji u Hrvatskoj je ignorirano, osobito od SDP-a, ali i od HDZ-a, jer za sve zločine koje je pretrpio hrvatski narod nikad nije priznata odgovornost SDP-a, kao sljednika Saveza komunista Jugoslavije, a kamoli da je tražen oprost da bi se potakla moralna obnova.
Umjesto traženja oprosta, što su naravno trebali tražiti SDP-ovci, u Hrvatskom saboru imali smo izjavu njihovog istaknutog člana Nenada Stazića da partizani 1945. u Zagrebu nisu dobro obavili posao u likvidacijama civila. Ta znakovita izjava prošla je bez reakcije SDP-a kao nasljednika Saveza komunista Hrvatske.
Druga je rezolucija usvojena u Europskom parlamentu 2019. godine pod naslovom ‘Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe’ kojom se osudilo i izjednačilo nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih režima.
U njoj se, između ostaloga, podsjeća kako su “nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću, u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti“.
Ona poziva “sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim”.
SDP, odnosno Socijaldemokratska partija u Hrvatskoj, a niti neki njihovi vodeći političari nikad se nisu pozvali na tu rezoluciju, ali to nije učinila ni Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) na čelu s Andrejom Plenkovićem.
I jedna i druga nastavljaju politiku negiranja zločina koje je nad hrvatskim narodom počinio komunistički režim na čelu s diktatorom, lažnim Zagorcem Josipom Brozom Titom.
Onda se ne treba čuditi da razne tzv. ‘antifašitičke udruge’, na čelu s bišim predsjednicima Stipom Mesićem, Ivom Josipovićem, predsjednikom tzv. Saveza antifašističkih boraca (SABA) Franjom Habulinom i cijelom bulumentom negatora zločina jugoslavenskog komunizma već godinama teroriziraju veliki dio hrvatske javnosti veličanjem komunizma i totalitarne Jugoslavije.
Svi oni s nemalim brojem saborskih zastupnika, na čelu s Dalijom Orešković i Ankom Mrak Taritaš te zastupnicima na čelu s četnikom Miloradom Pupovcem, uz svesrdnu potporu tzv. ‘istoričara’ Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine i uz logističku pratnju vodećih tiskovnih i elektronskih medija, predstavljaju udarnu snagu novog fašizma kako ga je opisao pobjednički britanski premijer nad tadašnjim fašizmom, Winston Churchill.
Ono za što se 30-tih godina prošloga stoljeća zalagao široki istinski antifašistički pokret, a to su borba za ljudska prava, demokracija, sloboda i jednakost, a protiv rasne, nacionalne i političke netrpeljivost, to jednostavno u programu svih tih novopečenih ‘antifašista’ u Hrvatskoj ne postoji, pa su svojim zabranama svake vrste, odnosno protiv poštovanja ljudskih prava i demokracije, jednostavno novi fašisti.
Ti novi hrvatski fašisti odgovorni su što u glavnom gradu države ne postoji uopće bilo kakav spomen na žrtve komunističkog terora, a trebalo je čak 20-tak godina da se s najljepšeg gradskog trga ukloni ime diktatora Josipa Broza Tita, koje bi neki novi hrvatski fašisti željeli vratiti.
Dok se između ostalog u spomenutoj rezoluciji. izražava duboko poštovanje za svaku žrtvu tih totalitarnih režima i poziva sve europske institucije i aktere da učine sve što je u njihovoj moći kako bi održali sjećanje na stravične totalitarne zločine protiv čovječnosti, te se naglašava važnost očuvanja sjećanja na prošlost, jer bez sjećanja ne može biti pomirenja, u programima tih navodnih hrvatskih antifašista o tome nema ni riječi, jer oni nisu antifašisti nego novi hrvatski fašisti.
To je nažalost prava hrvatska politička stvarnost tridesetak godina nakon što se hrvatski narod izborio protiv jugo-komunističkog totalitarnog režima.
Korinćanima 10,13 “Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. No vjeran je Bog, On neće dopustiti da budete kušani preko onoga što možete, nego će s kušnjom dati i ishod da je možete podnijeti.”
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik
Treba nama osloboditi sve institucije u državi od antifa kao što smo ’95.ete oslobodili Hrvatsku od yugočetnika!Do tada nema istinske slobode hrvatskom narodu koji je i sam dobrim dijelom suučesnik u ovom stanju!