Piše: Saša Radović
Dva ekstremna slučaja nasilja u Srbiji bacila su sve ostalo u drugi plan. Dvojica mladih ubojica izvršila su masakr nad 17 također mladih osoba. Traženje razloga završilo je vrlo brzo, brzopletnim zaključkom da je temeljni i jedini razlog eskalacije nasilja – oružje, odnosno lako pribavljanje oružja. Činjenica je da oružje nikada samo ne ispaljuje ni jedan metak ili ni jedan rafal, nego to čini ruka ili neka druga ljudska intervencija…
„Nemoj zavidjeti nasilnu čovjeku niti izabrati ijedan od njegovih putova.“
(Biblija, izreke 3,31 VB)
Dva ekstremna slučaja nasilja u Srbiji bacila su sve ostalo u drugi plan. Dvojica mladih ubojica izvršila su masakr nad 17 također mladih osoba. Ranjenih je još veći broj. Američki sindrom nasumičnih ubojstava ili ubojstava s neshvatljivim motivima, što godinama gledamo na TV u dokumentarnim videima, preselio se i u naše šire okružje. Odmah se pojavilo mnoštvo polemika i traženja razloga za nagli porast bezrazložnih ubojstava, ali i općeg nasilja, od vršnjačkog do obiteljskog pa i učestalih oružanih sukoba u podzemlju. Slijedili su masovni prosvjedi na ulicama protiv nasilja i traženje pojačane zaštite u školama. Smatra se potrebnim otvaranje novih radnih mjesta psiholozima u školama i u većim radnim skupinama.
Traženje razloga završilo je vrlo brzo, brzopletnim zaključkom da je temeljni i jedini razlog eskalacije nasilja – oružje, odnosno lako pribavljanje oružja. Nema sumnje da to jest jedan od razloga, ali ne i temeljni razlog. Oružje samo po sebi nije samo zlo, u nekim prilikama je to jedini alat za obranu i slobodu. Nama, braniteljima Domovinskog rata, oružje je bilo jedini „prijatelj“ u kojega smo se pouzdavali i s kojim smo obranili Hrvatsku od srpske agresije. Da nismo imali oružja ne bi bilo Republike Hrvatske.
Činjenica je da oružje nikada samo ne ispaljuje ni jedan metak ili ni jedan rafal, nego to čini ruka ili neka druga ljudska intervencija. Spomenuti zločini u Srbiji pa i nedavni mafijski obračun sa smrtnim ishodom u Zagrebu (Sabljo!) pokrenuti su prstom na okidaču. Oružje je tu kao i uvijek bilo samo izvršni alat, a pravi učinak izvršen je po bolesnim psihopatima u Srbiji i po ubojici iz kriminalnog hrvatskog podzemlja. Ovo ni u kojem slučaju ne anulira ispravno traženje javnosti i državnih institucija da se oružje – za koje nema pismenog dopuštenja za držanje i nošenje – oduzme ili da se dobrovoljno preda. To je i prije ovog širenja nasilja bilo potrebno i imperativno.
Iz gornjeg je evidentno da oružje nije glavni i jedini razlog današnjem širenju nasilja u svim segmentima društva, posebice u tranzicijskim, bivšim komunističkim državama, što uključuje i Hrvatsku. Temeljni razlog moramo potražiti na društvenim poljima, odnosno u razvoju društveno političkih sustava.
PRAVI RAZLOG NASILJA
Krokodil ima najjači ugriz u prirodi od fantastičnih 4000 PSI (čovjek ima snagu ugriza do 160 PSI). Kad krokodil zgrabi gnua, zebru ili bivola – nemoguć je bilo kakav otpor ili bijeg. Ta totalna nemoć žrtve izrodila je izraz koji se u zadnje vrijeme sve češće upotrebljava u politici – „krokodilska diktatura“. Taj izraz dobio je novonastali sustav koji svoje korijene vuče iz robovlasništva i iz klasičnih diktatura Staljina, Hitlera, Tita, Mao Zedonga, Kim Il una, Nazarbajeva, Putina…).
Takozvana „krokodilska diktatura“ uhvatila je svoje korijene i u zemljama bivšeg Istočnog bloka (Mađarska, Poljska, Srbija…). Temeljna karakteristika tog sustava je nemoć osiromašenog stanovništva za ishođenje pravde u bilo kojem segmentu života. Svaki otpor je nemoguć, jer narod nema nikakav oslonac da se uhvati ili spasi od nepravde na svakom koraku. Kao oni gnuovi, zebre ili bivoli u raljama krokodila!
Kod nas u Hrvatskoj prve naznake tog krajnje nehumanog smjera vlasti dogodile su se javnim izrijekom našeg premijera: „Mogu što hoću“! Tijekom zadnjih sedam godina slijedio je drastičan pad standarda najsiromašnijeg dijela stanovništva te enormna eskalacija korupcije i kriminala s bogaćenjem više klase. Suzbijanje inflacije Vlada RH rješava podizanjem plaća i mirovina „linearno“ – najsiromašniji dobivaju desetak eura više, a dužnosnici i „pogodni“ s enormnim primanjima, nekoliko stotina eura više.
Dok bolesnici i starci vibriraju na granici egzistencije, a mladi bježe – u mega aferama ministri i visoki dužnosnici grabe i spremaju milijarde na privatne račune u poreznim oazama. Najgore od svega je što javnost ima pred sobom neskrivene, javno objavljene, nepobitne dokaze o nezakonitim radnjama vlasti i o opljačkanim sredstvima – a DORH i sudovi ili ne djeluju ili amnestiraju očigledne zločine.
Elementarna nepravda u svim porama hrvatskog društva konstantno stvara pogubnu atmosferu. Na ulicama hrvatskih gradova i naselja ljudi hodaju namrštenih lica, pogrbljeni, s rukama u džepovima. Čini se da ne idu nikamo. Ukoliko primijete poznanika ili prijatelja nevoljno će klimnuti glavom bez pozdrava ili osmijeha. Osmijeh je zaboravljeni pojam u Hrvatskoj. Poremećeni vrijednosni sustav koji je kult nepravde postavio na pijedestal, rezultirao je apatičnošću ili bijegom mudrih i sposobnih, a napredovanjem nesposobnih i bezobzirnih karijerista.
No, stalno prisutna nepravda, danas obilježena apatijom stanje je koje čvrsta diktatura može podržavati, ali je ne može – održati! Mora ili puknuti ili promijeniti „lik i djelo“. Novostvoreni apatični sloj prekarijata (mase nezadovoljnih) u fazi mira i poslušnosti s vremenom neminovno eskalira u stanje koje je teško definirati. Smjenjuju se nivoi apatije i pokornosti u nove iznenađujuće i zastrašujuće forme nasilja. Genetski opterećene individue s psihopatskim značajkama, bez obzira na svoje godine, ekspandiraju i ulaze u faze potpunog mira ili u faze suludog, agresivnog terora.
U većini poznatih slučajeva svjetskog terora u osnovi je religijski fanatizam (džihad!), ali često su nepojmljiva, nasumična masovna ubojstva rezultat podsvjesnog nakupljenog otpora na nepravde „krokodilske diktature“. Psihopat, bolesnik, često nije u stanju shvatiti da je proizveo monstruozan zločin i ne osjeća krivicu. To je u širem smislu vrlo opasan fenomen, jer se virus nasilja temeljenom na nepravdi može proširiti i na dio zdrave populacije.
Na kraju ove kratke, ali realne analize, neophodno je zaključiti da treba oduzeti nelegalno oružje i da bi bilo dobro pojačati kontrolu i sigurnost u školama. Oružje jest sekundarni razlog nasilja, ali glavni, primarni razlog je sustav koji generira nepravdu i preveliki jaz između siromašnih i bogatih.
Za nas je imperativ korjenita promjena stanja u Hrvatskoj. Samo u sređenoj demokratskoj Republici Hrvatskoj, koja to danas nije, moguće je živjeti u miru i sigurnosti. Ukoliko ne uspijemo suzbiti put u diktaturu i skrenuti u demokraciju te ako Hrvatsku ne uspijemo stvoriti poštenom, nekorumpiranom državom – imat ćemo sve više masovnih tuča, vršnjačkog i obiteljskog nasilja, ubojstava i masovnih masakra.
I brzi kraj sna o „Lijepoj našoj“.
Hrv. akad. Saša Radović, mag. ing. arch.
Udruga Hrvatski Ratnik