Piše: Josip Juretić
U vašoj Hrvatskoj ja živim gore nego pas. Naime, njemu jadnom i napuštenom barem u vrijeme adventa ostavite pokoju kobasicu u kanti za smeće i okrenete glavu, dok ja na -5° celzijusa teško kopam po smeću i s eventualnim zgoditkom od 20 boca povratne ambalaže ne mogu više kupiti niti kruh.
Od prvog do prvog u mjesecu nastojim nekako prehraniti sebe i svoju obitelj, živjeti kao pošten čovjek, ali ne ide. Moja obitelj trpi zbog mojeg poštenog rada. Išlo je dok mi država nije sve uzela da bi uhljebi mogli ići na skijanje, a firma u kojoj sam ja radio je ugašena, ista ona koja je u 5 godina u Jugoslaviji bila perjanica poštenog rada. Vodeća firma u državi. Naime, trebao sam dobit stan, otac mi je krvario 2 puta u Domovinskom ratu, ja zaradio čin časnika Hrvatske vojske, ali i tada je bilo raznih guzonja i ratnih profitera pa su ga dobili oni, dok su meni uručili odličja izvrsnosti i domoljublja. Imam dva sina, srame me se, oca beskućnika koji je dao zadnje atome snage da bi njihove malene nogice bile na toplom, i srca mirna bez osjećaja gladi.
Vi guzonje bez srama čitajte dalje.
U ovih trideset godina prošao sam sve, radio na crno po gradilištima, konobario, popravljao zasrane wc-e i radio u poljoprivredi s dva završena IT fakulteta, a onda sam shvatio da postoji vaša Hrvatska i ona moja hrvatska, bijedna, tužna i jadna. Izgubio sam obitelj, prijatelje… izgubio sam, dragi moj Bože, sve. Banke mi otele život i budućnost.
Danas sam beskućnik, ponosni Hrvat jer sam svoju sirotinju stekao mukotrpnim radom, žuljevima na rukama i bolesnim srcem. Nisam imao sreće da mi baba ostavi nekretninu pa da ju iznajmljujem, nisam imao sreće da imam kuma koji bi me uvukao u kakvu državnu službu da ne radnim ništa, a derem hrvatsku sirotinju.
Nisam ogorčen. Mi beskućnici nikada nismo ogorčeni već ponosni na svoju okrutnu sudbinu i teškom mukom stečenu sirotinju. Samo me zaboli kad vidim velebne uspjehe ove i ovakve moderne EU države. Kakva ona jest takvi su i njeni građani, kao i njeni velebni uspjesi. Imam dijete, invalida u susjedstvu. Majka ga svako jutro odvodi na fizikalnu terapiju koju sama plaća tako što dobrim ljudima čisti stanove za siću dnevno. Čisti hodnike, ali ne i srca okrutnih ljudi koji ju gledaju s prijezirom i mržnjom. Zašto jednostavno ne crkne.
Plačem nad njenom sudbinom kao radnice i majke. Evo, pred Rebrom kupim boce od pijanaca nakon tekme Hrvatska-Brazil. Tu možete vidjeti kakva je ova Hrvatska. U polufinalu smo. Čega? U polufinalu jada i očaja hrvatske istine. Takva je to država, ali samo iz naše perspektive, perspektive “opljačkanih i obespravljenih poštenih ljudi“. Direktor firme u kojoj sam radio opljačkao je istu i odveo ju u stečaj, ali na svom terencu danas ponosno drži zastavice, a mene sudski progoni jer sam se preko odvjetnika i suda usudio tražiti svoje neisplaćene mukom zarađene plaće.
Igra njegova Hrvatska, ne moja, poštena i opljačkana.
Nemam ništa protiv tih momaka, naših nogometaša i sinova hrvatskih majki, dobri su i pošteni, bore se hrvatskim srcem, navijam za njih i za tu zadnju poštenu i ponosnu hrvatsku. Mladost i naivnost je to. Ali me stisne oko srca da ovaj tako pošteni i skromni narod 30 godina trpi nepravdu, pljačku i progon s vlastite grude otkuda je nas Hrvata otišlo preko milijun!
Zagreb je danas zabijelio i toliko mi je hladno prstima da jedva tipkam ovu zadnju poruku. Minus je pet i ja ne znam hoću li se probuditi iduće jutro. Sve je u kockicama i ljudi se vesele i slave. Doduše meni se suza u oku smrznula, i stisnulo me srce jer me boli ova surova istina i stvarnost.
Hrvatska je u polufinalu, i hvala Bogu na tome.
Kada si gladan i kada ti je hladno ne pratiš baš sve vijesti budući se moliš Bogu da ti okonča patnju na ovoj zemlji i odvede ti dušu na drugi svijet. Tada te ne zanima što se događa u svijetu. Kiša sipi ispred Lidla kao da sam Bog plače, svi su razdragani toplinom u suhim čarapama i sretni se raduju blagdanima. Svi kupuju i troše kao da nema sutra.
Nisam odgojen da mrzim. Ne mrzim nikoga. Ali kako voljeti ovu državu? Kako navijati za nju? Gledam ljude koji sklapaju kraj s krajem, u 21. stoljeću nemaju za osnovne životne potrebe, a ipak navijaju za “našu” pobjedu. Za što? Za Hrvatsku koja će iza mundijala biti bolja, pravednija, poštenija i dostojanstvenija za život poštenog čovjeka? Naime, njihova Hrvatska niti hoće, niti mora. Ova Hrvatska je zaista njihova. Ista Hrvatska koja je pobijedila Brazil, svjetsku nogometnu silu, posvećena je istoj onoj kulturi i eliti kojoj je dobro živjeti u njoj – birokraciji, tisućama lažnih branitelja, uhljeba i kriminalaca, poduzetnika koji otimaju iz gladnih usta radnika i njihove uplakane dječice bez budućnosti. Sam izbornik reprezentacije kao da je pozdravio baš njih a ne nas, dva milijuna bijednih i gladnih Hrvata. Oni ju veličaju, oni ju slave, njima je u njoj dobro, a ja gledam tekmu u kafiću kraj Lidla da mi se prsti ne smrznu. Meni nije.
Ja sam u kroksama i beskućnik sam. Ako ćete mi uzeti za zlo što mi ta vaša Hrvatska i te vaše pobjede nisu moja hrvatska i moje pobjede, iskreno, briga me i za to. Što mi još možete uzeti osim dostojanstva i časti da vas se ne bojim? Krokse?
Zato vam i ne pašem, zato me i ignorirate kada vas zovem na Božji apel ljubavi budući nas trenutno ima preko 15 tisuća beskućnika, a toliko je bilo i hrvatskih žrtava u Domovinskom ratu. Oni s istoka su nas prije klali brzo, a ovi danas nas gule i ubijaju sporo. Vi što punite kolica čipsom i zastavicama, ja vašu ljubav i domoljublje potpuno razumijem, ali vi barem pokušajte razumjeti moju bol, i jecaje mojeg djeteta kada me pita zašto je Bog tako okrutan prema nama siromašnim Hrvatima?
Udruga Hrvatski Ratnik
Promjena kreće od nas. Promijenimo korjenito sebe.
Uz dužno poštovanje i respekt prema teškoj životnoj situaciji. Ne znam kakav put vas odveo u očaj i koje su sva zla sručila kako bi uništili čovjeka.
Ja želim, bez iti malo omalovažavanja uprijeti prst u drugu vrstu borbe za život, oko vrlo slične situacije koju ste opisali.
Prošao rat kao branitelj od početka do kraja, a onda ostao raditi u HV još jedno vrijeme. Vrijedno radio i usavršio posao i vještine do vrlo visoke razine. Dolaze komunisti na vlast i prva meta smo im mi. Kada sam se susreo oči u oči sa birokratskim zmajem usred rješavanja svojih stečenih prava malo sam stao i razmislio. Sve na tom putu vodi u propast. Obi mi žele uzeti ponos, karakter zdravlje život, sve… Jednim bolnim rezom okončavam sve, napuštam vojsku bez mirovine, stana, otpremnine…, i slike koju su mi htjeli pokloniti…
Promjenio par poslova dok nisam našao jedan koji mi pruža mogućnost za dostojan život. Riješio stambeno pitanje za moju obitelj kreditom i danas živim i radim normalno. Ponosan sam i na pobjedu neprijatelja u ratu i posebno na ovoga u miru. Veselim se pobjedama Hrvatske Reprezentacije i znam da Hrvatska nije nakaradna zemlja kakvom je želi nazvati manjna neprijatelja koje smo propustili počistiti kad je za bilo vrijeme. Uz sav njihov trud da unište Repku, crtajući svastike, plaćajući huligane da prekidaju utakmice po europi, horde novinara pišu gluposti.., oni osvajaju srca cijelog svijeta. To je pokazatelj moćne hrvatske. Zato poručujem i najsiromašnijima i obespravljenima i razočaranima… Stanite na svoje noge i bez zalogaja za utažiti glad i bez doma i obitelji, i ne krivite Hrvatsku. Budite jedan sekund ponosni na nju, ne dajte gušta neprijatelju.
Vjerujte u dobro, iako vam u toj situaciji nije lako, ali krivac je negdje drugo… Naša lijepa Domovina je duboko skrivena u srcu, da je dušman ne oskrnavi.