Hrvatski Ratnik nikoga ne mrzi i ne psuje Boga ni svetinje
https://t.me/hrvatskiratnik [email protected]

EU je odlučila zaigrati ruski rulet

Piše: Šime Žgela

Europska unija se odlučila na samoubilački potez, ali problem je što se o suicidu vlastitih država i naroda ne pita te iste europske narode koji su žrtve samoubilačkih poteza svojih državnih čelnika. Posljednjih mjeseci svjedočimo sankcijama Zapada prema Rusiji zbog sukoba u Ukrajini.

Međutim, sankcije uperene prema Moskvi i raznorazne blokade koje zagovaraju čelnici zemalja EU vraćaju se, malo je reći, poput bumeranga zemljama i narodima EU. Europski narodi, uz same Ukrajince, žrtve su antiruske propagande, te gospodarskih i ekonomskih sankcija postavljenih Kremlju. Čitavu povijest vrtimo se u krug te stalno izričemo onu poznatu rečenicu: “Povijest se ponavlja!”. Naravno, ponavlja se jer nikako da naučimo iz vlastitih grešaka, ponavljamo kao pačići ono što su nas učili u školama ili na fakultetima, pogotovo povijest koju valja učiti logički stavljajući više naglasak na proučavanje i preispitivanje uzroka nego posljedica. Uzroke ljudskih pogrešaka kroz prošlost valja konstantno propitkivati i proučavati, jer time što su nas isprogramirali da “pobjednici pišu povijest” ne znači da je ta povijest istinita i točna. Kad je nešto negativno, pa makar dolazilo i od strane tzv. “pobjednika”, ne mijenja činjenicu da je i dalje negativno. Čelnici zemalja EU odlučili su se na samoubilački potez bacanja svojih naroda na koljena i u potpuno uništavanje svojih zemalja. Očima laika sukob u Ukrajini je još samo jedan od sukoba u nizu. Ako ste podložni propagandi zapadnih mainstream medija, nažalost, uvjerit će vas da je Rusija kriva za kompletnu situaciju koja se događa na europskom tlu, za nestašice, za hiperniflaciju koja je iz dana u dan sve veća, kako je pLandemija COVID-19 izbila slučajno, uglavnom jer smo krivi mi “obični smrtnici”, uvjerit će vas da postoji “krivac” za sveopću krizu i ludilo koje se ne pamti u čitavoj ljudskoj prošlosti. I uvijek je netko drugi kriv dok se tvorci kriza upravo u tim krizama bogate. Na Fobesovoj ljestvici se samo odvija smjena u bogatstvu najbogatijih koja se mjeri u milijardama, smjena pojedinaca ili bolje rečeno onih najboljih poslušnika po hijerarhiji okultne oligarhije.

Sve je spremno za uvođenje tzv. zelene politike u zemlje EU. U pitanje dolazi funkcionalnost europske industrije koja će energiju dobijenu izgaranjem fosilnih goriva zamijeniti električnom energijom iz “zelenih” izvora, a poradi smanjenja emisije CO2 u atmosferu. COVID-19 je samo jedno od opravdanja za realizaciju Schwabovog Velikog reseta, te ostalih točaka morbidne ideologije genocidaša iz Davosa sa Svjetskog ekonomskog foruma (WEF-a). Sukob u Ukrajini upravo je još jedna od točaka i pokrića za Veliki reset tj. “novonormalno”. Situacija u Ukrajini je samo početak kraja Europe i europske civilizacije kakvu smo poznavali i života kakav smo živjeli.

Preslagivanje svijeta i situacija na geopolitičkom planu nikako ne idu u korist Europi, baš naprotiv, sankcije koje su trebale pustošiti ruske supermarkete upravo pustoše police supermarketa u zemljama EU, cijene hrane abnormalno rastu, kao i cijene nafte, plina i struje. Međutim, nejasno je poskupljenje benzina, za koje kažu da je uzrokovano nestašicom, pa se postavlja pitanje kako je moguće da cijena nečega čega “nema” skače u nebesa ako te sirovine nema i ako vlada nestašica?! To konstantno održavanje panike i straha u posljednje tri godine sve više i više prelazi krajnje granice ludila. Kako je moguće da jedna takva velesila kao što je EU, sebi dozvoli imati samo jednu žitnicu, u ovom slučaju Ukrajinu?! Odjednom je Ukrajina, koja je uz Moldaviju slovila za najsiromašniju zemlju u Europi, proizvođač svih dobara i sirovina?! Kako? Ako je jedna od najsiromašnijih? Dakle, očito je da je EU postala imperija laži. Svakim svojim potezom uperenim protiv Putina i Rusije ispada da sama sebi puca u nogu jer opet, vraćajući se na povijesne činjenice, stoji da se, svaki puta kad je zapadni imperijalizam nastojao pokoriti Rusiju, događalo da je Rusija svoje ratove završavala u europskim prijestolnicama. Trenutačno se radi o jednoj perfidnoj igri Zapada predvođenog SAD-om, a ta igra se svodi na potpuno uništenje i unazađivanje Europe. Rusija je samoodrživa i bogata resursima, sankcije ne utječu na rusku ekonomiju niti gospodarstvo, Moskva se ima kome okrenuti i prodati svoje sirovine koje Europa ne posjeduje, a o njima ovisi europska industrija. U pozadini se preko Ukrajine odvija još nekoliko sukoba unutar same europske okultne oligarhije koja se odlučila na samoubojstvo ekonomije, industrije i gospodarstva svojih država, a posebno perjanice EU, Njemačke. U mainstream medijima često vidimo i slušamo o prednostima električne energije koja bi trebala zamijeniti fosilna goriva i da bi industrija trebala funkcionirati na struju kako bi se smanjila emisija CO2 i zagađivanje atmosfere. Zvuči znanstveno revolucionarno i domišljato, međutim koliko je to doista ekonomično i ekološki održivo?! Mnogi neće prihvatiti život pored nuklearnih elektrana, te je velika vjerojatnost da će to dovesti do masovnog iseljavanja s europskog prostora.

Zapad se odlučuje na nuklearne elektrane

Nuklearne elektrane bi na Zapadu trebale biti zamjena za tzv. “fosilna goriva”. Nuklearna energija u SAD-u dobija poticaje. Uz izazove u ispunjavanju ciljeva čiste energije i nove potražnje za električnom energijom, i republikanci i demokrati nastoje prolongirati, pa čak i proširiti uporabu reaktora. Potaknuti poteškoćama u ispunjavanju ciljeva čiste energije i naglim porastom potražnje za električnom energijom, sve veći broj političkih čelnika ponovo gleda na nuklearnu energiju tako da produžuju životni vijek postojećih reaktora i grade nove. Čak su i nekadašnji skeptici, većinom demokrati, došli do te ideje, osobito u Kaliforniji, gdje se jedina preostala nuklearna elektrana u državi, Diablo Canyon (Đavolji kanjon – zanimljivo ime), treba zatvoriti 2025. Potraga za čistom energijom dala je nuklearnoj energiji iskru, povučenu dvostranačkom potporom, koja je dodala milijarde u financiranje postojećih i novih projekata. Ali kritičari nuklearne industrije tvrde da izgled čiste energije nije promijenio zabrinutost oko tehnologije, uključujući zastarjela postrojenja kojima su potrebna potencijalno skupa poboljšanja, izazov odlaganja nuklearnog otpada i velika prekoračenja troškova za nove projekte koji kasne godinama, ako i dođu do završetka. “Industrija zna da nema dobru priču za izgovor”, rekao je Edwin Lyman, fizičar i direktor sigurnosti nuklearne energije pri zajednici zabrinutih znanstvenika. “Problemi oko nuklearne energije još uvijek muče mnoge znantvenike.” Američki predsjednik Joe Biden, koji želi eliminirati emisije stakleničkih plinova iz elektroenergetske industrije do 2035. godine, je rekao da odluka Vrhovnog suda od prošlog tjedna kojom se ograničavaju savezna regulatorna tijela neće zaustaviti takve napore. Ali problemi s opskrbnim lancem koji su naštetili razvoju solarne energije i energije vjetra predstavljaju najnoviju prepreku postizanju tog cilja. Kao privremeni korak, Bidenova administracija je uspostavila fond od 6 milijardi dolara za pomoć operaterima nuklearnih elektrana u nastojanju da održe svoje reaktore u radu i da ih učini ekonomski konkurentnijima u odnosu na jeftinije izvore poput solarne energije i energije vjetra. Rok za prijavu je utorak, iako bi se mogao produžiti, a uvjeti izmijeniti kako bi se proširila podobnost.

“Bidenova administracija je bila vrlo jasna da ćemo doći do neto nultih ciljeva”, rekla je Kathryn Huff, pomoćnica tajnika za nuklearnu energiju iz Ministarstva energetike, na nedavnoj konferenciji Američkog nuklearnog društva. “To su nevjerojatno agresivni ciljevi, a nuklearna energija je dio tog rješenja, potencijalno vrlo velik dio.” Uz fond od 6 milijardi dolara, administracija osigurava 2,5 milijarde dolara za dva projekta namijenjena demonstraciji nove nuklearne tehnologije u državama Washington i Wyoming. Gospođa Capito je tvrdila da bi elektrane na ugljen, koje se zatvaraju kako se nacija udaljava od izvora fosilnih goriva, mogle postati mjesta za nuklearne reaktore. To bi osiguralo koristi za mjesta poput njezine matične države koja je proizvodila ugljen i oslanjala se na njega kao gorivo za generatore električne energije. “U konačnici, dođete do točke u kojoj vam treba nešto što ne ovisi o vremenskim prilikama, nešto poput nuklearne energije da bi mreža bila pouzdana”, rekao je John Kotek, koji je vodio Ured za nuklearnu energiju tijekom Obamine administracije, a sada je potpredsjednik za politiku u Institutu za nuklearnu energiju, strukovnom udruženju. “Postoje druge tehnologije koje su kandidati za tu ulogu, ali ako pogledate što je danas dostupno u najširem opsegu, to je nuklearna energija.”

Sve veći troškovi drugih izvora energije učinili su nuklearnu energiju konkurentnijom u cijelom svijetu, uključujući i Sjedinjene Države koje imaju najveću flotu nuklearnih elektrana u cijelom svijetu. Oni proizvode oko 20 posto električne energije u zemlji i 50 posto čiste energije. Sjedinjene Države drže 92 reaktora unatoč tome što ih je desetak zatvoreno tijekom posljednjeg desetljeća, uključujući prije mjesec dana nuklearnu elektranu Palisades u Michiganu, oko 55 milja jugozapadno od Grand Rapidsa. Vlasnik, tvrtka Entergy, odlučila je zatvoriti elektranu nakon što je istekao ugovor o kupnji električne energije s komunalnim poduzećem. Entergy je rekao da nije mogao pronaći kupce za elektranu, a stavljanje izvan pogona je otišlo predaleko da bi se ponovno pokrenulo, čak i uz novac savezne vlade. Diablo Canyon je sljedeći na popisu za razgradnju, ali je guverner Gavin Newsom predložio produljenje njegova vijeka. Postrojenje na središnjoj obali Kalifornije isporučuje gotovo 10 posto električne energije u državi. Pacific Gas & Electric, koji je vlasnik tvornice, objavio je 2016. da ju planira zatvoriti kad joj isteknu licence, rekavši da će se više usredotočiti na solarnu energiju i energiju vjetra kao obnovljive izvore energije. Među onima koji podupiru produljenje je senatorica Dianne Feinstein, kalifornijska demokratkinja, koja je podržavala zatvaranje elektrane. Kako bi se ispunili ciljevi čiste energije, a istodobno se pozabavilo zahtjevima za električnom energijom koji proizlaze iz tzv. “klimatskih promjena”, “Diablo mora nastaviti s radom, barem zasad”, izjavila je u eseju u časopisu The Sacramento Bee pod naslovom koji je glasio: “Zašto sam se predomislila.”

Vodeći kritičar održavanja Diablo Canyona je Arnie Gundersen, glavni inženjer u Fairewinds Energy Education, neprofitnoj organizaciji usredotočenoj na opasnosti nuklearne energije. Organizacija često ukazuje na curenje radioaktivnosti iz nuklearne elektrane Fukushima u Japanu nakon potresa i tsunamija 2011. godine, katastrofe koja je umanjila javnu potporu za reaktore. G. Gundersen, nuklearni inženjer koji je nekoć radio u industriji i čest je vještak o komunalnim pitanjima diljem zemlje, je rekao kako misli da će Diablo Canyon trebati značajna poboljšanja kako bi mogao raditi nakon 2025. godine. “Za nastavak rada neekonomičnog nuklearnog oružja trebat će mnogo više od 6 milijardi dolara koje je Biden predložio”, rekao je g. Gundersen. “To je velika promjena za nuklearnu energiju kako bi ostala konkurentna. Mislim da ima neke jako pametne ljude u svom trustu mozgova, a ipak poseže za političkim smokvinim lišćem kako bi nuklearnu industriju skinuo s leđa.” Čelnici industrije priznaju da je doba novih velikih nuklearnih elektrana u Sjedinjenim Državama prošlo, uglavnom zbog velikih troškova. Dvije nove jedinice u Vogtle Electric Generating Plant u Waynesborou, za koje se očekuje da će biti uključene 2023., koštaju otprilike dvostruko više od prvotne procjene od 14 milijardi dolara. Nuklearni projekt u Južnoj Karolini doveo je tvrtku koja ga je razvijala u stečaj.

Javnost SAD-a se nastoji uvjeriti u prednosti razvoja nuklearne energije, međutim vodeći kritičar nuklearne energije g. Gunderson, nije uvjeren. “Padamo na iste pogreške na koje smo padali u posljednjih 50 godina”, rekao je. “Ušutjet ću i otići u mirovinu ako možete pokazati nuklearnu elektranu koja je izgrađena po cijeni i prema planu.”

Stanje u EU

EU šefovi država obećali su 2014. da će se usredotočiti na energetsku sigurnost i dogovoriti klimatski i energetski okvir. Podijeljeni su bili oko utjecaja ukrajinske krize (ruska kontrola Krima i naknadno dijelova istočne Ukrajine), a Njemačka je pozvala na ambiciozno smanjenje CO2, na obnovljive izvore energije i ciljeve energetske učinkovitosti kako bi se smanjila ovisnost o uvezenim fosilnim gorivima, posebice ruskom plinu. Rusija isporučuje više od 30% plina Europi, a polovica toga prolazi kroz Ukrajinu. Međutim, Poljska i druge istočnoeuropske zemlje žele zadržati značajnu ovisnost o domaćim energetskim resursima kao što su ugljen, i eventualno, plin iz škriljevca kao veći prioritet od smanjenja CO2. Ovisnost o ruskom plinu izaziva veliku zabrinutost. Gazpromov izvoz plina u zapadnu Europu u razdoblju od 2010. do 2016. je  porastao za 20% .

Ključna promjena u odnosu na ciljeve za 2020. je “pružanje fleksibilnosti državama članicama da definiraju prijelaz na niske emisije ugljika koji odgovara njihovim specifičnim okolnostima, željenoj energetskoj mješavini i potrebama u smislu energetske sigurnosti, te mogućnost da troškove svedu na minimum.” Prvi test ovoga bilo je odobrenje planova Ujedinjenog Kraljevstva za određivanje dugoročnih cijena električne energije kako bi se omogućilo ulaganje u nuklearna postrojenja. Međutim, samo nekoliko tjedana kasnije Europski parlament je u neobvezujućoj rezoluciji izglasao, s 341 prema 263, da se povuku neke od prethodnih odredbi promjenom nacrta politike EK-a kako bi se pozvali na obvezujuće nacionalne ciljeve od 30% energije iz obnovljivih izvora (a ne 27 % ukupno) i vraćanje cilja energetske učinkovitosti na poboljšanje od 40% do 2030., zajedno sa smanjenjem stakleničkih plinova od 40%. Države članice EU-a mogu, međutim, slijediti nacrt politike EK-a, a ne ovo. U siječnju 2020. EK je predstavila svoj plan za najmanje 1 trilijun eura ulaganja u održivi razvoj tijekom sljedećeg desetljeća. Plan ulaganja u Europski zeleni dogovor (EGDIP) je ulagački stup Zelenog dogovora. Novcem tranzicijskog fonda, prema planu, se neće financirati izgradnja nuklearnih elektrana, unatoč činjenici da nuklearna elektrana osigurava 50% niskougljične električne energije u EU.

EU u velikoj mjeri ovisi o ruskom prirodnom plinu, kao što je gore navedeno, i u manjoj mjeri o nafti. Nekoliko nuklearnih reaktora ruskog dizajna dobija gorivo uglavnom od TVEL-a u Rusiji, a starije jedinice VVER-440 u potpunosti ovise o TVEL-u za proizvodnju goriva. Puno obogaćivanja urana u EU-u obavlja se u Rusiji, iako su drugi kapaciteti dostupni u EU i SAD-u. Ruski nuklearni reaktori unutar EU se nalaze u Bugarskoj (2), Češkoj (6), Finskoj (2), Mađarskoj (4) i Slovačkoj (4, s još dva u izgradnji). Mađarska ima ugovor za izgradnju još dva, a Finska planira jedan s ruskim kapitalom.

Ugovor o Euratomu zahtijeva od EK-a da povremeno izda nuklearni ilustrativni program (PINC), temeljen na podacima iz država članica, a posljednji od njih bio je nacrt iz travnja 2016. (prvi nakon 2007.). Predviđeno je smanjenje nuklearnog kapaciteta EU-a do 2025., a potom izjednačavanje do 2050. na 95 do 105 GWe. Ovaj bi scenarij zahtijevao ulaganje od 45 do 50 milijardi eura u dugoročne operativne programe i 350 do 450 milijardi eura u nove reaktore do 2050., kao i izdatke za razgradnju i otpad. Predviđeni ukupni nuklearni troškovi do 2050. iznose 649 do 755 milijardi eura. To je u usporedbi s potrebnim ulaganjem između 3,2 bilijuna i 4,2 bilijuna eura u cjelokupnu opskrbu energijom u EU do 2050. kako bi se ispunili ciljevi strategije energetske unije. Europski gospodarski i socijalni odbor odgovorio je na nacrt PINC-a u rujnu, rekavši da mu nedostaje jasnoće i širine te da bi trebao reći više o tome kako nuklearna energija doprinosi svakoj državi.

Euratom je izvijestio da je 2020. komunalnim poduzećima EU-27 isporučeno 12.592 tona urana. To je predstavljalo oko jedne četvrtine svjetske opskrbe iz rudnika. Gotovo sve to (97%) bilo je pod dugoročnim ugovorima. Uz to je korišteno MOX gorivo koje je sadržavalo 5,3 tona plutonija, što predstavlja uštedu od 481 tone prirodnog urana i 0,34 milijuna SWU. Glavni izvori dobave urana u 2020. su bili: Niger 20%, Rusija 20%, Kazahstan 19%, Kanada 18 %, Australija 13 % i Namibija 8 %. Prosječna cijena te 2020. za isporuke prema dugoročnim ugovorima je iznosila 71,4 €/kg U, 10 % niže nego 2019. U 2020. obogaćivanje su činili: EU (Orano i Urenco), 7,96 milijuna SWU; Rusija (Tenex), 2,96 milijuna SWU; i drugi 0,31 milijuna SWU. Na kraju 2020. zalihe su pale na 42.396 tona ekvivalenta prirodnog urana, što je pad od 18% od kraja 2015. Projekcije komunalnih poduzeća za Euratom sugeriraju da će se to smanjiti otprilike do 2025. Euratom je izvijestio da je 2020. 1.908 tU svježeg goriva ubačeno u komercijalne reaktore u EU-27. Proizveden je korištenjem 13.124 tU prirodnog urana i 188 tU reprocesiranog urana kao sirovine, obogaćen s 9,99 milijuna SWU. Godine 2020. gorivo utovareno u reaktore EU imalo je prosječnu analizu obogaćenja od 3,94 % i prosječnu analizu ostataka od 0,22 %.

Nedostaci i opasnosti opskrbe nuklearnom energijom

Uran je neobnovljiv resurs

Povijesni podaci iz mnogih zemalja pokazuju da se u prosjeku iz rudnika ne može izvući više od 50-70% urana. Koncentracije urana niže od 0,01% više nisu održive jer zahtijevaju obradu veće količine kamenja, te je korištena energija veća je od one koja se može generirati u postrojenju. Nadalje, rudarenje urana ima poluvrijeme vađenja ležišta od 10 ± 2 godine. Dittmar je 2013. predložio model za sve postojeće i planirane rudnike urana do 2030. godine, u kojem se oko 2015. godine postigao globalni vrh iskapanja urana od 58 ± 4 ktone, da bi se do 2025. godine smanjio na maksimalnih 54 ± 5 ktona, i do maksimalno 41 ± 5 ktona oko 2030. godine. Ova količina više neće biti dovoljna za napajanje postojećih i planiranih nuklearnih elektrana za sljedećih 10-20 godina.

Ne može zamijeniti fosilna goriva

Nuklearna energija sama po sebi ne predstavlja alternativu gorivima na bazi nafte, plina i uglja, jer će biti potrebno 10.000 nuklearnih elektrana da bi se zamijenilo 10 terawata koji se u svijetu generiraju iz fosilnih goriva. Kao podatak, u svijetu postoji samo 486 nuklearki. Potrebno je uložiti puno novca i vremena za izgradnju nuklearne elektrane, obično od početka izgradnje do puštanja u rad treba više od 5 do 10 godina, a kašnjenja su vrlo česta u svim novim elektranama. Uz to, period rada je relativno kratak, otprilike 30 ili 40 godina, a potrebna su i dodatna ulaganja za demontažu postrojenja.

Ovise o fosilnim gorivima

Procesi vezani za nuklearnu energiju ovise o fosilnim gorivima. Ciklus nuklearnog goriva ne uključuje samo proces proizvodnje električne energije u elektrani, već se sastoji i od niza aktivnosti, od istraživanja i eksploatacije rudnika urana do razgradnje i demontaže nuklearne elektrane.

Vađenje urana je štetno za okoliš

Iskapanje urana je vrlo štetna djelatnost za okoliš, jer je za dobivanje 1 kg urana potrebno ukloniti više od 190.000 kg zemlje. U Sjedinjenim Državama, zalihe urana u konvencionalnim ležištima, u kojima je uran glavni proizvod, procjenjuju se na 1.600.000 tona supstrata iz kojeg se može dobiti 250.000 tona urana. Uran se vadi s površine ili iz zemljine utrobe, drobi se, a zatim izlužuje u sumpornu kiselinu. Otpad koji nastaje zagađuje tlo i vodu radioaktivnim elementima, te doprinosi pogoršanju okoliša. Uran nosi značajne zdravstvene rizike kod radnika koji su posvećeni njegovom vađenju. Samet i suradnici su 1984. godine zaključili da je vađenje urana veći faktor rizika za razvoj raka pluća od pušenja cigareta.

Vrlo postojani ostaci

Kad postrojenje završi s radom potrebno je započeti postupak razgradnje kako bi se osiguralo da buduće korištenje zemljišta ne predstavlja radiološki rizik za stanovništvo ili životnu sredinu. Postupak demontaže sastoji se iz tri dijela, a potreban je period od cca 110 godina da zemljište ne bude zagađeno. Trenutno postoji oko 140.000 tona radioaktivnog otpada bez ikakvog nadzora kojeg su između 1949. i 1982. godine Ujedinjeno Kraljevstvo, Belgija, Nizozemska, Francuska, Švicarska, Švedska, Njemačka i Italija bacile u Atlantski rov. Uzimajući u obzir da je korisni vijek trajanja urana tisućama godina, ovo predstavlja rizik za buduće generacije.

Nuklearne katastrofe

Nuklearne elektrane grade se po strogim sigurnosnim standardima, a zidovi su izrađeni od betona debljine nekoliko metara kako bi spriječili radijaciju prema vani. Međutim, nije moguće tvrditi da su 100% sigurne. Tijekom godina dogodilo se nekoliko nesreća koje do danas impliciraju da atomska energija predstavlja rizik po zdravlje i sigurnost stanovništva. 11. ožujka 2011., potres od 9 stupnjeva po Rihteru je pogodio istočnu obalu Japana uzrokujući razoran tsunami koji je nanio veliku štetu nuklearnoj elektrani Fukushima-Daiichi čiji su reaktori bili ozbiljno oštećeni. Naknadne eksplozije unutar reaktora oslobađaju produkte fisije (radionuklide) u atmosferu. Radionuklidi su se brzo vezali za atmosferske aerosole, a potom su putovali velikim udaljenostima širom svijeta nošeni zračnim masama cirkulirajući atmosferom. Uz to, velika količina radioaktivnog materijala se izlila u ocean. I danas postrojenje u Fukushimi nastavlja dnevno ispuštati cca 300 t zagađene vode. Nesreća u Černobilu se dogodila 26. travnja 1986. godine tijekom procjene električnog sustava upravljanja elektrane. Katastrofa je izložila 30.000 ljudi koji žive u blizini reaktora zračenju od oko 45 rema, otprilike jednakom nivou zračenja koje su iskusili preživjeli iz Hirošime. Tijekom početnog razdoblja nakon nesreće biološki najvažniji izotopi koji su se oslobodili bili su radioaktivni jod, uglavnom jod 131, i drugi kratkotrajni jodidi. Apsorpcija radioaktivnog joda gutanjem kontaminirane hrane i vode, te udisanjem rezultirala je ozbiljnom unutrašnjom izloženošću štitnjače kod ljudi. Tijekom 4 godine nakon nesreće, liječnički pregledi su otkrili značajne promjene u funkcionalnom statusu štitnjače kod izložene djece, posebno one mlađe od 7 godina.

Rat koristi

Prema Fernándezu i Gonzálezu (2015), vrlo je teško odvojiti civilnu od vojne nuklearne industrije jer je otpad iz nuklearnih elektrana, poput plutonija i osiromašenog urana, sirovina u proizvodnji nuklearnog oružja. Plutonij je osnova za atomske bombe, dok se uranij koristi u projektilima. Rast nuklearne energije povećao je sposobnost država da dobiju uran za nuklearno oružje. Dobro je poznato da je jedan od razloga (koji navodi nekoliko zemalja bez programa nuklearne energije) interesa za ovu energiju mogućnost da bi im takvi programi mogli pomoći u razvoju nuklearnog oružja. Veliki globalni porast nuklearnih elektrana može svijet izložiti riziku od potencijalnog nuklearnog rata ili terorističkih napada. Do danas se razvoj ili pokušaj razvoja nuklearnog oružja u zemljama poput Indije, Iraka i Sjeverne Koreje vodio u tajnosti u nuklearnim postrojenjima.

Izvori i reference
  • Castells X. E. (2012) Reciklaža industrijskog otpada: Čvrsti gradski otpad i mulj iz kanalizacije. Izdanja Díaz de Santos str. 1320.
  • Dittmar, M. (2013). Kraj jeftinog urana. Nauka o ukupnom okruženju, 461, 792-798.
  • Fernández Durán, R., i González Reyes, L. (2015). U spirali energije. Svezak II: Slom globalnog i civilizacijskog kapitalizma.
  • Fthenakis, V. M. i Kim, H. C. (2007). Emisije stakleničkih plinova iz solarne električne i nuklearne energije: studija životnog ciklusa. Energetska politika, 35 (4), 2549-2557.
  • Jacobson, M. Z. i Delucchi, M. A. (2011). Pružanje sve globalne energije vjetrom, vodom i solarnom energijom, Dio I: Tehnologije, energetski izvori, količine i područja infrastrukture i materijali. Energetska politika, 39 (3), 1154-1169.
  • Lozano, R. L., Hernández-Ceballos, M. A., Adame, J. A., Casas-Ruíz, M., Sorribas, M., San Miguel, E. G., i Bolívar, J. P. (2011). Radioaktivni uticaj nesreće Fukušime na Pirinejski poluotok: evolucija i prethodni put perjanice. Environment International, 37 (7), 1259-1264.
  • Nikiforov, Y. i Gnepp, D. R. (1994). Dječiji rak štitnjače nakon černobilske katastrofe. Patomorfološka studija 84 slučaja (1991–1992) iz Republike Bjelorusije. Rak, 74 (2), 748-766.
  • Pedro Justo Dorado Dellmans (2008). Demontaža i zatvaranje nuklearnih elektrana. Vijeće za nuklearnu sigurnost. SDB-01.05. P 37
  • Samet, J. M., Kutvirt, D. M., Waxweiler, R. J., & Key, C. R. (1984). Rudarstvo urana i rak pluća kod Navajo muškaraca. New England Journal of Medicine, 310 (23), 1481-1484.
  • Sovacool, B. K. (2008). Vrednovanje emisija stakleničkih plinova iz nuklearne energije: kritično istraživanje. Energetska politika, 36 (8), 2950-2963.
  • Theobald, P. K., Schweinfurth, S. P. i Duncan, D. C. (1972). Energetski izvori Sjedinjenih Država (br. CIRC-650). Geološki zavod, Washington, DC (SAD).
  • Zehner, O. (2012). Nesređena budućnost Nuklearne energije. Futurist, 46, 17-21.
  • Zimmerman, M. B. (1982). Efekti učenja i komercijalizacija novih energetskih tehnologija: slučaj nuklearne energije. Bell Journal of Economics, 297-310.
  • New Nuclear in Europe – 2030 outlook, World Nuclear Association, ISBN 9780955078484 (July 2014)
  • Development And Integration Of Renewable Energy: Lessons Learned From Germany, FAA Financial Advisory AG (Finadvice), July 2014 Euratom Supply Agency Annual Reports
  • Fraunhofer IWES, The European Power System in 2030: Flexibility Challenges and Integration Benefits – An Analysis with a Focus on the Pentalateral Energy Forum Region (June 2015). Analysis on behalf of Agora Energiewende
  • Technical And Economic Analysis Of The European Electricity System With 60% RES, Alain Burtin, Vera Silva, EDF Research and Development Division (June 2015)
  • Security alert: Europe needs more grids, more power plants, Energy Post (17 November 2015)
  • Gerard Wynn and Paolo Coghe, Institute for Energy Economics and Financial Analysis, Europe’s Coal-Fired Power Plants: Rough Times Ahead (May 2017)

Udruga Hrvatski Ratnik

Bez komentara
Ostavite vaš komentar