Objavljuje Hrvatski Ratnik
Vraćaju se vojnici, nema više rata. U starom Rimu, kad su se legije vraćale Rim je drhtao. Zašto? Krv, znoj i suze legionara bili su zalog prosperiteta, mira i sigurnosti građanima Rima. Što su oni činili? Dodjeljivali im imanja, robove, gradili za njih najljepše gradove s termama… u zahvalu za njihovo služenje. Kad su se hrvatski branitelji vraćali iz rata, kao nagrada za njihovu prolivenu krv, znoj i suze, popunjavali su se biroi za zapošljavanje…
Piše: Vlado Barić
Danas ću prvi puta na svom profilu napisati nešto o onome što me opterećuje posljednjih 25 godina. To je mišljenje o hrvatskim braniteljima. Pa početi ću!
Pokušat ću slikovito opisati povratak jednog našeg branitelja u Osijek, Zagreb, Split, Rijeku… ili u bilo koje mjesto u RH.
Vraća se naš branitelj svojoj kući, a sa suprotne strane ulice vidi poznanika, ovaj ga grli, tapše po leđima i govori: “Vratio se naš heroj, naš branitelj!”
Poziva ga na piće u kafić. U tom kafiću, skupina koju zatječe, poziva ga za stol, časte i ističu njegovu hrabrost, odanost i žrtvu. Dolazi branitelj svojoj kući i misli: VRIJEDILO JE svih napora. Ljudi u Hrvatskoj to cijene. Cijene žrtvu naših poginulih suboraca.
Prođe mjesec, dva, godina… i taj isti branitelj istom ulicom prolazi. U susret mu dolazi isti onaj čovjek koji ga je grlio, tapšao po leđima i isticao njegovu žrtvu. No, on sada hitro prelazi na drugu stranu ulice.
Misli branitelj:
Sigurno se čovjeku žuri, ima neki posao pa nema vremena da ga pozdravi. Ulazi u isti kafić gdje sjede isti ljudi koji su ga tapšali, grlili i isticali njegove zasluge u ratu. On ih pozdravi, a oni niti ne odzdrave. Sjeda sam za stol i misli: Sigurno imaju neke bitne razgovore.
Razmišlja! Što da radim da se zaposlim? Ali kako, kad mi s biroa ne daju posao. Da, dok je on bio na bojištu oni su se školovali, zaposjeli njihova radna mjesta, gradili političke i druge karijere i sada bezbrižno žive.
Da se oženim?
Kako kad nemam posao, stan… živim od skrbi za branitelje, s tim jedva sam preživljavam. Da, dok je on bio na bojištu oni su se ženili njihovim djevojkama, stvarali obitelji, slavili rođenja djece, rođendane, odlazili na godišnji odmor i uživali u svojim obiteljima.
Razmišlja:
Da se ubijem?! Da, gospodo moja! 3.500 branitelja se ubilo u RH, poslije rata. Ne, neću! Živjet ću! Kad sam uspio preboljeti stradanja svojih suboraca i poniženja do sada, ne može biti gore! Ali on ne zna! Gore dolazi!
Prođe 3, 4 godine.
Počinje privatizacija poduzeća u kojima su oni radili. Da ne bi bili prepreka njihovoj poštenoj privatizaciji oni odluče poslati našeg branitelja u mirovinu… koja iznosi 2.800/3.000/5.000 kn.
Naravno, s tim se može preživljavati, ali stvarati obitelj, školovati djecu, stambeno se zbrinuti…? Kako?!
Ono teže još dolazi!
Dolazi on u isti kafić. Susreće iste ljude, sjeda sam za stol, a oni govore: “Evo ga, dobio mirovinu, ništa nije radio! I mi bi voljeli tako!”
Gospodo moja, rado bi branitelj mijenjao svoju mirovinu, neprospavane noći, strahove i svoju žrtvu za vaša radna mjesta, vaše plaće, za vaše obitelji, žene i djecu, rođendane i vaš mir!
Ali ne, on je branitelj, on od vas ne traži ništa! Ne traži čak ni da govori na spomen danima za žrtvu svojih suboraca, jer sada o tome govore neki drugi! Ne traži da u crkvi na misama zadušnicama dobije mjesto za sjedenje, jer sada tamo sjede neki drugi.
Gospodo moja! Od vas HRVATSKI BRANITELJ ne traži ništa, ama baš ništa! Traži samo malo poštovanja na njihovu žrtvu i žrtvu poginulih suboraca. Traži da kad prođete ulicom ne okrenete glavu, već da ga pogledate u oči i kažete ‘dobar dan’.
Ako imate savjesti?
Vlado Barić / Facebook
“Sve mogu u Onome koji me jača!” (Fil 4,13)
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik
Istinski branitelji trebaju ustati i stati jedni uz druge kao ’91.
Neće Hrvatski branitelji i Hrvatski Ratnici nikada dobiti poštovanje i zahvalnost u svojoj državi koju su stvorili,od svog naroda,jer su nekakvi UDBA i KOS odradili propagandu i oblatiili i obezvrijedili sve Branitelje i Ratnike.Kako će netko cijeniti Te Heroje,kada ih sprda Milanović ,nečiji predsjednik Hrvatske države,moj nije,ali za njega su glasali nažalost i isprani mozgovi i Branitelja. Kako ćeš dobiti poštovanje od bilo koga, kada Braniteljska populacija ne poštuje između sebe svoje suborce ,kada gledaju da im se braća po oružju ubijaju baš zbog nepoštivanja
Ja osobno se nikada neću odreći svojih poginulih i preživjelih Ratnika i davati ću im na važnosti zauvijek,makar bio i jedini.
Kao što sam i jedini kojem je stalo da tvrđava Gvozdansko, poprište jedne od najvrednijih bitaka u povijesti Hrvata ne zaraste u džunglu i zaborav.Eto sami između sebe nemožemo motivirati jedni druge,i kako onda očekivati da će netko drugi držati do najvažnijih vrijednosti.
Izgleda da svatko ima previše svog posla ,pa nema vremena za ništa drugo.
Bezobzirnost i propust postaju vrline Hrvatskog naroda, zato mu se smiješi propast.