Objavljuje Hrvatski Ratnik
Globalističko Carstvo – globalni centar moći – posljednjih je 80-ak godina svoje sjedište imalo u Washingtonu, iako ono nije izvorno američki projekt. Danas se čini kako se globalisti spremaju preseliti. Naša je odgovornost i dalje zagovarati slobodu. Braniti ljudska prava i osobne slobode. Suprotstaviti se svakom obliku centralizirane globalne vlasti. I upozoravati na zabludu da će neka nova verzija svjetskog poretka čovječanstvu donijeti slobodu…
KAMO SE CARSTVO SELI?
CORBETT-OVO IZVJEŠĆE
Corbett Report
12. srpnja 2026.
Od svih tekstova koje sam ove godine pročitao povodom Dana neovisnosti SAD-a, najviše me iznenadio članak Kita Knightlyja za Off-Guardian.org pod naslovom ‘Amerika nikada nije bila problem’.
Kažem da me iznenadio jer većinu članaka objavljenih povodom 4. srpnja pišu Amerikanci i uglavnom se svode na poznatu žalopojku: “Današnja djeca više ne znaju što Dan neovisnosti zapravo znači.”
Knightly je, međutim, Britanac koji piše za međunarodnu, premda vjerojatno većinom britansku, publiku i iznosi sasvim drukčiju tezu.
Naime, Amerika nikada nije bila Carstvo. Bila je samo mjesto u kojem je Carstvo neko vrijeme boravilo. Prije je imalo druge domove, a u budućnosti će imati nove. Poput raka samca koji odbacuje staru kućicu kada iz nje preraste. Sjedinjene Američke Države, kako god definirali pojam nacije, bile su jednako žrtva kao i svi ostali.
Vrijedi pročitati cijeli članak. Kratak je, dobro napisan i iznosi važnu misao.
Globalističko Carstvo posljednjih je osamdesetak godina svoje sjedište imalo u Washingtonu, ali ono nije izvorno američki projekt. Riječ je o parazitskom sustavu koji postoji stoljećima, možda čak i tisućljećima, te je tijekom svoje povijesti mijenjao domaćine.
Danas se čini da se globalisti spremaju odbaciti svoju američku ‘kožu‘ i preseliti se na neko novo, povoljnije mjesto. Ako je to doista plan, nameće se zanimljivo pitanje: Kamo će se Carstvo preseliti? Koju će državu sljedeću zaraziti ovaj parazitski sustav i gdje će se nalaziti njegovo novo operativno središte kada Sjedinjene Države potonu u kaos i nasilje?
U nastavku razmatram nekoliko mogućih kandidata za buduće sjedište Carstva nakon njegova odlaska iz Amerike.
Jeste li spremni? Stavimo ‘kape za razmišljanje’ i pogledajmo moguće opcije.
HALIFAX
Dobro, znam što sada mislite. Kanađani će se vjerojatno nasmijati na samu pomisao da bi Halifax mogao postati novo sjedište Zlog Carstva, dok će ostali posegnuti za atlasom kako bi uopće provjerili gdje se taj grad nalazi.
Na prvi pogled to zvuči apsurdno. Tko bi pri zdravoj pameti pomislio da bi se globalno carstvo moglo smjestiti upravo u Halifax? Upravo u tome i jest stvar.
Kada govorimo o ljudima koji stoljećima vode globalistički projekt, govorimo o psihopatima čije odluke često nemaju puno veze sa zdravim razumom.
Dobar primjer za to je Mark Carney. Početkom ovog mjeseca kanadski premijer, čovjek čija biografija uključuje Bilderberg, Bank of England, Ujedinjene narode i brojne druge globalističke institucije, objavio je osnivanje nove međunarodne obrambene banke.
Službeni naziv institucije glasi Banka za obranu, sigurnost i otpornost (Defence, Security and Resilience Bank – DSRB).
Sama sebe opisuje kao “multilateralnu banku u vlasništvu nacionalnih država čija je svrha mobilizirati kapital potreban državama partnerima za financiranje njihovih obrambenih, sigurnosnih i otpornijih sposobnosti demokratskog svijeta.”
Projekt se priprema već više od godinu dana, ali Kanada je nekako završila u njegovu središtu.
Neki smatraju da je presudnu ulogu imao Carneyjev govor o ‘srednjim silama‘ održan na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu 2026. godine. Ako je to bio cilj tog govora, čini se da je uspio.
Na prošlotjednom summitu NATO-a Carney je službeno predstavio DSRB zajedno s državama osnivačima.
…odnosno devet država.
…ili bolje rečeno osam, nakon posljednjih promjena.
Prema najavama, banka bi trebala prikupiti više od 134 milijarde dolara povoljnog financiranja kako bi pomogla državama članicama u povećanju vojnih izdvajanja i ispunjavanju NATO-ovih ciljeva. Grad koji će biti sjedište banke još nije odabran, ali među kandidatima se spominju Toronto, Montreal, Ottawa, Vancouver i Halifax.
Ipak, teško je vjerovati da čak i netko poput Carneyja ozbiljno smatra kako će ova banka pretvoriti neki kanadski grad u novo političko središte svijeta.
Prije svega jer popis država osnivača nije osobito impresivan: Albanija, Belgija, Kanada, Grčka, Latvija, Luksemburg, Rumunjska, Turska i Ukrajina možda jesu zanimljive zemlje, ali teško da predstavljaju gospodarske velesile.
Drugo, Carneyjeva ideja o ‘srednjim silama’ nikada nije značila da će Kanada voditi novi svjetski poredak. Ona samo podrazumijeva da takve države žele imati svoje mjesto za stolom.
Ipak, teško je odoljeti ironiji kada se u istoj rečenici nađu izrazi ‘sjedište globalne vlade’ i ‘Halifax’.
PEKING
Iskreno govoreći, Peking se nameće kao puno vjerojatniji kandidat od Halifaxa za buduće sjedište globalnog Carstva. Zapravo, nalazi se na samom vrhu mog popisa mogućih nasljednika Washingtona.
Postoji i povijesni razlog za takvu pretpostavku. Naime, globalističke elite desetljećima sustavno grade Kinu kao buduće središte svjetske moći.
Kao što će znati čitatelji koji su upoznati s mojom analizom ‘Kina i Novi svjetski poredak’, stvaranje Kine kao globalne velesile nije slučajan razvoj događaja, nego projekt koji je započeo još početkom 20. stoljeća. Upravo tada obitelj Rockefeller počinje razvijati ono što je sama nazvala svojim ‘vrlo pozitivnim osjećajima prema Kini‘.
Čak i službena povijest obitelji Rockefeller otvoreno priznaje da se ta naklonost prenosila generacijama te da Kina za Rockefellerove nikada nije bila strana zemlja na način na koji je bila za većinu Amerikanaca.
U isto vrijeme sveučilište Yale, kroz svoj program Yale in China, pomoglo je tada gotovo nepoznatom Mao Zedongu da izađe iz anonimnosti. Pozvali su ga da uređuje studentski časopis, a Yale Daily News kasnije se čak pohvalio tvrdnjom da: “Bez potpore Yalea Mao Tse Tung možda nikada ne bi izašao iz anonimnosti i postao vođa Kine.”
Veza između američkih elita i kineskog režima nastavila se desetljećima.
Jedno izvješće iz 1990. godine navodi da je svaki američki veleposlanik u Pekingu, nakon Kissingerova otvaranja odnosa s Kinom, bio povezan s istim uskim krugom ljudi sa sveučilišta Yale. Istodobno je sustavno izgrađivana i kineska ekonomija.
Od sastanka kineskog industrijalca Rong Yirena i Davida Rockefellera 1980. godine, preko golemih ulaganja kompanija s liste Fortune 500, pa sve do preseljenja američke industrijske proizvodnje u Kinu i prijenosa naprednih tehnologija – sve je to pridonijelo stvaranju današnje kineske gospodarske sile.
Drugim riječima, Kina je već desetljećima pripremana kao budući stup novog multipolarnog svjetskog poretka.
Nije slučajno ni to što se Maurice Strong, jedan od najutjecajnijih arhitekata globalističke politike, nakon skandala ‘Nafta za hranu’ preselio upravo u Kinu.
Danas se Peking nameće kao gotovo očit izbor za novo središte globalnog Carstva, dok se Washington suočava sa sve većim unutarnjim problemima.
Mnogi smatraju da je upravo Kina najveći geopolitički pobjednik rata s Iranom. Njezin utjecaj nastavlja rasti na Bliskom istoku i u Africi. Već godinama dominira tržištem rijetkih metala, bez kojih moderna industrija i vojna proizvodnja gotovo ne mogu funkcionirati.
Velik dio zapadnih proizvodnih kapaciteta danas izravno ovisi o kineskoj vladi. Istodobno Kina preuzima vodeću ulogu i u području naprednih tehnologija. Od razvoja umjetne inteligencije do privlačenja vodećih svjetskih znanstvenika.
Nakon priča poput slučaja Charlesa Liebera, ili kontroverzi oko prijenosa bioloških istraživanja, ovoga je tjedna objavljeno da je Omar Yaghi, jedan od najuglednijih svjetskih kemičara i profesor na Kalifornijskom sveučilištu Berkeley, prihvatio mjesto na pekinškom sveučilištu Tsinghua. Ondje će voditi institut koji umjetnu inteligenciju koristi za ubrzavanje razvoja novih materijala.
Sve to upućuje na zaključak da je pažljivo planiran prijenos globalne moći prema Kini već u tijeku. Ako bi došlo do ozbiljnog slabljenja ili raspada američke dominacije, teško je zamisliti logičnije odredište za globalističke elite od Pekinga.
BRUXELLES
No prije nego što globalističke elite spakiraju kofere za Kinu, postoji još jedan vrlo ozbiljan kandidat za njihovo buduće sjedište – Bruxelles.
Na prvi pogled to je tek europski grad poznat po vaflima, čokoladi i institucijama Europske unije. No upravo zbog toga Bruxelles je već godinama jedno od najvažnijih političkih središta globalističkog projekta.
Ako je glavni preduvjet za domaćina globalnog Carstva sposobnost sustavnog ograničavanja građanskih sloboda i provođenja centralizirane vlasti, Bruxelles je posljednjih godina učinio mnogo kako bi dokazao da ispunjava upravo tu ulogu.
Europska unija postupno provodi gotovo sve ključne elemente globalističke agende. Jedan od najpoznatijih primjera jest višegodišnji pokušaj ukidanja stvarne privatnosti elektroničkih komunikacija.
Kako je Kit Knightly pisao za Off-Guardian, Europski parlament jednom je prilikom čak odbio prijedlog kojim bi se tehnološkim kompanijama omogućilo masovno skeniranje privatnih poruka građana.
No umjesto da prihvate ishod glasovanja, europske institucije jednostavno su organizirale novo glasovanje. Ovoga puta promijenjena su proceduralna pravila tako da zakon može proći čak i ako protiv njega ne glasa kvalificirana većina zastupnika.
Drugim riječima, kada demokracija ne proizvede željeni rezultat, promijene se pravila igre. Autor to ironično komentira riječima: “Demokracija, dame i gospodo.”
Istodobno Europska unija ubrzano širi sustave digitalnog nadzora svojih građana. Samo prošloga tjedna uvedena je obveza da sva nova vozila prodana na području Europske unije moraju imati ugrađene sustave za praćenje pozornosti vozača.
Službeno objašnjenje glasi da je riječ o povećanju sigurnosti prometa. Međutim, kritičari upozoravaju da se time automobili pretvaraju u još jedan uređaj za stalni nadzor građana.
Posebno zabrinjava činjenica da javnost nema gotovo nikakav uvid u to kako će se prikupljeni podaci koristiti niti tko će im imati pristup. No to nije jedini primjer.
Europska unija uvodi biometrijske sustave ulaska i izlaska na granicama, sve strože regulira govor na internetu te provodi migracijske politike koje autor smatra dijelom šire globalističke strategije.
Uz sve to, Bruxelles nije samo administrativno središte Europske unije. Ondje se nalazi i sjedište NATO-a, a posljednjih godina sve se otvorenije govori o stvaranju zajedničke europske vojske.
Zbog svega navedenog Bruxelles se nameće kao jedan od najozbiljnijih kandidata za buduće administrativno središte globalističkog projekta.
Možda na prvi pogled djeluje kao sasvim običan europski grad. Ali upravo zbog koncentracije političke moći mogao bi postati mnogo važniji nego što većina ljudi pretpostavlja.
NEGDJE DRUGDJE?
Halifax, Peking, Bruxelles. Ali zašto stati samo na tim mogućnostima?
Zašto ne Kijev? (Ili, kako se danas politički korektno inzistira – Kyiv.)
Zašto ne Türkiye umjesto Turske?
Ili čak Buenos Aires, gdje se, prema nekim izvješćima, Peter Thiel već godinama priprema za moguće preseljenje u Argentinu?
Možda Astana u Kazahstanu, grad čija je monumentalna arhitektura već dugo predmet brojnih rasprava i teorija zbog svoje simbolike i povezanosti s različitim globalističkim projektima.
A možda se Carstvo uopće neće preseliti iz Sjedinjenih Država. Možda će jednostavno napustiti Washington i preseliti se, primjerice, u Denver.
Autor pritom podsjeća da se u blizini Denvera nalazi kompleks Cheyenne Mountain, jedan od najpoznatijih američkih vojnih bunkera, kao i međunarodna zračna luka Denver, koja je već desetljećima predmet raznih rasprava zbog svojih neobičnih umjetničkih instalacija i simbolike koju mnogi povezuju s idejom Novog svjetskog poretka.
Naravno, o svemu tome zanimljivo je nagađati. Ali postavlja se jedno važnije pitanje. Je li uopće važno gdje će se nalaziti fizičko sjedište Carstva?
ZAKLJUČAK
– Halifax,
– Peking,
– Bruxelles,
– ili možda neko sasvim drugo mjesto.
Na kraju krajeva, nije isključeno da se globalističke elite uopće neće preseliti iz Sjedinjenih Država. Možda će samo promijeniti adresu unutar same Amerike. No postavlja se pitanje: je li to uopće bitno?
Ako nas povijest ičemu uči, onda je to da se Carstva mijenjaju, ali način na koji djeluju ostaje isti.
Nekada je središte svjetske moći bio London. To ipak nije značilo da je samo Carstvo bilo ‘englesko’. London je jednostavno bio njegovo administrativno središte.
Na isti način, tijekom razdoblja ‘Pax Americana’ globalističko Carstvo nije bilo istinski američko. Amerika je bila domaćin. Ništa više od toga.
Stoga, čak i ako se sjedište jednog dana preseli u Peking, Bruxelles, Buenos Aires ili neko drugo mjesto, sama priroda sustava neće se promijeniti.
– Promijenit će se zastava.
– Promijenit će se jezik kojim se govori.
– Promijenit će se kulturna kulisa.
Možda će se promijeniti politička retorika. Ali temeljni sustav ostat će isti. I dalje će postojati centralizirana moć koja nastoji upravljati svijetom odozgo.
Svijet kojim upravljaju iz Pekinga izgledao bi drukčije od svijeta kojim upravljaju iz Bruxellesa. I jednako bi se razlikovao od svijeta kojim bi upravljali iz Buenos Airesa ili nekog drugog budućeg središta.
Svaki bi imao svoje posebnosti, vlastiti politički narativ, drukčiju simboliku i drukčiji kulturni identitet. Ali u svojoj biti svi bi predstavljali isto: Svjetsko Carstvo.
Zbog toga se, smatra autor, naš zadatak ne mijenja bez obzira na to gdje će se nalaziti njegovo sljedeće sjedište.
Naša je odgovornost i dalje zagovarati slobodu.
Braniti ljudska prava i osobne slobode.
Suprotstaviti se svakom obliku centralizirane globalne vlasti.
I upozoravati na zabludu da će neka nova verzija svjetskog poretka, pa bila ona unipolarna, multipolarna ili predstavljena pod bilo kojim drugim nazivom, čovječanstvu donijeti slobodu. Jer promjena adrese Carstva ne mijenja njegovu prirodu.
PRIPREMIO: Ado Sigal
Psalam 119,23 “Makar i glavari zasjedali i govorili protiv mene, sluga tvoj razmišlja o propisima tvojim.”
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik
AI,digitalizacija,uvođenje ID-ea je put u oduzimanje slobode bez rata,nasilja,samo pasivnošću ovčica!
Osobito uvođenjem univerzalnog dohotka.
Tko kaže da je robovlasništvo ukinuto,LAŽE!