Piše: Dražen Jugec
Kontinentalna Europa gubi udio u globalnom BDP-u s 25 posto 1990. na 14 posto danas. Veći problemi s kojima se Europa suočava uključuju aktivnosti Europske unije i drugih transnacionalnih tijela koje potkopavaju političku slobodu i suverenitet, migracijske politike koje transformiraju kontinent i stvaraju sukobe, cenzuru slobode govora i suzbijanje političke oporbe, smanjenje nataliteta te gubitak nacionalnih identiteta i samopouzdanja…
To je samo dio opširne Strategije nacionalne sigurnosti Bijele kuće koji se odnosi na Europu, a time i na Hrvatsku.
Nova američka strategija i Hrvatska na razmeđu: hoćemo li opet biti tuđa provincja u velikoj igri?
Objava nove američke strategije nacionalne sigurnosti dolazi u trenutku kada je Europa već duboko u vlastitoj krizi, a Hrvatska, nažalost, možda najranjivija u svojoj modernoj povijesti. Amerika sada otvoreno govori ono što je godinama tinjalo ispod površine: europski birokratski projekt odvojio se od naroda, europske vlade potkopavaju demokraciju, a kontinent klizi prema civilizacijskom nestanku zbog niskog nataliteta i kaotičnih migracija.
I prvi put nakon dugo vremena Washington jasno poručuje: Europa će od sada stajati na vlastitim nogama. Američka era Atlasa – završila je. To nije samo promjena politike. To je tektonski poremećaj.
Američki poziv narodima Europe – i kritika Bruxellesa kakvu nismo čuli desetljećima
Kada SAD izričito nalaže svojim veleposlanstvima da podupiru ‘pravu demokraciju, slobodu izražavanja i nacionalne identitete’ te pritom ‘kultiviraju otpor sadašnjoj europskoj putanji’, to više nije diplomatska nijansa. To je otvorena najava da Washington vidi opasnost, ne u narodima Europe nego u političkim elitama i briselskoj arhitekturi moći koja je, kako dokument tvrdi, izgubila vezu s realnošću i potrebama građana.
Dokument hvali rast nacionalnih i suverenističkih stranaka u Europi i tvrdi da se upravo u njima nalazi tračak nade za oporavak kontinenta. Poruka je jasna: vrijeme velikih centara moći koji su odlučivali u ime naroda – završava.
A Hrvatska? Na povijesnoj prekretnici — ali u najgoroj mogućoj formi
Ono što mene zabrinjava nije američka strategija. Ona je očekivana. Zabrinjava me to što je Hrvatska ovu povijesnu prekretnicu dočekala na koljenima.
Nikada od 1991. nismo bili slabiji: bez vlastite industrije, bez ozbiljnog izvoza, bez strateške autonomije, bez energetske sigurnosti, bez suverenističke politike, s političkom elitom koja se ponaša kao lojalan izvršitelj tuđe volje.
Hrvatska danas jedva proizvodi vlastitu hranu. Nema industriju koja bi mogla podnijeti šokove globalnih promjena. Država gotovo ništa ne izvozi osim radne snage. To nije samo ekonomski problem. To je pitanje opstanka.
Jer narod bez industrije, bez proizvodnje, bez samodostatnosti – narod je koji ovisi o tuđoj milosti. A ovisnost je uvijek prvi korak prema gubitku političke slobode.
Plenkovićev problem – i hrvatski problem
Dok Amerika jasno pokazuje u kojem smjeru ide, hrvatska Vlada uporno gura Hrvatsku u naručje Bruxellesa, Pariza i Berlina, kao da ne primjećuje da se svijet oko nas mijenja. Plenkovićev euroentuzijazam, koji je u nekim drugim razdobljima možda imao logike, danas izgleda poput slijepog kretanja prema ponoru.
Hrvatska se zadužuje da bi kupovala tuđu opremu, ulazi u programe koji nas trajno vežu uz tuđe industrije i postaje sve ovisnija o centrima moći koji su izgubili kredibilitet čak i kod vlastitih naroda. Dok se naši zapadni partneri pripremaju za novo doba, mi i dalje glumimo odličnike u razredu koji se raspada.
Hrvatska geostrateška vrijednost – dar i prokletstvo
Hrvatska se nalazi na prostoru kakav velike sile ne ignoriraju. Ulaz na Jadran, baza Srednje Europe, prirodna brana Balkanu, ključna tranzitna zona. Zbog toga smo kroz povijest uvijek bili prostor preko kojeg se prelamaju interesi moćnih – nikada zato što smo bili nevažni, nego upravo zato što smo bili presudni.
A danas, u vremenu kad se globalni poredak raspada, Hrvatska opet stoji na pozornici svjetske politike, ali ovaj put krajnje nespremna. Neki već gledaju prema našem moru. Neki prema energetskim rutama. Neki prema prirodnim resursima. Neki prema našoj obali.
Neka nitko ne dvoji: kad mala država oslabi, uvijek se nađe netko tko će ispuniti prazninu.
Jesmo li na rubu da ponovno izgubimo ono što smo krvavo izborili?
Hrvatska država stvorena je krvlju. Nije nam je nitko poklonio. A najlakši način da izgubimo slobodu nije neprijateljska vojska – nego vlastita neodgovornost, vlastiti nemar, vlastita politička podložnost, vlastita tišina u povijesnom času kad se odlučuje tko će biti gospodar, a tko podanik.
Ako nastavimo ovim putem, riskiramo da opet postanemo nečiji ‘projekat’, nečija periferija, nečija tampon-zona. Ne zato što je to nužno nego zato što smo preslabi, preovisni i previše spremni prihvatiti tuđe planove kao vlastite.
Američka strategija nije prijetnja – ona je upozorenje
Ovo je trenutak u kojem se Hrvatska mora pogledati u ogledalo. Amerika je sada jasno rekla što misli o Europi kakvu su izgradili Bruxelles, Pariz i Berlin. A Hrvatska se, nažalost, upravo toj konstrukciji priklonila više nego ikada.
Ako sada ne otvorimo oči, riskiramo da u sljedećoj podjeli moći, a ona dolazi, budemo opet sirovina tuđih ambicija, a ne država koja sama određuje svoju sudbinu.
Hrvatska više nema pravo na naivnost. Jer svijet je ušao u igru u kojoj će opstati samo oni koji na vrijeme shvate da suverenitet nije dekor nego temelj bez kojeg se sve drugo urušava.
B.M.
“Budite trijezni, bdijte! Protivnik vaš đavao kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždere. Oduprite mu se čvrsti u vjeri…” (1. Petrova 5,8-9)
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik
Nemamo ni pravu obranu u vidu bunkera kojima bi bila opasana cijela Hrvatska. Naoružanje bez obrane malo vrijedi. Ministar obrane i generali nemaju blage veze o tome.