Objavljuje Hrvatski Ratnik
Nakon 34 godine, ekshumirani su u Vukovaru posmrtni ostatci Jeana-Michela Nicoliera, francuskoga mladića, dragovoljca HOS-a, Josipa Batarela i Zorislava Gašpara Gaše, posinka Damjana Samardžića, legendarnog zapovjednika Sajmišta. Na Petrovačkoj doli su pronađeni ostaci Dragutina Štica. Sada će četvorica heroja Vukovara i Hrvatske dobiti mjesto gdje će se njihovi najbliži napokon moći pomoliti i zapaliti svijeće…
Jean-Michel Nicolier je ubijen pod HOS-ovom oznakom na ramenu s pozdravom ‘Za dom spremni’.
Pitanje za Tomaševića i njegove sektaše, za Hajdaše i njegove komuniste, za Pupovca i njegove podrepaše, Mesića i njegove Vedra-še, i sve ostale beštije koji su se protiv tog pozdrava propeli na zadnje noge:
Je li Jean-Michel bio fašist i zločinac, i jesu li njegovi ubojice, s crvenom zvijezdom petokrakom na čelu, osloboditelji? Hoće li i dalje tražiti zabranu simbola žrtve, a slaviti simbole ubojica?
Ovca ostaje ovca… Naravno da hoće, oni i tako vjeruju da je i Jean Michel, kao i svaki drugi hrvatski branitelj, dobio što je zaslužio. Jer krivi smo što Jugoslavije više nema, dakle oni više nemaju svoje domovine!
Ispod prenosimo dvije objave Mate Lukića o Jeanu-Michelu i njegovom ubojici koji slobodan šeće Beogradom…
Uoči mjeseca pada Vukovara i Škabrnje došla je ova vijest. Tužna i sretna pomješana u momentu
Bogu hvala da mu je majka uspjela doživjeti da sahrani njegove kosti. Ranjenog ga je zatukao na smrt Spasoje Štuka. Zatučen je pod oznakom na ramenu ‘Za dom spremni’!
Je li i Jean bio ustaša, ljevičarski besramnici!?
Ne samo njega nego je Štuka, tada samo 18-godišnjak, mesario po Vukovaru danima, a danas je na slobodi. Svoja zlodjela Štuka je priznao, ali ne i lokacije gdje su zakopani, vjerojatno se pijani četnik nije mogao ni sjetiti gdje.
Skupa su na smrt zatučeni i Damjan Samardžić (jedan od pet legendarnih zapovjednika Sajmišta) i njegov posinak Zorislav Gašpar Gašo, čije su kosti također danas eshumirane.
Klaonica, to je bila klaonica…
Mučili su ga i tukli, a onda ga izvukli polumrtvog i pogubili u noći na 21. studenoga, na Ovčari, svjedočio je tada preživjeli Vukovarac Dragutin Berghofer. Imao je 48 kila kad su ga ubili.
Kako je pisao Express, Udruga ‘DR. Ante Starčević’ iz Tovarnika ustvrdila je prije nekoliko godina da je Jean-Michela ubio Spasoje Petković, zvani Štuka, koji je Francuza, ranjenog i na rubu smrti od premlaćivanja u hangarima na Ovčari, izveo van i ispalio mu metak u potiljak. Tvrde i da je Štuka potom izvadio 20 franaka koje je Jean-Michel imao u džepu.
Kako je Večernji još prije nekoliko godina pisao, Štuka je na slobodi zahvaljujući statusu zaštićenog svjedoka pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu gdje je svjedočio protiv drugih zločinaca, a i sam je priznao cijeli niz zločina.
Do detalja je ispričao kako su zarobljeni Hrvati autobusima dovezeni pred hangar na Ovčari gdje su ih batinali u špaliru te kako su pred iskopanom rupom formirali streljački vod i pobili oko 260 ljudi. Među njima i francuskog dragovoljca Jean-Michela Nicoliera čiji posmrtni ostaci ni danas nisu nađeni.
Međutim, usprkos priznanju vlastite krivnje, zahvaljujući nagodbi s tužiteljstvom, pokajnik Štuka posve je oslobođen kaznene odgovornosti.
Dok je klao i ubijao dahtao je kao pas, kaže njegov suborac
Monstrum i koljač iz Vukovara Spasoje Petković Štuka koji je sa samo 18 godina na monstruozne načine ubio najmanje 80 civila u Vukovaru, među njima i ranjenoga Jeana, danas je slobodan i šeće se bez stida po Beogradu.
O kakvom se monstrumu radi pročitajte sami!
– Dok su se vodile borbe u Vukovaru, zarobili smo dvoje ljudi. Rekli su nam da su Jehovini svjedoci, da s ratom nemaju ništa i molili da ih ostavimo kod kuće. Pustili smo ih, ali se Štuka vratio, zaključao ih u zahod, a onda bacio dvije bombe kroz prozor – tako je Petkovićevu ratnu ulogu opisao Miroslav Đanković, dobrovoljac Srpske radikalne stranke koji se borio u Vukovaru.
Njegovi suborci tvrdili su i da je ubio nekoliko desetaka ljudi na Sajmištu – staraca, žena i djece – koji su u podrumima nakon pada grada bili izloženi na milost i nemilost srpskoj vojsci.
A onda je uslijedila Ovčara
Na VUPIK-ovoj farmi trebalo je likvidirati najmanje 265 ranjenih branitelja i civila dovezenih iz vukovarske bolnice. Petković je već u to vrijeme bio napredovao do položaja kurira kapetana Miroslava Radića. Sudjelovao je u krvavom ‘špaliru’. Metalnom šipkom mlatio je ljude dovedene iz bolnice.
Prvi je započeo s likvidacijama. Iz hangara je izveo petoricu zarobljenika. Jedna verzija tvrdi da ih je ubio metkom u potiljak. Druga da se nije čuo pucanj. Te da im je očito presudio nožem.
– Kad se vraćao, dahtao je kao pas, i govorio mi kako ih je ubio. Nisam čuo pucnjeve, ali mi se on sam hvalio – tvrdio je kasnije Đanković.
On je uvjeren da je Štuka ubio i francuskog dobrovoljca Jeana Michela Nicoliera, kojega je netom prije gotovo do smrti prebio Vukovarac Kemal Điđić Kemo. Đanković to ubojstvo nije vidio. Petković se poslije hvalio da je novčanicu od 20 franaka izvukao iz Francuzova džepa te da ju je dao pripadnici Šešeljeve jedinice Nadi Kalabi.
Slijedila su nova ubojstva na Ovčari. I kod hangara. I na jami. Navodno njih najmanje 20. Ukupan broj onih koje je nakon pada Vukovara ubio Štuka time se popeo na 80. Petković nije bio nikakav marginalac, nego jedan od ključnih ubojica u ‘armijskoj tvornici smrti’.
U istom je intervjuu srpskom novinaru, u jednom od njegovih rijetkih istupa u javnosti, pokazao zavoje kojim su mu bile omotane ruke.
– Ove zavoje što vidite po zglobovima. To nije rana. Otekli su mi zglobovi dok sam ih tukao – objasnio je Štuka. I slikovito opisao kako je život u njegovim rukama postao relativan pojam.
Srbija do Tokija
– Sada mi je sasvim svejedno hoću li ubiti čovjeka ili kokoš. Mogao bih ubiti i tebe kada bi mi digao živac. Ovdje sam naučio ubijati jer drugačije ne bih mogao preživjeti. Ovdje su ginuli oni koji su se bojali. Tko se nije plašio, ostao je živ. Ja sam 12 puta trčao na snajper i ništa. Neće me metak. Jači sam od sudbine – samouvjereno je novinaru odbrusio.
Ne zna se kada je točno Petković dobio prišivak ‘monstrum’. Je li on datirao još sa Sajmišta, ili je presudna ipak bila Ovčara. Je li se sam tako prozvao, ili su mu ga prišili sudionici u zločinu nakon što su vidjeli za što je sposoban.
O tome što je presudilo da mladić, tek izišao iz srednje škole, ostavi tako krvav trag možemo samo nagađati. Ono što se zna je da je Petković bio gorljivi zagovornik Velike Srbije. Parola mu je bila ‘Srbija do Tokija’. I da se smatrao velikim vjernikom. U vojarni je, u vrijeme prije rata, tražio da za pravoslavni Badnjak jede ribu. Zato su ga i prozvali Štuka.
Zanimljivo je da Petković nikada nije – i da po svemu sudeći nikada ni neće – odgovarati za svoja zlodjela.
Hrvatska je protiv njega podignula optužnicu netom nakon mirne reintegracije Podunavlja i za njim izdala Interpolovu tjeralicu. Petković se u međuvremenu našao i na prvoj optužnici za Ovčaru na beogradskom Sudu za ratne zločine. Kako je taj slučaj prepušten tamošnjem sudu, Hrvatska je od svoje tjeralice odustala, vjerujući da će Petković biti osuđen u Beogradu.
A onda je, u jednom od spektakularnijih obrata u turobnoj vukovarskoj priči, Petković iz optuženika postao svjedok pokajnik. Tvrdio je da je te jeseni 1991. bio tek ustrašeni vojnik koji se panično bojao zapovjednika vukovarskog TO-a Stanka Vujanovića. Te da je, po njegovu naređenju, i u strahu za svoj vlastiti život, ubio pet ljudi. Sud mu je ‘priznao’ tri ubojstva – i oslobodio ga svake krivnje!
Tim svjedočenjem zaradio je povlašteni status, slobodu, i poziciju zaštićenog svjedoka koja mu jamči da nikada neće biti izručen Hrvatskoj. Bez obzira no novu optužnicu koja je protiv njega nedavno podignuta u Osijeku.
Mate Lukić / Facebook
Psalam 23,4 “Pa da i dolinom sjene smrti prolazim, zla se bojati neću, jer ti si sa mnom. Tvoja šiba i štap tvoj, oni me tješe.”
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik
Zna se tko su zagovornici toga trenutno na vlasti i u oporbi, stoka vođena od briselskih pastira.