Piše: Dražen Jugec
Vučić često govori o planovima susjeda da napadnu Srbiju, paralelno modernizira vojsku i ulaže u ‘Zagrepčanke’, rakete velikog dometa, dok Hrvatska ulaže milijune u četrdesetak srpskih kulturnih centara, a mogla je ta sredstva uložiti u kupovinu novih raketnih sustava i simbolično ih nazvati ‘Beograđanke’. Jer mir se najbolje čuva kada država ima snažnu vojsku i političko vodstvo koje razumije ozbiljnost vremena u kojem živimo…
Dok Europa ponovno govori o sigurnosti, obrani i mogućim krizama, dok se u svijetu stvaraju novi blokovi i savezi, u Hrvatskoj se nacionalna sigurnost sve češće pretvara u politički ring. Umjesto ozbiljne državničke politike gledamo prepucavanja, optužbe i nadmetanja između institucija koje bi trebale djelovati kao jedan sustav.
Predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković već godinama vode politički sukob koji povremeno prelazi granice političkog rivalstva. Kada se takav sukob prelije na pitanja vojske, sigurnosti i međunarodnih odnosa, to više nije samo politička polemika nego ozbiljan problem za državu.
Država koja je tek prije tri desetljeća prošla rat ne smije dopustiti da pitanja nacionalne sigurnosti postanu predmet osobnih političkih obračuna.
Istovremeno, iz Beograda dolazi jednako takva neozbiljna retorika koja se redovito hrani pričama o navodnim prijetnjama Srbiji. Aleksandar Vučić često govori o vojnim okruženjima i planovima susjeda, dok paralelno Srbija ubrzano modernizira vojsku i ulaže u sustave naoružanja velikog dometa. On stvarno misli da su Hrvati naivni.
Svaka država ima pravo na obranu. Ali kada se vojno jačanje prati stalnom političkom dramom i proizvodnjom neprijatelja, tada se s razlogom budi zabrinutost. Jer na Balkanu smo već jednom vidjeli kako takva politika završava.
Hrvatska kroz svoju povijest gotovo nikada nije vodila ratove protiv svojih susjeda i nikada nije osvajala tuđe teritorije. No kao narod često je bila izložena pritiscima, dominaciji ili agresiji upravo od susjednih država ili pod njihovim političkim i vojnim čizmama.
Najsvježiji primjer toga dogodio se početkom devedesetih tijekom Domovinskog rata kada su gradovi poput Vukovara, Osijeka i Dubrovnika mjesecima bili razarani.
Rat je odnio oko 15 tisuća života, među njima i više od 400 djece, deseci tisuća ljudi su ranjeni, a više od pola milijuna ljudi bilo je prognano ili izbjeglo.
I zato je važno podsjetiti na činjenicu koju neki danas pokušavaju zamagliti: Hrvatska nikada nije napadala Srbiju niti je vodila rat na teritoriju Srbije. Rat se vodio na hrvatskom teritoriju.
Unatoč svemu, Hrvatska je nakon rata napravila ono što rade ozbiljne države – pružila je ruku pomirenja i ponovno uspostavila političke i gospodarske odnose u regiji. To nije bio znak slabosti nego političke zrelosti. Ali pomirenje ne znači zaborav, niti znači da se povijest može prekrajati prema dnevnoj politici.
U toj priči važno je otvoriti i pitanje reciprociteta prema manjinama. Hrvatska je jedna od rijetkih država u svijetu koja nacionalnim manjinama daje vrlo široka prava – od zajamčene političke zastupljenosti u parlamentu do snažne institucionalne i kulturne potpore. To je civilizacijski standard i to treba ostati.
Ali potpuno je legitimno postaviti pitanje reciprociteta: kakav je položaj hrvatske manjine u državama u kojima Hrvati žive kao manjina i postoji li jednaka razina političkih i institucionalnih prava? Recipročan odnos ne znači diskriminaciju, nego ravnotežu i međusobno poštovanje.
Primjerice, Hrvatska danas ulaže značajna sredstva u razvoj manjinskih institucija. Govori se o mreži od približno četrdesetak kulturnih centara za srpsku zajednicu u Hrvatskoj, a samo jedan projekt poput kulturnog centra u Rijeci procjenjuje se na oko 5 milijuna eura investicije, uz dodatno financiranje programa i aktivnosti.
To je legitiman i civiliziran pristup – ulaganje u kulturu, dijalog i suživot. Ali upravo taj primjer pokazuje razliku između dva pristupa. Hrvatska je mogla ta sredstva uložiti i drukčije. Mogla je kupovati nove raketne sustave i simbolično ih nazvati ‘Beograđanke’.
No za razliku od nekih politika u regiji, Hrvatska je odlučila ulagati u kulturne centre umjesto u nove političke sukobe. To je bila svjesna odluka za pomirljiviji put.
U svemu tome postoji još jedan problem. Mnogi političari koji danas najglasnije govore o vojsci i sigurnosti nikada nisu prošli iskustvo rata niti obrane zemlje. Zato se prema tim pitanjima često odnose kao prema političkom marketingu.
A rat nije marketing
Na Balkanu smo već vidjeli kako izgleda kada političari izgube osjećaj odgovornosti, kada nacionalizam postane političko gorivo, a politička nadmetanja zamijene razum.
Tada političari drže govore.
A obični ljudi ginu.
Upravo zato mali narodi poput hrvatskog moraju biti posebno oprezni. Povijest nas uči da sloboda i sigurnost nikada nisu trajno zajamčene.
Hrvatska mora graditi snažne međunarodne saveze, surađivati s državama koje dijele iste vrijednosti i kontinuirano jačati vlastite obrambene sposobnosti. Ne iz želje za sukobom, nego iz potrebe za sigurnošću.
Jer uz nestabilnu regiju i često zapaljivu političku retoriku, trezvenost i spremnost nisu izbor nego nužnost. Mir se najbolje čuva onda kada država ima saveznike, snažnu vojsku i političko vodstvo koje razumije ozbiljnost vremena u kojem živimo. A narod koji je već jednom prošao rat i platio ogromnu cijenu slobode ima pravo očekivati upravo takvu odgovornost.
B.M.
Izaija 41,10 “Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se, jer ja sam Bog tvoj. Ja ću te krijepiti i pomagat ću ti, i poduprijet ću te desnicom pravednosti svoje.”
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik
Sreća da se ne pita baš sve yugokastu,ima nešto i domoljuba na vrhu državnih struktura.