Hrvatski apsurdistan – Želi li Hrvatska uopće raskrstiti s korupcijom?

Piše: Dražen Jugec

Nijedna koruptivna hobotnica nije dovoljno jaka da sama zarobi cijelu državu. To može učiniti samo uz pomoć ravnodušnosti. Uz pomoć građana koji su se pomirili s postojećim stanjem. Uz pomoć birača koji više ne očekuju promjene. Uz pomoć društva koje je izgubilo vjeru da odgovornost uopće postoji. I zato pitanje nije samo što radi Vlada. Pitanje je što radimo mi. Zašto zatvaramo oči pred stvarima koje su vidljive golim okom…

Intervju glavne europske tužiteljice Laure Kövesi nije otvorio samo pitanje odnosa hrvatske Vlade prema EPPO-u, otvorio je puno ozbiljnije pitanje – želi li Hrvatska uopće do kraja raskrstiti s korupcijom ili joj postojeće stanje, svjesno ili nesvjesno, zapravo odgovara?

Jer logika je jednostavna, ako vam kuća gori, tražit ćete više vatrogasaca. Ako vam nedostaje liječnika, tražit ćete više liječnika. Ako imate problem s kriminalom i korupcijom, tražit ćete više istražitelja, više tužitelja i više kapaciteta za borbu protiv njega. To je zdrav razum.

Ali što zaključiti kada glavna europska tužiteljica tvrdi da je Hrvatskoj nedostajalo europskih tužitelja, da je tražila njihovo povećanje i da odgovora mjesecima nije bilo? Što zaključiti kada se više energije ulaže u sukob s onima koji istražuju nego u jačanje onih koji bi trebali istraživati?

Naravno, nitko razuman ne može tvrditi da je svaki političar korumpiran niti da svaka institucija štiti kriminal. To jednostavno nije istina. Ali jednako tako nije normalno da država, koja se godinama nalazi pri europskom dnu po percepciji korupcije, ne pokazuje maksimalnu odlučnost da ukloni svaku sumnju u vlastitu iskrenost.

Ako je korupcija doista jedan od najvećih problema Hrvatske, zašto onda ne jačamo sve instrumente koji joj mogu stati na kraj? Zašto svako upozorenje izvana dočekujemo obrambeno, umjesto da ga iskoristimo kao priliku za poboljšanje sustava? Zašto se često stječe dojam da se više energije troši na osporavanje problema nego na njegovo rješavanje?

Umjesto toga, Hrvatska već godinama živi u začaranom krugu: Afera – Uhićenje – Konferencija za medije – Politička prepucavanja. – Nekoliko mjeseci medijske pozornosti – Zaborav – Pa nova afera. I tako ispočetka.

Gotovo da više ne postoji mjesec u kojem javnost nije suočena s nekom novom istragom, sumnjom na pogodovanje, zlouporabom položaja ili političkim skandalom. Svaka nova afera na trenutak uzburka javnost, ispuni naslovnice medija i društvene mreže, izazove val ogorčenja i obećanja kako će se ovoga puta stvari konačno promijeniti.

No vrlo brzo sve se vraća u poznate okvire. Političari se međusobno optužuju, institucije pokreću postupke, javnost se podijeli prema stranačkim uvjerenjima, a zatim vrijeme učini svoje. Priča polako nestane iz fokusa, građani se vrate svakodnevnim brigama, a sustav nastavi funkcionirati gotovo nepromijenjen.

Najveća opasnost pritom nije sama afera, niti čak moguća korupcija koja ju je proizvela. Najveća opasnost je činjenica da smo na TAKVO STANJE POČELI GLEDATI KAO NA NEŠTO NORMALNO. Kao da je korupcija postala sastavni dio političkog života. Kao da više ne razlikujemo izvanredno stanje od redovitog funkcioniranja države.

Ministri odlaze, dolaze novi ministri, otkrivaju se nove nepravilnosti, pokreću se nove istrage, ali osjećaj da se suštinski nešto mijenja gotovo da ne postoji.

Upravo u tome leži najveći uspjeh svakog koruptivnog sustava. Ne u ukradenom novcu, ne u pogodovanjima i ne u političkoj trgovini utjecajem, nego u trenutku kada građani PRESTANU VJEROVATI DA SE BILO ŠTO MOŽE PROMIJENITI. Kada se pomire sa stanjem. Kada počnu govoriti da su svi isti. Kada izgube volju postavljati pitanja i tražiti odgovore.

Tada korupcija više nije problem pojedinaca, tada postaje dio sustava. A sustav koji se navikne na korupciju prestaje služiti građanima. Počinje služiti samome sebi. Možda je upravo zato najvažnije pitanje kome odgovara ovakvo stanje:

– Ne odgovara umirovljeniku koji broji eure do kraja mjeseca.
– Ne odgovara mladom čovjeku koji razmišlja o odlasku iz Hrvatske.
– Ne odgovara poduzetniku koji posluje pošteno i plaća svaki porez.
– Ne odgovara radniku koji svakodnevno puni državni proračun.
– Ne odgovara obiteljima koje pokušavaju planirati budućnost u zemlji iz koje svake godine odlaze tisuće ljudi.

Odgovara samo onima koji su naučili živjeti u sustavu u kojem su veze važnije od sposobnosti, politička blizina važnija od stručnosti, a stranačka iskaznica često korisnija od životopisa.

A NAJVIŠE ZABRINJAVA ŠUTNJA.

– Šutnja građana.
– Šutnja društva.
– Šutnja onih koji vide, ali više ne reagiraju.

Jer nijedna koruptivna hobotnica nije dovoljno jaka da sama zarobi cijelu državu. To može učiniti samo uz pomoć RAVNODUŠNOSTI. Uz pomoć GRAĐANA koji su se pomirili s postojećim stanjem. Uz pomoć BIRAČA koji više ne očekuju promjene. Uz pomoć DRUŠTVA koje je izgubilo vjeru da odgovornost uopće postoji.

I ZATO PITANJE DANAS NIJE SAMO ŠTO RADI VLADA. PITANJE JE ŠTO RADIMO MI.

– Zašto zatvaramo oči pred stvarima koje su vidljive golim okom?
– Zašto nas više ne uznemiravaju afere koje bi u uređenim državama rušile cijele političke karijere?
– Zašto se svaki novi skandal pretvara u još jednu medijsku epizodu nakon koje nastavljamo dalje kao da se ništa nije dogodilo?
– Zašto se svake četiri godine ponašamo kao da prethodne četiri nisu ni postojale?

I KONAČNO, KAKVU HRVATSKU ŽELIMO OSTAVITI SVOJOJ DJECI?

– Državu u kojoj institucije služe građanima ili državu u kojoj građani služe institucijama?
– Državu u kojoj se korupcija istražuje bez obzira na ime i prezime ili državu u kojoj se uvijek prvo gleda tko je čiji?

Jer ako ni UPOZORENJA europskih tužitelja, ni AFERE koje se nižu godinama, ni rekordno NEPOVJERENJE u institucije, ni ISELJAVANJE stotina tisuća ljudi nisu dovoljno snažan alarm, onda problem možda više nije samo u politici.

– Možda je problem u društvu koje je prestalo zvati stvari njihovim pravim imenom.
– Možda smo se toliko navikli na loše vijesti da ih više ni ne doživljavamo kao upozorenje.
– Možda smo se toliko navikli na korupciju da smo prestali vjerovati da pošten sustav uopće može postojati.

A upravo je to najveća pobjeda svakog lošeg sustava – kada građani prestanu vjerovati da zaslužuju bolje.

Država ne propada preko noći. Ne nestaje zbog jednog političara, jedne afere ili jednog mandata. Propada polako, onda kada njezini građani prestanu vjerovati da vrijedi boriti se za promjene.

Laura Kövesi možda je otvorila raspravu o EPPO-u, nadležnostima i odnosu Hrvatske prema europskim institucijama. No iza svega ostaje puno važnije pitanje od bilo kojeg političkog sukoba – želimo li doista državu u kojoj će institucije imati snage istraživati svakoga bez obzira na položaj, stranačku pripadnost ili politički utjecaj?

Ili ćemo nastaviti živjeti u sustavu u kojem nas svaka nova afera nakratko šokira, a zatim nestane u zaboravu čekajući sljedeću? Na kraju se moramo pogledati u ogledalo i postaviti možda najneugodnije pitanje od svih.

– Ako godinama govorimo da nam je loše, zašto uporno pristajemo na isto?
– Ako tvrdimo da smo nezadovoljni korupcijom, zašto nas ona ne sprječava da ponovno biramo iste obrasce ponašanja?
– Ako vjerujemo da institucije ne rade dovoljno dobro, zašto ne tražimo od njih više?

Jer demokracija nije samo pravo glasa, demokracija je i odgovornost za vlastiti izbor. Političari jesu odgovorni za stanje države, ali nisu jedini, dio odgovornosti snose i građani koji godinama gledaju iste probleme, slušaju ista obećanja i očekuju drugačiji rezultat bez stvarne promjene.

KORUPCIJA ZATO NE POBJEĐUJE ONDA KADA JE NAJJAČA.

– Pobjeđuje onda kada joj društvo prestane pružati otpor.
– Pobjeđuje onda kada se naviknemo.
– Pobjeđuje onda kada šutimo.
– Pobjeđuje onda kada odustanemo.

A nijedna država ne može napredovati ako njezini građani izgube vjeru da je promjena moguća. Jer istina je jednostavna i neugodna: Neće Hrvatsku promijeniti ni Bruxelles, ni EPPO, ni Laura Kövesi, ni bilo koji političar.

Hrvatsku će promijeniti tek onog dana kada građani odluče da im više nije dovoljno samo govoriti da žele bolju državu, nego budu spremni za nju preuzeti i dio vlastite odgovornosti.

B.M.

---

“A kad molite, ne budite kao licemjeri: oni rado stoje i mole se po sinagogama i uglovima ulica, da se pokažu ljudima.“ (Matej 6,5-6)

Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:

UHR – Viber

Udruga Hrvatski Ratnik