Piše: Vjekoslav Krsnik
Prema pisanju nekih portala, u nedjelju ujutro, na autocesti A3 iz pravca Srbije i Bosne i Hercegovine, u Zagreb je stiglo petnaestak autobusa s agresorskim prosvjednicima koji zahtijevaju ‘Balkansku federaciju bez granica i nacija’ ćirilični Zagreb, ukidanje kapitalizma, nose četničke zastave s lubanjom itd. Kao što se vidjelo u posljednjih nekoliko tjedana i ti velikosprski ‘kulturni centri’ predstavljaju pokušaj ‘događanja naroda’…
Fašizam je marš protiv Hrvatske, a ne marš protiv fašizma u njoj
Nema nikakve dvojbe da je u prosvjedu samoproglašenih antifašista, prošle nedjelje u Zagrebu, Puli, Rijeci i Zadru, važnu ulogu imala srbijanska obavještajna služba BIA koja u propagandnom hibridnom ratui protiv Hrvatske djeluje u skladu s protokolima Memoranduma2 Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU).
Budući da se ti protokoli uopće na spominju u hrvatskim medijima, koji su većinski pod kontrolom srbijanskih poslovnih ljudi, pa čak ni na javnoj Hrvatskoj radioteleviziji, važno je, odmah na početku ove analize, navesti što ti protokoli iz poglavlja ‘Strateški ciljevi za Hrvatsku’ sadržavaju.
Oni propisuju prije svega da se u hrvatskoj javnosti stalno ističe opasnost od ‘obnove NDH’, da se u svim javnim kontekstima Hrvate povezuje s ustaštvom, logorima i ekstremizmom, a za to koristiti medije i dio hrvatskih intelektualaca, zatim da se svaki incident u kojemu je uključen Srbin prikaže kao dokaz ‘ugroženosti’ i kontinuiteta NDH, a Domovinski rat prikaže kao plod hrvatskog radikalizma i klerofašizma, te da se uvijek i na svakom mjestu ističe da su Ustaštvo, radikalizam i hrvatski klerofašizam jedini i osnovni uzroci rata u Hrvatskoj, i konačno da se međunacionalni incidenti predstavljaju kao dio organizirane tolerirane državne politike, pri čemu se misli na navijače, veterane i Katoličku crkvu.
Kad se to usporedi s nedjeljnim prosvjedom ‘Ujedinjeni protiv fašizma’ onda je sasvim očigledno da su na njemu ispunjeni svi elementi iz Memoranduma2, odnosno iz ‘Strateških ciljeva za Hrvatsku’.
Nije samo u pitanju što su se organizatori, na čelu sa Srpkinjom Majom Sever kao glavnom govornicom na zagrebačkom prosvjedu, držali protokola iz Memoranduma2 SANU nego su oni dobili i logističku potporu, a o tome nema ni riječi u svim medijima koji su izvješćivali o događaju.
Prema pisanju nekih portala, u nedjelju ujutro, na autocesti A3 iz pravca Srbije i Bosne i Hercegovine, u Zagreb je stiglo petnaestak autobusa s agresorskim prosvjednicima koji zahtijevaju ‘Balkansku federaciju bez granica i nacija’, ćirilični Zagreb, ukidanje kapitalizma, nose četničke zastave s lubanjom itd. Sve u svemu to je bio flagrantan napad na ustavne vrijednosti Republike Hrvatske.
Što je najgore taj napad svesrdno je podržao dio ‘hrvatskih intelektualaca’ spomenutih u protokolu Memoraduma2 SANU, pa iako su i dosad djelovali s takvih jugo-velikosrpskih pozicija nije zgorega navesti: Aleksandar Stanković, Maja Sever, Rada Borić, Sandra Benčić, Katarina Peović, Ivana Kekin, Peđa Grbin, Veljko Obersnel, Slavko Linić, Sabina Glasovac, istarski župan Boris Miletić, Sanja Radolović, Rade Šerbedžija i drugi.
Uz ostale nespomenute, ali većim dijelom objavljene u mojoj knjizi ‘Prvih 100 notornih hrvatskih Jugoslavena’ tu je jugoslavensku bulumentu admiral Branko Mamula naveo u svojoj knjizi kao one koji su u Hrvatskoj bili spremni podržati jugosrpski vojni udar protiv demokratske Hrvatske.
To se naravno nije dogodilo zahvaljujući Srbnu iz Bosne i Hercegovine, Bogiću Bogićeviću, koji je na sjednici Predsjedništva SFR Jugoslavije bio protiv vojnog udara pa je rezultat bio 4:4.
Vojni udar nije uspio, ali i nakon 35 godina hrvatske demokratske nezavisne države poklonici Branka Mamule imaju jako uporište, prvenstveno u Zagrebu, i ne odustaju od ideje rušenja Hrvatske.
Budući da su doživjeli težak udarac nakon kolosalnih Thompsonovih koncerata u Zagrebu i Sinju oni su, u duhu aksioma velikosrpskog ideologa akademika SANU Dobrice Ćosića o laži kao važnom instrumentu srbijanske politike, proglasili cijelu Hrvatsku i hrvatski narod fašistima, iako od fašizma u Hrvatskoj nema ni ‘F’, ali su zato oni pribjegli fašističkoj ikonografiji i narativu.
Jednostavno rečeno – oni su fašisti. Da ne lupetam bez argumenata navest ću samo dva potvrđena istraživanja američkih institucija. Američka agencija ‘Numbeo‘, koja se na temelju niza indikatora bavi kvalitetom života među 180 država u cijelom svijetu, svrstala je Hrvatsku na visoko 20. mjesto, a što se tiče osobne sigurnosti ‘Global Peace Index’ svrstao je Hrvatsku na 19. mjesto, ispred mnogih država kojima je sigurnost ugrožena pretjeranom imigracijom.
Ono što međutim zabrinjava u dojmu koji su ‘Ujedinjeni protiv fašizma’ ostavili u Hrvatskoj i svijetu jesu prije svega reakcije vodećih hrvatskih političara. To se prije svega odnosi na dva jugokomunistička gojenca, predsjednika države Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića.
Zoran Milanović je svakako trebao reagirati na ovu velikosrpsku provokaciju, ali kako je on ‘slučajni predsjednik’, navodno s karakterom, ‘slučajne države’ uopće se nije javio, iako se, po prisegi koju je položio uz zagovor “Tako mi Bog pomogao”, obvezao da će dužnost obavljati ‘savjesno i odgovorno’, što znači da će se držati Ustava i zakona, da će se brinuti za poštovanje ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske, da će čuvati nezavisnost, opstojnosti i jedinstvenost države Hrvatske. Sve je on to pogazio svojom znakovitom šutnjom, ne prvi put u sličnim situacijama.
Slično je i s drugim komunističkim gojencem Andrejom Plenovićem kojemu su i otac i ‘majka lekarka’ bili suradnici KOS-a. Po prisegi koju je Andrej Plenkivić s članovima Vlade da o u Hrvatskome saboru i on je obvezan savjesno i časno obnašati najvišu izvršnu dužnost u državi, te poštovati Ustav, zakone i pravni poredak te se zalagati za svekoliki napredak.
Favoriziranjem manjeg dijela Srpske nacionalne manjine, koju vodi ‘državni neprijatelj br. 1’, velikosrbin Milorad Pupovac, kojemu je glavni grad Beograd, a ne Zagreb u kojemu siše od Plenkovićeve vlade višemilijunske svote, Andrej Plenković ne poštuje Ustav, neke zakone ni pravni poredak jer totalno ignorira 88% lojalnih hrvatskih Srba koji poštuju Hrvatsku kao svoju domovinu, što je dobar dio njih dokazao braneći Hrvatsku od velikosrpske fašističke agresije.
Time se Andrej Plenković ne zalaže za svekoliki napredak Republike Hrvatske nego, prije svega, za subverzivnu djelatnost Milorada Pupovca kojemu je dao novce za čak 40 tzv. ‘kulturnih centara’ a koji su ekspoziture srbijanske obavještajne agencije BIA-e.
I u ovom slučaju fašističkog marša Andrej Plenković, kao poslušni biroktat Europske unije, reagirao je tek u ponedjeljak jer to što se u nedjelju događalo u četiri hrvatska grada nije vidio. To je međutim vidio njegov ministar obrane, Ivan Anušić, koji je zdravorazumski reagirao ističući da to nije bio nikakav marš protiv fašizma nego marš protiv Hrvatske.
Iz ovoga se može zaključiti da Andrej Plenković ne reagira zdravorazumski jer je fokusiran na to ‘kako objašnjavati’ hrvatskoj javnosti projekte manjina odnosno, prije svega, sporne Pupovčeve srpske nacionalne manjine.
Kao što se to vidjelo u posljednjih nekoliko tjedana, ti velikosprski ‘kulturni centri’ predstavljaju pokušaj tzv. ‘događanja naroda’, kao što je to bilo na početku Miloševićeve velikosrpske ekspanzionističke politike.
Konačno, i te kako je važno kako je međunarodna javnost informirana o ovom događaju pod geslom ‘Ujedinjeni protiv fašizma’, kao reakcija na kolosalni koncert Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu koji je okupio pola milijuna ljudi.
Svi vodeći svjetski mediji počevši od novinskih agencija Associated Press i Reuters, preko najvažnijih dnevnika poput New York Timesa, Washington Posta, Frankfurter Allgemeine Zeitunga, pariškog Le Mondea te internacionalnih radiopostaja poput Deutsche Wellea objavili su opširne informacije o događaju.
Međutim budući da su manje više svi dopisnici stranih medija stacionirani u Beogradu, pa su po tome uglavnom Srbi i Srpkinje, njihova izvješća su pod utiskom velikosrpske politike pa je tako i ovaj put naglasak na to da je Hrvatska s Markom Perkovićem Thompsonom skrenula u krajnju desnicu uspoređujući sve manifestacije s oživljavanjem ustaštva i fašizma.
Za primjer kako strani dopisnici u Beogradu gledaju na Hrvatsku najbolje će dočarati kako Associated Press gleda na raspad Jugoslavije: “Nakon Drugog svjetskog rata Hrvatska je bila dio komunističke Jugoslavije koja se raspala u nizu nacionalističkih ratova 1990-tih.U Hrvatskoj su se manjinski Srbi pobunili protiv otcjepljenja i preuzeli kontrolu nad dijelovima teritorija s ciljem pripojenja Srbiji, što je dovelo do sukoba u kojem je poginulo više od 10.000 ljudi”.
Tu nema ni riječi o odgovornosti Srbije za raspad komunističke Jugoslavije i agresije na Hrvatsku s elementima genocida koji su ti etnički Srbi u Hrvatskoj zajedno s tzv. JNA provodili nad hrvatskim narodom.
Republika Hrvatska dakle i na ovom međunarodnom medijskom planu gubi bitku protiv fašističke agresije na hrvatsku državu i hrvatski narod, što znači da subverzivna politika Milorada Pupovca, uz očitu potporu Andreja Plenkovića, neće stati s ovom agresijom što se vodi u hibridnom ratu protiv hrvatske države.
“Jer milošću ste spašeni, po vjeri, i to nije od vas, to je Božji dar! Ne po djelima, da se netko ne bi hvalisao.” (Efežanima 2,8-9)
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik