Piše: Ivan Kujundžić
Pred budućnošću drugova ‘Možemo!’ svijetla je budućnost u Trnjanskim kresovima, plešući kozaračka kola. U današnjoj Hrvatskoj nema više one hrabre društvene svijesti, narod se zadovolji s dva, tri Thompsonova koncerta i poslije mu moš gazit po džepu i glavi, rušit ulice i ubijati rodni identitet djece… šuti i trpi pa za utjehu zapjeva: “Ako ne znaš šta je bilo…”? Narod koji doista ne zna što je bilo i bira ove globaliste za kolektivnu je psihoterapiju…
Zakonom zaštitimo djecu i kurikulum, trgove i ulice, i hrvatski identitet!
Jer, po ovom globalističkom ludilu Možemaša, treba se zapitati: Gospodine, tko će opstati?!
Poput ‘osloboditelja’ 45., poratnih likvidacija bez ikakvih presuda, danas – bez valjanih povoda i razloga – iznova se proganjaju, sada posthumno, ljudske duše i njihove stvaralačke biografije te doprinosi hrvatskom kulturnom identitetu, kojima se ovim aktom revolucionara brišu ulice.
Neka znaju, sljedeće prigode, kad će skupštinu sastavljati i činiti osviješteni Hrvati, ovu nepravdu ćemo ispraviti i vratiti ih u središte Zagreba.
Umjesto da je Hrvatski (državni) sabor donio zakon o uklanjanju iz javnog prostora i života svih simbola omiljenog komunističkog totalitarizma i njegovih tada stvarnih ideologa i izvršitelja represija, a i ovih vremešnih aktera i bioloških sljedbenika, Trnjanskih kresova… što je tražila i Rezolucija Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima, danas imamo političku inverziju suprotnu duhu te rezolucije.
Iznova nas vraćaju u lov na ‘ustaše’, intelektualce i industrijalce, kojima je jedini krimen formalno ophođenje i kurtoazne komunikacije s tadašnjim vlastima – uzet kao zločin. Užas!
I, naravno, to se sada selektivno primjenjuje i sasvim sigurno neće se odnositi na gospođu Budisavljević ni na Ivu Andrića niti na ine odabranike, koji su preživjeli po onoj: snađi se, druže.
Ovih je dana Tomislav Jonjić predstavio interesantnu ‘tablicu ustaša’ kao pregled potencijalnih zamjena ulica i trgova u Zagrebu, koja bi mogla postati ‘obrazac’ ponašanja – olakšanje za zamor pameti drugovima diljem Hrvatske. A i Hasanbegović se Goldštajnu stavio na raspolaganje, ali: “Gospodine, tko će opstati?”
S druge pak strane, Kekinica najviše voli ustaške umotvorine i jedino protiv čega ustaškog se nisu bunili stazići, pusići… u zadnje vrijeme Kekini… su ustaške kune – i to su dobro naplatili; išlo je to preko Ministarstva kulture koje ih je izdašno pomoglo, zajedno pijuć pivo – j..e im se živo.
Pred budućnošću drugova ‘Možemo!’ svijetla je budućnost pod svjetlom sjajnih zvijezda – ne onih iznad Metkovića, već petokrakama i crvenim proleterskim zastavama, sa srpom i čekićem – uz orgijanja parola u Trnjanskim kresovima, plešući kozaračka kola.
U današnjoj Hrvatskoj nema više one hrabre društvene svijesti, narod se zadovolji s dva, tri Thompsonova koncerta i poslije mu moš gazit po džepu i glavi, rušit ulice i ubijati rodni identitet djece… šuti i trpi pa za utjehu zapjeva: “Ako ne znaš šta je bilo…”? Narod koji doista ne zna što je bilo i bira ove globaliste za kolektivnu je psihoterapiju?!
Doista je jedini krimen struktura što nisu provele lustraciju po onoj praksi koju su proveli istočni Nijemci – tako snažno osudivši jednu totalitarnu politiku i onemogućivši bivše visoko pozicionirane komunističke aktere i njihove sljedbenike da se bave politikom.
No još nije kasno, jer žive – po boračkim mirovinama – barem po 120 godina. Ili barem onako kako je to učinio Trump prema Antifama, koje, usput rečeno, mi još financiramo s korita državnih jasala.
Ovdje je do tragikomičnosti izražen oksimoron lude pameti, u zadnjih preko pola stoljeća skrivamo od svjetla dana istinu o zločinima komunizma – od dubrovačke Dakse do slovenskih šuma Maribora.
Jedino zakon bio bi obvezujući za sve, pa tako i za lokalne vlasti u pogledu imenovanja ulica i trgova, jer bi bio iznad bilo čije samovolje i ideologija.
Hrvatski sabor i Vlada moraju zakonom regulirati ovo pitanje i kurikulum, kojeg nagriza uljez – uvođenje rodne ideologije u vrtiće i škole umjesto zdravstvenog odgoja, kojem se nameće seksualna revolucija.
Tako i u zakonu o grobljima i posljednjim počivalištima, kao i mjestima stradanja. Sve zakonom urediti – pa ne bi bilo izigravanja niti samovolje lokalnih vlasti, koje bi tako morale poštivati i zakon i civilizacijske norme, običaje i pravila, a ne prepuštati to samovolji i iživljavanju nad posmrtnim ostacima, kakav je slučaj nerješavanja spomen-groblja hrvatskim vojnicima na Mirogoju, kao civilizacijskog duga i posljednjeg počinka pokojnika, kojeg smo jednako tako dali njemačkim vojnicima iz Il. svjetskog rata na Mirogoju.
Ovo neutemeljeno, ideologizirano uklanjanje imena ulica i trgova odvijalo se posve sukladno komunističkom iživljavanju, a ne u skladu s bilo kakvom dobrom namjerom ili inicijativom stanara, čiju volju i mišljenje također treba uvažiti, kao i mišljenje najviših nacionalnih institucija – ekspertnih autoriteta.
Ako postoji bilo što sporno, pa tako i za ulice imena Vladimira Arka, don Filipa Lukasa, biskupa Ivana Šarića i Antuna Bonifačića, trebalo se čuti mišljenje više uglednih institucija i akademskih struktura, no posve je nastao muk, nemamo glasnog protivljenje i svrstavanja u obranu svog najdugovječnijeg predsjednika don Filipa Lukasa, u prvom redu od Matice hrvatske?
Ni litanije ni molitve za biskupa Šarića od hrvatske Vrbosanske Crkve, a ni industrijalac Arak nije bolje prošao, ni 0,3 špirita u protesta od komora, ni gospodske niti obrtničke? Jednom riječju, na djelu nikad zagarantiranije ‘ćutanje’ i jednoumlje!
Ovim ideologiziranjem stvaramo ozračje pukotina i klizanja grada Zagreba u društvene podjele koje bi na koncu mogle otići u poplavu prosvjeda s nesagledivim posljedicama s natruhama komunističkog nasljeđa koje, ako se malo razmislimo, neodoljivo podsjećaju na jedan davni ‘Oktobar’ danas novovjekih mentalnih revolucionara koji sve više sliče sljedbenicima Trockog i Lenjina.
Ovo je poruka Saboru i Vladinoj većini, jer i s vrha zagrebačke nadbiskupije nedavno je stigla, u tom pogledu, jasna poruka:
“Fenomen glavnoga hrvatskoga grada leži u paradoksu da ga je ‘jaka’ službena državna politika prepustila na upravu slabijima – na milost i nemilost (starim) ideolozima – bez obzira na to kakav kostim danas nose i kojim se predznakom kitе. Može li se sadašnja većina u vladi i saboru hvaliti ozbiljnom snagom ako nisu osvojili vlast u gradu u kojem živi četvrtina Hrvatske i u gradu koji nosi najveći dio gospodarstva čitave države? To stanje traje tako dugo da implicira da je riječ više o dogovoru nego o slučajnosti, time kao da su prodali grad. I što je najgore – time da su prodali grad, stavili ga na ideološku vjetrometinu…”
I dok na ovo stižu brojne reakcije običnih hrvatskih građana, glas akademske i političke javnosti još je slabašan – ona živi uljuljana u svom muklu i tišinu. Tako hrvatska akademska elita gaji identitet šutnje, koji nijemo promatra društvene procese.
A drugarica Kekinica i drugovi idu dalje po šumama i gorama u traženju ustaških i domobranskih književnika, umjetnika i industrijalaca, u želji za likvidacijom njihovih imena po institucijama, trgovima i ulicama, dok Bonifačićevo, danas ocvalo društvo ‘matičara’ i hrvatskih književnika, ostaju nijemi, u svojoj ustrašenoj šutnji, sve više nalikujući društvu mrtvih pjesnika, koje blijedo gleda u zagrebačke vedute i pročelja Jelačić placa i nekad uzoritog Društva hrvatski književnika.
No vidjet ćemo dokle će ‘Možemo!’ ići, jer ničija nije gorjela do zore pa neće ni njihova – potpomognuta ‘našim igračima’ u tuđim redovima kojima ove retke s pozivom na budnju i pišem?!
Timoteju 4,17 “Ali Gospodin je stao uza me i snagu mi dao, da se po meni propovijedanje potpuno izvrši te da čuju svi narodi. I bijah izbavljen iz lavljih ralja.”
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik