Ključna uloga Hrvatske u Daytonskom sporazumu o prekidu rata u BiH!

Piše: Vjekoslav Krsnik

Temeljno pitanje za američku administraciju bilo je hoće li vojno intervenirati da se rat zaustavi. Pentagonu je bilo u interesu da preuveličava moć Srba i umanji snagu Hrvata. Bivši predsjednik George Bush izjavio je da mu Pentagon nikada nije rekao da bi bombardiranje srpskih položaja moglo riješiti sukob. “Uvijek su govorili da će na Balkan trebati poslati 250.000 američkih vojnika, a nekad je ta brojka dostizala i 500.000″…

Ovog tjedna u Daytonu, američka savezna država Ohio, održan je prigodni skup u povodu 30. obljetnice Daytonskog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini i zaustavljena fašistička velikosrpska agresija pod vodstvom srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića.

Na početku mojeg sedmogodišnjeg boravka kao slobodnog novinara u Sjedinjenim Državama, i kao prvi stalno akreditiran novinar iz Republike Hrvatske u Ujedinjenim Narodima, pratio sam pregovore u Daytonu i objavio niz izvješća i komentara u hrvatskim medijima, prije svega u riječkom ‘Novom listu’ i splitskoj ‘Nedjeljnoj Dalmaciji’.

U povodu 30. obljetnice ‘Oluje’ pripremam knjigu ‘Hrvatska iz Oluje u NATO – Pogled iz New Yorka 1995-2007.’, iz koje navodim samo nekoliko naslova tekstova koji se odnose na pregovore u Daytonu:

Jesu li se uoči ‘Oluje’ sastali u Beogradu Milošević i Šarinić?
Clinton: ‘Oluja’ korisna za rješenje sukoba na Balkanu,
Kako kapitalizirati ‘Oluju’,
Tuđman još želi podjelu BiH?,
Američka rasprodaja Bosanaca,
Boutros Ghali uzvraća udarac,
Washington između svoje ‘mrkve i batine’ i nepovjerljive Europe,
Amerikanci odlučni potkresati Tuđmanov trijumfalizam,
Je li Milošević sljedeći na listi Međunarodnog suda za ratne zločine,
Clintonov stisak,
Tuđmanov potpis i Miloševićev bijes,
Sporazum za (ne)sigurnu budućnost,
Opasna upornost hercegovačkih Hrvata,
Zabrinutost zbog paleža, pljački i ubojstava nakon ‘Oluje’,
Sad je pravi trenutak, rekao je Clinton Tuđmanu.

U analizi koju sam objavio na Podcastu Velebit pod naslovom ‘Ključna uloga Hrvatske uoči Daytonskog sporazuma’, koja će također biti objavljena u spomenutoj knjizi, iznio sam niz podataka o dvojbama američke administraciji prema rješenju rata na području bivše Jugoslavije, odnosno na  Balkanu.

Sjedinjene Američke Države su u potpori Hrvatskoj za realizaciju vojnoredarstvene operacije Oluja odigrale vodeću ulogu kako bi se Slobodana Miloševića prisililo na pregovore. Za to je bilo potrebno, u velikosrpskoj agresiji u Bosni i Hercegovini, koja je u jednom trenutku imala kontrolu nad 70 posto teritorija, Srbima nanijeti poraz na bojnom polju. To je ostvareno ‘Olujom’ u kojoj je Amerika imala i te kako važnu ulogu.

Gotovo je nepoznato da su tri američka umirovljena generala s firmom MPRI stigli u Hrvatsku na inicijativu zajednice američkih Hrvata okupljene u to doba u udruzi ‘Croatian American Association’. Predsjednik te udruge koja je lobirala za američku pomoć Hrvatskoj, čikaški poslovni čovjek koji je preminuo prije tri godine, Mate Mihaljević u posjetu Billu Clintonu zamolio ga je da Amerika pomogne Hrvatskoj.

To u tadašnjim američkim političkim okolnostima nije bilo moguće službeno odobriti, ali je Bill Clinton rekao gospodinu Mihaljeviću: “Ne smijem vam pomoći, ali ću vam pomoći”. Tako su u Hrvatsku, u privatnom aranžmanu, stigla tri iskusna američka umirovljena generala koji su zajedno s Glavnim stožerom Hrvatske vojske isplanirali Oluju.

Temeljno pitanje za američku administraciju, od trenutka kad se odlučila angažirati na rješavanju postjugoslavenske krize, bilo je hoće li vojno intervenirati da se rat zaustavi. U publicističkim knjigama, koje su objavljene nakon veličanstvene pobjede Hrvatske vojske u Oluji, otkrivaju se slabe strane američke politike prema Balkanu na kojemu su glavnu riječ u podržavanju Srba vodile Britanija i Francuska.

Istaknuta američka vanjskopolitička komentatorica Georgie Anne Geyer u knjizi ‘Conceit od Innocence’ koju je priredio Stjepan Meštrović, profesor sociologije na teksaškom A&M Sveučilištu, piše da joj je bivši predsjednik George Bush rekao 1996. godine, dakle četiri godine nakon njegova mandata, da mu Pentagon nikad nije rekao da bi bombardiranje srpskih položaja moglo riješiti sukob.

“Uvijek su govorili da će na Balkan trebati poslati 250.000 američkih vojnika, a nekad je ta brojka dostizala 500.000”. Komentatorica piše da je za tako dobro organiziranu vojsku, kao što je američka, takva procjena bila sramota, ali daje i odgovor zašto je bilo tako. Na jednoj večeri s vodećim generalima Pentagona dobila je jednostavan odgovor “da vojska uopće nije htjela analizirati taj rat i smatrala ga je za Ameriku beznačajnim”–

Kriva američka procjena o vojnoj snazi Srba sadržana je i u izjavi tadašnjeg ministra obrane Lesa Aspina iz 1993. godine koji je na pitanje jednog kongresnika o vojnoj sposobnosti Srba odgovorio da “ne zna jesu li oni slabi kao Iračani ili otporni i tvrdoglavi kao Vjetnamci”.

Postoji i drugo objašnjenje koje je u svojoj knjizi “War in a time of peace – Bush, Clinton and the generals” dao novinar David Halberstam. On piše da su Ministarstvo obrane i CIA vjerovali u vojnu premoć Srba, a tu ukorijenjenu ‘srbofiliju’ objašnjava time što su američki vojni časnici i čelni obavještajci osobno poznavali sve vodeće ljude JNA.

Pentagonu je bilo u interesu da preuveličava moć Srba i umanji snagu Hrvata. Isti autor piše da je podrška vojnom oslobađanju tzv. ‘Krajine’ bila najveća među američkim diplomatima, pri čemu posebno ističe američkog veleposlanika u Hrvatskoj, Petera Galbraitha, koji se u proljeće 1995. godine otvoreno zalagao za takvo rješenje.

“Pad Bihaća bio bi još veća katastrofa od Srebrenice”, tako je Halberstam sažeo Galbraithov stav. Richard Holbrooke je također smatrao da bi Srbi trebali doživjeti poraz na bojnom polju kako bi ih se prisililo na pregovarački stol.

Clintonov savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake bio je nešto suzdržaniji, pa se prema Halberstamu zalagao za to da se Zagrebu za operaciju da ne zeleno nego žuto svjetlo, a slično je mislila i tadašnja američka predstavnica u Ujedinjenim nacijama Madeleine Albright. Akciju nije podržao tadašnji državni tajnik Warren Christopher koji se držao procjena CIA-e i Ministarstva obrane.

Kad je sredinom 1995. godine u Londonu, prilikom jednog međunarodnog skupa, američkom diplomatu Bobu Fraserue, koji je kasnije poginuo u promatnoj nesreći na Igmanu, prišao jedan visoki hrvatski vojni dužnosnik i pokazao mu plan operacije Oluja američki diplomat mu je rekao “dobro, ali budite oprezni”.

Tu operaciju isplanirali su, po zapadnim vojnim standardima, američki generali uključeni preko privatne vojne kompanije ‘Military Professional Resources Incorporated’ koju je operativno angažirao tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak.

Oni su, nakon što su dobili dopuštenje Državnog tajništva, prvi tim od 14 vojnih stručnjaka koji su još u listopadu 1994. godine, 10 mjeseci prije Oluje, poslani u Hrvatsku. Imali su tri glavne zadaće: Prva je bila uvježbavanje dočasničkog kadra, druga poboljšanje borbene koordinacije među postrojbama i treća podučavanje hrvatskih vojnika nekim temeljnim borbenim vještinama pješačke borbe.

S hrvatske strane Gojko Šušak je umirovljenim američkim generalima dao instrukcije da vojsku ustroje po zapadnim uzorima kako bi ušla u NATO, drugo da vojska postane profesionalna pod strogom civilnom kontrolom i treće da se Srbi izbace iz zemlje.

Bivši zapovjednik NATO saveza, Wesley Clark, pišući u knjizi ‘Waging Modern War’ o ministru Šušku ističe da je zbog toga što je ono što je obećao i izvršio u Washingtonu bio poštovan pa je čak postao prijatelj s tadašnjim ministrom obrane Williamom Perryjem.

O samoj operaciji ‘Oluja’ novinar David Rhode u knjizi ‘The Endgame’ ukazao je da se široki krilni napad opkoljavanja Knina odvijao prema klasičnom obrascu taktike NATO saveza.

Udruga Hrvatski Ratnik