Koga bi u Hrvatskoj ‘trebalo mijenjati’? VLAST ili NAROD?

Objavljuje Hrvatski Ratnik

Najveća zabluda modernog doba jest vjerovanje da je narod samo nevina žrtva, pasivni promatrač vlastite propasti pod čizmom tirana. Stvarnost je daleko mračnija jer masa je suučesnik. Ona ne pati zbog nepravde, već zbog toga što u toj nepravdi ne sudjeluje na poziciji s koje se uzima. Ta ista masa, koja proklinje korupciju, prva pruža ruku pod stolom da bi riješila vlastiti sitni interes, zaposlila rođaka ili preskočila red u bolnici…

Klijentelizam nije nametnut odozgo, on je kapilarno premrežio tkivo naroda koji je davno prodao svoje dostojanstvo za mrvice s vladarskog stola. Gomila je ta koja aktivno hrani i legitimira svoje KRPELJE NA VLASTI, jer u njihovoj vulgarnosti i moralnom dnu prepoznaje vlastiti odraz u ogledalu.

Kolektivni kukavičluk zaogrnut je u plašt cinizma, a šutnja pred nepravdom postala je vrhunska društvena mudrost…

ANATOMIJA NIŠTAVILA: KAKO TEATAR POLITIČKIH SJENA PROŽDIRE SVIJEST UMIRUĆEG DRUŠTVA

Piše: Tonči Rodin

Povijest je na ovim prostorima odavno prestala biti učiteljica života, ona je postala klaonica ideala i poligon za reciklažu istih laži. U toj vječnoj, ljepljivoj balkanskoj krčmi, takozvane političke promjene i izborni rituali nisu ništa drugo doli estetski zahvati na truplu koje se raspada.

Kada utihnu fanfare predizbornih arena, kada se pogase reflektori i zaborave patetične parole, ostaje samo ogoljeni, jezivi kostur stvarnosti jer smjene na vlasti ne mijenjaju apsolutno ništa. One su tek KOZMETIČKA ROTACIJA na vrhu hranidbenog lanca.

Jedina stvarna, neumoljiva konstanta tih smjena jest sustavno, kirurški precizno produbljivanje kolektivne zaglupljenosti. To je organizirana LOBOTOMIJA MASE bez koje ovaj nakazni aparat moći ne bi mogao preživjeti niti jedan jedini dan.

Da bi se proniknulo u bit ove opsjene, valja odbaciti zabludu o državi kao društvenom ugovoru. Država je ovdje PLIJEN, MRAČNI FEUD koji klike nasljeđuju jedne od drugih uz prešutni blagoslov apatične većine.

Kada jedna garnitura zamijeni drugu, ne događa se nikakav povijesni zaokret, već obično presipanje iz šupljeg u prazno. Klijentelističke hidre, mutni tokovi kapitala i duboke strukture birokratskog aparata ostaju netaknute, otporne na svaku izbornu noć poput štakora u katakombama.

Narod, ta vječna publika u teatru apsurda, vjeruje da bira svoju sudbinu, dok zapravo samo bira boju biča kojim će biti šiban. To je savršeno zatvoren krug u kojem se glumci na pozornici smjenjuju, ali scenarij bijede i beznađa ostaje zacementiran.

Međutim, ova tragedija ima i svog skrivenog redatelja, a to je upravo ta gomila koja tiho jeca u mraku.

Najveća zabluda modernog doba jest vjerovanje da je masa samo nevina žrtva, pasivni promatrač vlastite propasti pod čizmom tirana. Stvarnost je daleko mračnija jer masa je suučesnik. Ona ne pati zbog nepravde, već zbog toga što u toj nepravdi NE SUDJELUJE NA POZICIJI S KOJE SE UZIMA.

Ta ista masa koja proklinje korupciju, prva pruža ruku pod stolom da bi riješila vlastiti sitni interes, zaposlila rođaka ili preskočila red u bolnici. Klijentelizam nije nametnut odozgo, on je kapilarno premrežio tkivo naroda koji je davno prodao svoje dostojanstvo za mrvice s vladarskog stola.

Gomila je ta koja aktivno hrani i legitimira svoje KRPELJE NA VLASTI, jer u njihovoj vulgarnosti i moralnom dnu prepoznaje vlastiti odraz u ogledalu. Kolektivni kukavičluk zaogrnut je u plašt cinizma, a šutnja pred nepravdom postala je vrhunska društvena mudrost.

Da bi ta farsa trajala u nedogled, vladajuća kasta mora samo održavati plamen te bazične ljudske slabosti kroz organiziranu intelektualnu kastraciju. Zaglupljivanje društva nije nusproizvod lošeg upravljanja ili neprosvijećenosti, ono je temeljni i najvažniji projekt svake vlasti na koji gomila rado pristaje.

Taj se projekt provodi kroz tri jahača moderne apokalipse: MEDIJSKU ANESTEZIJU, INSTITUCIONALNO SAKAĆENJE UMA I PERMANENTNI TEROR STRAHA.

Javni prostor pretvoren je u mentalnu deponiju. Mediji danas funkcioniraju kao tvornice jeftinog zaborava i primitivizma. Ozbiljna misao, ekonomska analiza i vapaj za pravdom protjerani su s ekrana kako bi ustupili mjesto reality programima, pornografiji nasilja i fabriciranim estradnim ratovima.

Građanin se sustavno hrani kognitivnim smećem, čime se njegova pažnja svodi na razinu nagona, a sposobnost povezivanja uzroka i posljedica potpuno atrofira. Politika se više ne percipira kao prostor odgovornosti, već kao balkanski reality show u kojem opstaju samo najvulgarniji i najglasniji.

Paralelno s tom medijskom lobotomijom, odvija se hladnokrvno ubojstvo obrazovanja. Škole i sveučilišta pretvoreni su u administrativne trake za proizvodnju poslušnih robova i fah-idiota. Sustav namjerno kažnjava sumnju, a nagrađuje poltronstvo i slijepo reproduciranje dogmi.

Kada izbrišete sposobnost kritičkog preispitivanja, dobivate idealnu masu, dobivate stado koje će bez pogovora koračati prema provaliji, vjerujući da ide u obećanu zemlju.

Kruna tog sustava jest trgovina strahom. Svaki novi vladar dolazi s vrećom punom starih utvara. Proizvodnja kolektivnih neuroza, podgrijavanje povijesnih trauma i izmišljanje unutarnjih i vanjskih neprijatelja predstavljaju pogonsko gorivo ovog stroja.

Prestrašenim, izmrcvarenim i gladnim čovjekom najlakše je upravljati. Dok mu pred očima mašu zastavama i prijete novim ratovima ili krizama, on nema vremena pitati zašto mu se djeca liječe SMS porukama, zašto su mu rijeke zatrovane, a ljudsko dostojanstvo potpuno uništeno.

Konačni trijumf ove strategije ogleda se u tihoj kapitulaciji društva i egzodusu onih koji još uvijek vide. Najbolji i najhrabriji pakiraju svoje živote u kofere i bježe glavom bez obzira, odbijajući biti dio tog dobrovoljnog ropstva.

Tim biološkim i intelektualnim krvarenjem, društvo gubi supstancu koja bi jedina mogla razbiti ove okove. Ostaje samo tupa, pasivizirana većina koja na svakim izborima iznova legitimira vlastitu propast, nesposobna da preuzme odgovornost za vlastitu sudbinu.

Stoga, tvrdnja da živimo u nepromjenjivoj dolini suza nije plod klonulosti duhom, već jedina preostala intelektualno poštena dijagnoza. Nada da će idući izbori donijeti spas samo je anestetik koji produžuje agoniju.

Sve dok krivnju prebacujemo isključivo na psihopate na pozornici, a ignoriramo trulež u publici, bit ćemo suučesnici u vlastitom nestajanju.

Zaglupljivanje masa od strane ‘izabranih’ populista i psihopata nije greška u koracima, to je savršen zločin u kojem publika sama, s mazohističkim užitkom, kupuje uže kojim će je na koncu objesiti.

U svom konačnom obliku, ovo društvo postaje savršena maketa moderne PLATONOVE PEĆINE.

Umjesto kamenih zidova antike okovi su danas satkani od svjetlosti pametnih telefona, televizijskih ekrana i blještavila društvenih mreža. Gomila sjedi prikovana u mraku, hipnotizirana pikselima i digitalnim sjenama koje za njih projiciraju lutkari s vrha moći.

Ti titrajući ekrani ne prikazuju stvarnost, već njezinu pažljivo režiranu simulaciju, prikazuju fabricirane krize, lažne neprijatelje, estradizirane skandale i privid demokratskog izbora.

Okovani građani strastveno raspravljaju o sjenama na zidu, svađaju se oko oblika iluzije i proglašavaju pobjednike u režiranoj predstavi, potpuno nesvjesni da su i sami dio kulise.

Tragedija moderne pećine nije u tome što je izlaz zaključan, već u tome što je masa u mraku razvila patološku ljubav prema svojim lancima. Ako bi netko i pokušao razbiti okove, iskoračiti na svjetlo dana i donijeti istinu natrag u ovu modernu pećinu, sama gomila bi ga prva proglasila izdajnikom i luđakom.

U svijetu gdje su sjene postale jedina priznata istina, mrak više nije kazna, MRAK JE DOBROVOLJNI IZBOR DRUŠTVA koje je odlučilo prespavati vlastitu propast.

---

(Matej 7: 15 -16) “A čuvajte se lažnih proroka, koji dolaze k vama u ruhu ovčjemu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Zar se grozdovi beru s trnja ili smokve s bodljike?”

Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:

UHR – Viber

Udruga Hrvatski Ratnik