Objavljuje Hrvatski Ratnik
Moj život započeo je u kanti za smeće. U nju me majka Marija, položenu u kutiji za cipele, bacila tri dana nakon moga rođenja. Nisam bila sama, iznad moje, u drugoj kutiji, bio je utrpan i brat blizanac Miroslav. Bilo je to u srpnju prije 56 godina ispred našeg stana u Zagrebu – potresna je ispovijest 56-godišnje Preložanke Božice Nukić Tomašić. – Koliko su neki od nas sretni najbolje možemo vidjeti kad pročitamo ovakve priče…
Šokantna ispovijest Božice Nukić Tomašić
Na sreću, smetlari su toga dana kupili smeće i čuli plač gladne i već iznemogle djece koja su se gušila. Stigla je policija i blizanci su, uz djelatnike centra za socijalnu skrb, smješteni u Nazorovu, u Dom za nezbrinutu djecu.
Tu su rasli tri godine, a potom su ih razdvojili. Božica je do prvog razreda živjela s časnim sestrama, a potom od prvog do osmog razreda u dječjem domu u Gornjem Prekrižju. Tijekom školskih praznika i blagdana odlazila bi u Slavoniju k jednoj obitelji kako bi osjetila obiteljsku atmosferu.
Sjeća se da je u ranoj dobi dobila epilepsiju i morala trošiti stalnu terapiju. Znala je da ima brata blizanca Miroslava s kojim je bačena u smeće i to ju je mučilo. Pitala se gdje je on, ali joj nisu ništa govorili. Osmi razred završila je s vrlo dobrim uspjehom, a potom i trogodišnju tekstilnu školu u okviru dječjeg doma u Zajezdi pokraj Budinščine.
ŽELIM VIDJETI SVOJU MAJKU!
– Kad su mi kao osamnaestogodišnjakinji gurnuli u ruke papire o mom porijeklu, otišla sam k socijalnoj radnici i odlučno zahtijevala da želim vidjeti svoju majku. Želim vidjeti i svoga brata blizanca. Pitala sam gdje su oni.
Socijalna radnica pogledala me u čudu i kimnula glavom. Sutradan me stavila u auto i odvezla u jedan mali stan. Neka žena, pijana i ispijena, gledala me i upitala: “Tko si ti?” Socijalna joj je rekla da sam njezina kći, na što se samo kratko u mene zagledala. Pitala sam ju gdje je brat, a ona je slegnula ramenima. “Zašto si to učinila, bacila nas kao zadnje govno?” – prisjeća se svoga vapaja i pitanja Božica.
Majka Marija Krčivoj objasnila joj je u nekoliko rečenica. Iz obližnjeg rodilišta otpustili su je iznenada. Oca Milana, s kojim je bila godinu dana u braku, zatekla je s drugom ženom u njihovom bračnom krevetu. Svađali su se i mlada majka se napila u obližnjoj gostionici. Djecu je od jada jednostavno bacila u kantu za smeće. Neko vrijeme mladi bračni par odsjedio je zbog toga u zatvoru, saznala je kasnije Božica.
Nakon tog traumatičnog susreta s majkom Marijom, od socijalne radnice zahtijevala je da majku odvedu na liječenje. Učinili su to, ali nakon nekoliko godina, ona se ponovo propila. Izgubila je posao čistačice i završila kao socijalni slučaj.
Nakon susreta s majkom, Božica je zakonski pripala ocu. U njegovom je domu prvi put srela brata Miroslava i maćehu s kojom je otac prevario njihovu majku. Živjeli su svi zajedno. Jako ju je boljelo što su brata uzeli, a nju, s epilepsijom i psihičkim smetnjama, odbacili. Maćeha ju je tukla i tu je zbog netrpeljivosti ostala svega dva mjeseca. Otac ju je smjestio u Dom za starije i nemoćne u Desinić.
BRUTALNO SILOVANJE U DOMU I ODLAZAK S PORTIROM
Prošlo je svega nekoliko mjeseci boravka u domu kad je jednog dana, u vrijeme ručka, u sobu 19-godišnje Božice upao agresivan 40–godišnjak sa svoja dva pomagača i brutalno ju silovao. Nakon jednosatnog pakla, kao da je nešto slutio, vrata sobe otvorio je noćni portir doma Šaban Nukić, porijeklom iz Živinica.
Tadašnja milicija odvela je svu trojicu, inače štićenike doma. Stravičan prizor uzdrmao je sve prisutne, Božica je doživjela teški stres i poniženje. Unatoč redovitom menstrualnom ciklusu, nakon pet mjeseci osjetila je da joj se u utrobi počelo micati dijete, ali bilo je kasno za pobačaj.
Portir Šaban zavolio je Božicu unatoč svemu i trudnu ju odveo u svoj stan u kojem je živio sam. Promijenio je posao, prekvalificirao se u milicajca, a kasnije je završio i školu za inspektora.
Kad se rodio Božidar, plod brutalnog silovanja, prihvatio ga je kao da je njegov sin. Dao mu je svoje prezime i kad je dječaku bilo godinu dana, 1975. godine vjenčao se s Božicom. Jednom prilikom joj je rekao da je silovatelj dobio deset godina zatvora, a njegovi pomagači po pet godina.
KRATKOTRAJNA SREĆA SA ŠABANOM
Sreća sa Šabanom trajala je kratko. Od svih psihičkih trauma i epilepsije, Božica jedan od napada dobiva u gradu, baš kad je prelazila tramvajsku prugu. U trenutku napada udario ju je tramvaj i završila je u bolnici. Ostala je bez lijevog bubrega, s brojnim prijelomima. Šest mjeseci bila je sva u gipsu.
Tijekom svih pregleda otkrivena su joj i dva tumora na mozgu. Preživjela je brojne operacije. Dvadeset godina stariji Šaban s njom je prebrodio sve teške trenutke i brinuo o Božidaru.
Kad se činilo da je sve ružno iza njih, Šabanu je dijagnosticiran tumor, također na mozgu. Srce nije izdržalo tešku operaciju, umro je na operacijskom stolu. Božidaru, koji je već napunio petu godinu, od doživljenog šoka u bolnici je počeo kržljati desni dio tijela.
KALVARIJA BOŽICE NUKIĆ NASTAVILA SE U JANKOMIRU
Božica je nakon smrti muža još jednom zatrudnjela. Već kad je bila u poodmakloj trudnoći saznala je da je otac djece oženjen. Rodila je blizance, Zorana i Đurđicu. Đurđica je rođena s lakom mentalnom retardacijom. Psihički dotučena i bolesna još od operacija, Božica se razboljela do kraja i završila u Jankomiru. Oboljela je od meningitisa i godinu dana ležala gotovo nepokretna.
Rekli su joj da su djeca smještena u domu u Nazorovoj. Kad se donekle oporavila potražila ih je. Našla je samo Božidara i Đurđicu, Zorana nije. Njega su udomili kod obitelji u Velikoj Gorici. Đurđica je jako patila za bratom blizancem, stalno ga je tražila i čekala. Boljelo ju je što nju, s posebnim potrebama, nisu htjeli u tu obitelj. Zoran se nije vratio.
Majka Božica nakon izlaska iz bolnice iznajmila je jednu malu sobu u kojoj je živjela. Redovito je posjećivala svoju djecu i vidjela kako odrastaju. Jednog jutra na vrata je pokucao dimnjačar, Dragutin Tomašić, iz Preloga. Zaposlio se u Zagrebu i čistio u njenom rejonu. Počeli su živjeti zajedno i rodila im se kći Ivana.
U proljeće 1986. godine s jednogodišnjom djevojčicom doselili su u Prelog, u Dragutinovu rodnu kuću. Njegova majka Terezija Božicu je prihvatila kao kćer ali, na žalost, svekrva umire već godinu dana kasnije. Božica 1993. godine rađa i peto dijete, kći Dragicu.
SVI SU TAKO BLIZU, A TAKO DALEKO
Za to vrijeme Božičin najstariji sin, Božidar Nukić, iz Nazorove seli u Gornje Prekrižje u kojem završava osnovnu školu, a nakon toga u Samoboru poljoprivrednu. Zoran je ostao u obitelji u Velikoj Gorici i završio za automehaničara.
Njegova sestra blizanka, Đurđica, krenula je majčinim stopama. Nakon završene osnovne škole u Gornjem Prekrižju, u Zajezdi kraj Budinščine završava školu za krojačicu. S bratom blizancem Zoranom vidjela se samo jedan put, nakon što su završili školovanje.
Ona nikad nije oprostila njemu, ni svima pomalo, što su ih razdvojili. U Prelogu se njihova majka Božica uskoro počela boriti s muževim alkoholizmom. Centar za socijalnu skrb stariju kći Ivanu, koja je bila šesti razred osnovne škole, smjestio je u udomiteljsku obitelj, a nakon toga i mlađu Dragicu. Kad joj je 2008. godine muž Dragutin umro od raka ostala je sama živjeti u pomalo ruševnoj i dotrajaloj kući.
KAD SE I ZADNJA ZVIJEZDA UGASI
Majci Božici i svojim polusestrama Zoran je počeo pomagati čim se osamostalio radeći u varaždinskom poduzeću na održavanju cesta po cijeloj Hrvatskoj. Često je posjećivao majku koju je obradovala vijest da se ženi.
Zoran se igrom slučaja zaljubio u djevojku Petru koja je imala celebralnu paralizu i bila u kolicima. Vjenčali su se. Imao je želju okupiti cijelu obitelj jer se nikad nisu vidjeli svi zajedno.
Nije uspio. Prije tri godine je poginuo u prometnoj nesreći na povratku u Varaždin, kad se cisterna zabila u njihov kombi. Supruga Petra od šoka je izgubila bebu u šestom mjesecu trudnoće. Gospođa Božica tada si je pokušala oduzeti život. Drugi put. Prvi put je to pokušala učiniti kad je pijani suprug želio zaklati najmlađu kćer Dragicu.
KAD SE SVE ZBROJI I ODUZME
– Kad se sve zbroji i oduzme nemojte misliti da mi je stalo do mene. Na posljednjem snimanju glave rekli su mi da se tumor ponovo pojavio. Ne želim više pod nož. Živim s lijekovima i skromnom socijalnom pomoći. Kuća mi je dotrajala i nemam vode u kući. Grad mi tu i tamo pomogne, ali ponekad sam novac morala odraditi sadnjom cvijeća u centru u okviru javnih radova.
Još uvijek nisam ostvarila pravo na mirovinu jer mi nisu dali papire o trajnoj nesposobnosti. Voljela bih da mi se vrati i sa mnom živi moja najmlađa kći Dragica koja u Čakovcu s mladićem i unučićem Danijelom. Isti Zoran, vjerujte mi. Međutim, nemam uvjete da mi dođu, a nikad kćeri ne bih poželjela da ostane bez djeteta.
Kći Ivana s mužem živi u Nedelišću i imam unuku Evu. Božidar živi u Zagrebu i oženjen je snahom Zehrom. Đurđica živi u Čakovcu u stambenoj zajednici Udruge za pomoć osobama s mentalnom retardacijom.
Svima koji su me fizički povrijedili oprostila sam, borila sam se za djecu koliko sam mogla uz lijekove i zlu sudbinu koja me pratila. Čak, dok krstili najmlađu kćer preko crkvenih papira saznala sam da mi je majka rođena Preložanka, po prezimenu Zadravec, i da tu živi moja rodbina koju sam upoznala.
A NISAM OPROSTILA…
– Majci Mariji Krčivoj Zadravec koja me zajedno s bratom bacila u smeće. Nisam oprostila jer sam se upravo tisuću puta osjećala tako, kao smeće. Nisam oprostila ocu Milanu što me nije zadržao kod sebe kao mog brata Miroslava, jer sam bila bolesna. Miroslav se bio oženio u Bosni i ima blizance. Vratio se maćehi s kojom živi nakon očeve smrti.
Ni njemu nisam oprostila jer nikad nije osjetio da smo zajedno disali pod majčinim srcem, i zajedno smo se gušili u kontejneru u kutijama za cipele. Zar nije imao želju zaštititi me?
Otac se ženio pet puta i umro prije nekoliko godina u Njemačkoj. Njemu nisam oprostila taj avanturistički duh koji je uništio obitelj i naše živote. – sa suzama u očima završila je svoju priču gospođa Božica.
Ovu priču nam je 6. travnja, prije skoro dva mjeseca poslao Božidar Nukić, osoba s lakom mentalnom retardacijom, u Messenger Hrvatskog Ratnika sa zamolbom da ju objavimo, ali kako je bila nepotpuna upotpunili smo ju objavom s HOP portala od kuda sam ju morao ručno prepisivati jer nije moguće jednostavno kopiranje.
Na HOP portalu priča je objavljena 11.07.2015. godine, a potpisala ju je Zrinka Čižmešija. Znači da je od ispovijest Božice koju je dala Zrinki prošlo skoro 11 godina tako da nam je nepoznato kako je završila Božica i ostala njena djeca.
Znamo samo da je Božidar u teškoj materijalnoj situaciji i treba našu pomoć kako bi obnovio staru kuću u Prelogu, Sajmišna 19, pa tko može ispod su njegovi podaci i broj računa na koji možete uplatiti iznos po volji…
Božidar Nukić
mob: 095 776 0545
e-mail: bozidarnukic18@gmail.com
IBAN: HR5524850033200192840
Croatia banka
“Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima.” (Matej 6:1)
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik