Objavljuje Hrvatski Ratnik
Sijećam se da su nekoliko metara od nas stajali đedovi od Save Štrpca i Miodraga Linte. Sijećam se da su se kasapini ismijavali na račun naše babe Milosave jer su je poznavali iz burnih mladalačkijeh dana. Nakon svega toga mi smo pobijeni. Sad sljedi ono najzanimljivije. Bio je drugi februar 1947. kad smo brat Spasoje i ja isplivali iz rijeke Save kod Serbinova, današnjeg Zagreba. Bili smo još uvijek svezani žicom i jedva smo izašli iz rijeke…
Ovaj tekst, koji nam je poslao Hrvoje Barišić, prenosimo u izvornom obliku kako je napisan bez ispravka pravopisa. Pročitajte ovu satiričnu i duhovitu priču do kraja i ostavite komentar…
Spomenko Gnjidić : “Istorija Srba je vaistinu slavna”. Molim braću Hrvate da čitaju ovaj tekst do kraja i šaruju đe god mogu
Dragi brate Srbine, draga braćo Srbi u prenosivom značenju iz beogradskog pašaluka.
Zovem se Spomenko Gnjidić i kunem se u bure popa Đujića da je sve što ću napisati gola istina. Želju za pisanjem dobijo sam kad sam čuo pijesmu onog ustaškog pijevača Tonsona. Pijesma se zove ako ne znaš šta je bilo.
Rođen sam devejstodvajesetsedme u Đevrskama kotar Knin. Imam brata Spasoja koji je devejstodvadestdeveto i sestru Daru koja je devejstotrideseto godište. Napominjem da sestra Dara nije ona glumica iz Jasenovca, ona živi u Beogradu na Bežaniji. Znate i sami da mi Srbi nemoremo brez bježanije.
Njezna unuka je ona pijevačica Dara bubamara. Naš otac se zvao Obrad a majka Desanka, djevojački Pajčin, iz Gubina s one strane Dinare. Inače ja sam podalji ujak našeg velkog pijevača Mirka Pajčina baje malog mindže. On je učestvovao u ratu četeristo kilometara od ratišta s mikrofonom na ustima. Mi Srbi volimo mikrofone i bezbijednu udaljenost.
Đed se zvao Savatije, a baba Milosava djevojački Ležajić. Od đeda sam pokupijo mudrost i uspomene što moje ime i svijedoči. Baba Milosava je bila poznata da je lagano zaljegala čak je znala i spavat dignutih nogu.
Porodični nadimak nam je Gnjide, ali kako je u selu bilo mnogijeh gnjida mi smo imali dodatni nadimak Đojlenovići. Naš daljnji pređak zvao se Đojlenije i ja ću ga da ne bide zabune zvati praprađed.
Đojlenije je živijo na Kosmetu u mijestu Leposavić još prije Kosovske bitke. Imao je ženu Leposavu i ona je najzaslužnija za opstanak naše loze.
Po njegvoj priči s koljena na koljeno Miloš Obilić ubijo je sulatana Murata na sljedeći način. Murat je bio obnevideo a Obilić je to saznao. Ubrao je šargarepu iz bašte praprababe Leposeve došao do turskijeh šatora i nijegovoj straži ponudio da dođe do obnevidelog Murata da mu vrati vid. Ovi ga pustiješe i naš heroj Miloš dođe do sultana i zabije mu šargarepu u vrat. Tako je to bilo braćo moja.
Praprađed Đojlenije je bio dobar i strpljiv čojek i pravi domaćin. Kad bi Turci došli u njegovu kuću praprababa Leposava umirivale je Turke dok bi praprađed Đojlenije strpljivo šetao oko kuće. Onijeh dana su to zvali šetanje opanaka. Naš je narod uvjek bio domaćinski. Turci su volijeli moje pretke i vavijek su iz njiove kuće odlazili namireni i zadovoljni.
Praprađed Đojlenije je učestvovao u nekoliko bitaka protiv hrišćana na strani Turaka. Bio je mudar i hrabar i znao je odabrati pravu stranu što mu i ime govori. Moj đed Savatije znao je nabrojati sve muške glave od praprađeda Đojlenija do dan danaske. Nijesu bili pismeni ali su uz gusle prenosili s koljena na koljeno slavu naše porodice.
Mislijem da se radi o tridesejtosam koljena. Nije naša porodična grana počinjala od Đojlenija, išlo je to sve od faraona Keopsija koji je takođe naše gore list. Pričao sam s istoričarom Deretićem kao i s hrvatskim istoričarom bez diplome Goranom Šarićem. Oni potvrđuju svaku rječi đeda Savatija.
Kako je turska vojska napredovala na sjever i zapad tako je i praprađed Đojlenije skupa s porodicom krenuo s njimi. I mnoge druge porodice su krenule. Moja loze Đojlenovića promjenila je devet staništa dok se konačno nijesu skrasili u Đevrskama.
Ako pratite fudbal samo Marijo Baloteli onaj cigan promjenio je više klubova od staništa nas Đojlenovića. Đed Savatije je govorijo da su cigani podimljeni Srbi ali da su malo pošteniji od nas. Mi smo malo svijetliji ali smo zato većije lopovi, lažovi i prevaranti.
Žene u našijoj porodici imaju ljepi petstogodišnji ten ter ih čak proučavaju na institutu u Vinči. Ja sam inače ubijeđen da je Marijo Baloteli iz Kistanja jer oni su vavijek bili najbolji na balote. Sad sam vam dočarao koliko je to daleka seoba bila mojieh Đojlenovića od Leposavića do Đevrskijeh.
Jedina veća seoba nas Srba bila je u prvom svijetskom ratu do Albanije i ostrva Krfa. To je bila novost ratovanja u to doba da ti rezervni položaj nebide udaljen kilometar ili dva nego nekoliko stotina kilometara. Ipak smo mi inovatori ipak smo mi Teslin narod.
Možda bi rezervni položaj bio nešto bliže ali nas je Austrijska vojska toliko ganjala da se nijesmo mogli zaustaviti. Kod Mojkovca su nam pomogli Crnogorci i pobili se s Austrijancima i izginuli da bi mi u miru nastavili bježaniju. Crnogorci su našije stari Srbi iz Duklje. Kao znak zahvalnosti kad se naša vojska vraćala istijem putem za Srbiju pobili su, popalili i opljačkali što su mogli.
Sad počinje lična priča mene mog brata Spasoja i sestre Dare.
Ustaški kasapini su nas odveli u logor Jasenovac. Bio je 28.6.1942. baš na Vidovdan kada su nas kasapini odlučili ubiti. Bilo nas je dosta, brat i ja bili smo zajedno vezani žicom, moja desna i nijegova ljeva ruka. Sestra Dara nije bila vezana.
Sijećam se da su nekoliko metara od nas stajali đedovi od Save Štrpca i Miodraga Linte. Sijećam se da su se kasapini ismijavali na račun naše babe Milosave jer su je poznavali iz burnih mladalačkijeh dana. Nakon svega toga mi smo pobijeni.
Sad sljedi ono najzanimljivije. Bio je drugi februar 1947. kad smo brat Spasoje i ja isplivali iz rijeke Save kod Serbinova, današnjeg Zagreba. Bili smo još uvijek svezani žicom i jedva smo izašli iz rijeke. Nije ni čudo jer smo dugo ležali i bili smo pokočeni.
Nekoliko dana docnije isplivala je i sestra Dara iz rijeke Une u blizini Bihaća. Kako smo mi svo troje preživjeli ni danas mi nije jasno. Kao što sam rekao mi Srbi prkosimo prirodi i očito nas je rijeka odnijela uzvodno. Ništa čudno jer Teslin smo narod.
Mjesto gdje smo brat Spasoje i ja isplivali ustaški kasapini su oskrvnavili da bi se naša žrtva zaboravila. Na tom mijestu su izgradili Arenu Zagreb i napravili onaj široki drum kojim se ide u SAO Krajinu. Sve u svemu sestra i nas dva brata vratili smo se u Đevrske i nastavili odrastati uz priče đeda Savatija.
Te četrdesejtsedme kad smo se svi u selu okupili bilo nas je više nego prije rata. Nikakvo čudo jer mi pobijeni plus oni mučenici koji su ostali živi i još nadodamo rođene i dolazimo do ljepe brojke. Za ovo što pišem nemam ništa napismeno jer kod nas Srba je sve na riječ.
Svaka generacija nešto nadoda i istorija je tu. Naša porodica Đojlenovići bavili smo se poljoprivredom a imali smo i koze i ovce. Pošto je moj brat Spasoje volijo da čuva ovce pored seoske škole dosta je znanja stekao i docnije postao presjednik mijesna zajednice.
Nije znao pisati ali imajo je veliko iskustvo. Kad je bio stariji znao je posjesti dijecu iz sela i pričati im o našem praprađedu Đojleniju. Spasoje je jako volijo koze možda zato jer je naš otac Obrad često znao reći da nema boljeg od vruće kozojebovine.
Brat, sestra i ja dobili smo pemzije jer su nas ubili u Jasenovcu. Sve u svemu ljepo smo živijeli do devejstprve. Tada su ustaše odlučili da nas 56% pobiju, 47% protjeraju i 39% pokatoliče. Znam da vam je čudno jer to je 142% ali košto sam napiso mi smo Teslin narod i naša je matematika drugovačija.
Ipak ustaške kasapine smo uspijeli pobiti i proćerati, orali smo njihovu zemlju, opljačkali im kuće. Ja sam komšiji Anti skinuo novi krov i stavio na svoju kuću. Oteo sam i traktor IMT a brat Spasoje je sebi doćerao Džondir. Taj će nam Džondir docnije donjeti nesreću.
Išli smo jedni drugima na slavu iako nismo znali šta je to. Mi smo svoje crkve nakon drugog rata sami uništavali i unutra držali stoku. Nije nas bilo briga bitno se na slavi dobro nažderat i napit. Još ako se potučemo i pobodemo noževima i srbosjecima našoj sreći nije bilo kraja.
Sijećam se kad je Aleksandar Vučić došo u Glinu i nosio one sanduke Jelen piva. Govorijo je da ćemo ostat Srbija a tako je govorio Vojislav Šešelj koji nas je vavijek štitio. Cijelo vrijeme sanama je bio kapetan Dragan heroj i mučenik koji je u Australiji bijo golf trener. Nisu to kola golf već ono kad u rukama imate belegiju i ćerate onu lopticu u rupe.
Nemožemo mi Srbi bez belegije. Dragan je naše mladiće obučavao ratovanju jer njegovo dragocijeno znanje s golf terena bilo je odlučujuće za naše Obiliće.
Taj afgust devedesejtpete ne mogu da zaboravim. Veče prije pekli smo prasiće na ražnju a već izjutra brat Spasoje i ja sijeli na svoje traktore i pravac Srbija. On na svoj Džondir a ja na svoj IMT. Nijesmo šćeli ostaviti prase jer se još pušilo iz njega pa smo i njega natovarili. Natovarili smo i bure oslepače da nam se nađe. Brat Spasoje je na svoj Džondir natovario mesingovano bure vina koje je ukrao komšiji Mati.
Putovali smo dvije neđelje do Srbije i ljepo se smjestili. I danas se čudimo kako nismo otišli na sjever i zapad jer je tako krenuo naš praprađed Đojlenije iz Leposavića.
I danas se sjetim ljepog života u krajini kad mi naš heroj Mile Martić isplati pemziju. Bilo je to puno para držao sam je u kutiji od cipela. Za te para mogo sam u prodavnici u Đevrskama da kupim litra oslepače i komad sudžuka. Vrjeme je prolazilo i tada nam je četnička vojvodkinja Vojislav Šešelj dao zemlju u Busijama da je oremo i gradimo kuće. Tako je i bilo ja na IMT a Spasoje na Džondiru.
Ono što nismo znali još devejstčetvrte kad su se NATO i ustaše spremali za oluju Amerikanci su na Spasojev Džondir ugradili odašiljač. Tačno su znali đe je Spasoje u svakom trenutku.
Te devedesejtdevete kad je bilo bombardovanje Spasoje je svoj Džondir parkirao pored kafane Krajina u Busijama koju je držao naš brat od strica Radojica. Bilivoje Klinton je sve vrjeme iz svog valovitog ureda u bijeloj kući koja je građena od čistog srpskog kamena sa srpskog ostrva Brača pratio Spasojev Džondir.
Nato ustaše su avijonima iz vazduha gađali Spasojev traktor i razorili kafanu našeg brata Radojica. U kafani smo bili brat Spasoje, ja i Radojica. Sva trojica smo poginuli a ja i Spasoje po drugi put.
Bilo bi više žrtava u kafani ali sve muškobanjasto od 7 do 77 nalazilo se u Batajnici na protivazdušnoj odbrani spremni da potuku NATO ustaše. Često brat i ja pričamo i zaključili smo da je bilo bolje da smo umjesto prema Vojvodini krenuli u Leposavić na naše hiljadgodišnje ognjište, tamo đe su grobovi naših prađedova.
Dok brat Spasoje i ja čekamo da dobijemo i drugu pemziju nedavno su nas obašli agenti naše Srbije i pronašli su ustaški odašiljač u Džondiru. Lično i je poslao Aleksandar Vulin. Neki govore da je on stari čupavi minđušar ali Spasoju i meni je baš gotivan.
Agitujem na sve strane nebil gostovao na televiziji kod Milomira Marića ili na onoj ružičastoj televiziji kod Jovane Jeremić da ispričam ovo što sam ovđje napisao. Ne žele nas ugostiti jer misle da govorim istinu i kao takvi nismo dobrodošli.
Čak smo pokušali doći do praunuka našeg kninskog junaka popa Đujića da nam pomogne. On žive u Ameriki i tamo je istaknuti pozadinski radnik. Preko nijega smo šćeli ulaz na ružičastu televiziju ali još nema nikakvog odgovora.
Braćo Srbi, što bi rekla omladina, šarujte ovaj tekst da se znade istina o genosidu na našem narodu.
Hvala i anal vam vera.
Autor: Hrvoje Barišić
Naslovnica: Coloring Lib – bojanka
“Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge. Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.” (van 13,34-35)
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik
Blago onom, blago onom, tko rano ……, pa život u veselju prođe ●●●