“Najsigurniji je onaj koji je na sve pripravan.” (Ante Starčević)

Piše: Vlaho Modrinić

Za vrijeme osmanskih pohoda i agresije na Hrvatsku, Hrvati su znali s čime se suočavaju te su svoju djecu odgajali u duhu vremena, tradicije i važnosti očuvanja hrvatskog naroda i identiteta koji očito trenutno izumire. Danas se pak kroz prizmu liberalizma, 21. stoljeća, leptira, cvijeća i naravno duginih boja, događa to da se naš hrvatski identitet napada drugim sredstvima, perfidnim metodama koje mnogi ne vide dok nažalost ne bude prekasno…

Promatrajući silna geopolitička i lokalna događanja uviđam da unatoč tome što o problematici hrvatske demografije već dugo govore poznati hrvatski znanstvenici i demografi poput Stjepana Šterca, Marina Strmote, Tade Jurića, Anđelka Akrapa i drugih, situacija je i dalje poražavajuća te unatoč Ministarstvu demografije koje je predstavljeno kao jedna od ključnih pregovaračkih točaka Domovinskog pokreta prilikom ulaska u vlast (da ne govorim o drugim točkama…), mjere do sada bile su vrlo skromne.

Tado Jurić tako objašnjava kako će u Hrvatskoj do 2050. godine živjeti 2,1 milijun Hrvata i 2,2 milijuna ljudi iz trećih zemalja (ukoliko ne dođe do drastične promjene).

Određeni pokazatelji govore da će se slična situacija, relativno u brojevima određene države, događati diljem Europe, poglavito u urbanim sredinama, a pogledamo li što se već godinama događa diljem zapadne Europe, jasno je kako i Hrvatska ide u tom istom smjeru, prvenstveno radi izdajničkih politika koje se vode zadnjih 25 i više godina.

Prije desetak godina negdje sam naletio na podatak da je navodno CIA predvidjela, ako se to tako može nazvati, da će do 2050. godine u Europi doći do vjerskog rata.

Pogledamo li koliki porast kriminala imaju države u kojima je najveći priljev migranata posljednjih 10 i više godina te kakva je sigurnosna situacija u nizu europskih gradova gdje su domaći ljudi doslovno morali iseliti se radi nemogućnosti održavanja normalnog života u sredinama gdje su odrastale generacije, vidimo da ono što dolazi nikako neće biti bolje od trenutnog stanja.

Naravno, kriminal o kojem pričamo je onaj najteže vrste kaznenih djela, ubojstva, silovanja, teške tjelesne ozljede, razbojništva i tome slično. Posebno je potrebno istaknuti kako su upravo silovanja u određenim dijelovima svijeta i religijama odakle često dolaze mnogi migranti, uobičajena pojava.

Bitno je također istaknuti kako većina srednjostrujaških medija u Hrvatskoj nisu hrvatski mediji te rade protiv interesa hrvatskog naroda. Poželjno bi bilo da im svjesni Hrvati ne daju čitanost te im tako srozavaju legitimitet. Većina tih medija je u srpskom, austrijskom, njemačkom i vlasništvu drugih interesnih grupa koje tim putem provode propagandno djelovanje protiv svih nas, konzervativnih i tradicionalnih Hrvata.

Na primjer, vjerojatno se mnogi i ne sjećaju kako je ne tako davno imigrant doslovno zaklao starijeg Hrvata u tramvaju u Zagrebu. U Hrvatskoj su silovanja također značajno porasla u zadnjih par godina pa smo tako imali niz primjera u Zagrebu, Zadru, Puli i drugim hrvatskim gradovima. Međutim, o tome, naravno, ne pišu ti isti mediji (osim ako je počinitelj Hrvat, naravno).

Za vrijeme osmanskih pohoda i agresije na Hrvatsku, Hrvati su znali s čime se suočavaju te su svoju djecu odgajali u duhu vremena, tradicije i važnosti očuvanja hrvatskog naroda i identiteta koji očito trenutno izumire. Danas se pak kroz prizmu liberalizma, 21. stoljeća, leptira, cvijeća i naravno duginih boja, događa to da se naš hrvatski identitet napada drugim sredstvima, perfidnim metodama koje mnogi ne vide dok nažalost ne bude prekasno.

Stoga, vrijeme je da se vratimo korijenima i učimo naše najmlađe o važnosti ostajanja u svojoj grupi i očuvanju hrvatske kulture i identiteta. Počevši od davanja imena djetetu do učenja o hrvatskoj povijesti i kulturi. 

Možda zato Hrvati i ne prosvjeduju na uobičajen europski način, budući da smo svjesni da je situacija znatno bolja nego što će uskoro biti pa se jednostavno pripremamo na ono što dolazi i uživamo u ovome što imamo sada.

S druge strane, koliko često prosvjedi kao takvi uopće donose rezultate. Vlasti uglavnom ne slušaju bilo naroda niti reagiraju na javne pritiske ukoliko određena grupacija ne raspolaže s ozbiljnim brojevima, a ako se s istima raspolaže tada ih treba značajnije i smislenije oživotvoriti, recimo referendumom.

Znatno više uspjeha doživjeli bi da jednostavno izdvojimo par bitnih stavki oko kojih možemo okupiti pola milijuna ljudi voljnih izdvojiti vrijeme i doći potpisati zatražene zahtjeve.

Na primjer, vraćanje kvota i provjera za pridošle migrante, učvršćivanje granice radi onemogućavanja prolaza ilegalcima preko brda i dolina, napuštanje Dublinskog sporazuma, vraćanja kune i monetarne suverenosti, jamstvo mogućnosti korištenja gotovine, zabrana seksualizacije djece i provođenja ‘woke’ ludila, zabrana financiranja iz državnog proračuna bilo kakvih ‘kulturnih’ aktivnosti svima onima koji na neki način pljuju po Hrvatskoj, Domovinskom ratu, hrvatskim braniteljima i hrvatskim vrijednostima općenito, a poglavito onima koji su ratovali protiv Hrvatske.

Poništavanje svih onih bespravnih ugovora poput nelegitimne prodaje upravljačkih prava INA-e. Naime, nedavno preminuli predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske Radovan Dobronić navodno je više puta tražio sastanak s predsjednikom Vlade Republike Hrvatske Andrejom Plenkovićem kako bi pružio stručne pravne savjete na koji način se hrvatska strateška tvrtka INA može vratiti u hrvatske ruke bez ijedne plaćene kune.

Jednom je prigodom za jedan medij u Hrvatskoj, u kontekstu odbijanja tužbe od Ustavnog suda Ive Sanadera o davanju mita od 10 milijuna eura, rekao sljedeće: “Hrvatska sada, nogometnim rječnikom rečeno, ima prazan gol, golman je izvučen izvan šesnaesterca, a hrvatska vlada kao da ne želi zabiti gol i INA-u vratiti u hrvatsko vlasništvo.”

Tu je nadalje i pitanje što uopće radi SPC u Hrvatskoj i po kojem pravnom osnovu oni uopće polažu pravo na imovinu Hrvatske pravoslavne crkve. Vrijedi spomenuti i pitanje politike prema Bosni i Hercegovini te potreba o snažnijem čuvanju hrvatskih interesa u drugoj Domovini Hrvata.

Mogućih zahtjeva oko kojih bi trebali moći okupiti barem pola milijuna Hrvatica i Hrvata uistinu je popriličan broj. Da smo izlazili s jednim zahtjevom godišnje i radili na okupljanju potpisa za isti, Hrvatska bi danas znatno drugačije izgledala, ma koja god da je ekipa na vlasti.

Pritisak i puki brojevi ispunili bi zahtjeve hrvatskog naroda, ma koliko god Kuščevića pronađu, ostvarili bi političku pobjedu bez 76 ruku u Saboru za niz gore navedenih zahtjeva.

Nacionalna sigurnost Hrvatske također je tema od značaja kojoj se ne pridaje previše važnosti, a kada dođe do šire nestabilnosti tada će se ljudi čuditi i pitati kako je to moguće u 21. stoljeću.

Samoodrživost u hrani, energentima, obrani, kibernetičkoj sigurnosti te obnova i širenje kapaciteta vojnih objekata i skrovišta trebala bi biti jedna od prioritetnih politika svake vlasti u Hrvatskoj. Sreća da je NATO (Trump) podigao potraživanja za obranu pa ćemo ipak djelomično napuniti skladišta vojnom opremom, a što nisam siguran da bi bio slučaj da geopolitičke prilike ne zahtijevaju određene izdatke po tom pitanju.

Državu Hrvatsku trebalo bi biti relativno jednostavno osigurati uzevši u obzir broj stanovnika, prirodna bogatstva te određene zemljopisne predispozicije, međutim, politički smjerovi zadani u ‘neformalnim grupama gremija koji donose stvarne političke odluke’ koje se očito ‘samo tehnički provode preko izvršne vlasti i Vlade i na kraju zakonski uređuju’, kako je to lijepo objasnio Vladimir Šeks u izbornoj noći 2016. godine, neće se promijeniti ukoliko mi sami nismo u stanju zbiti redove po određenim ključnim pitanjima koji se tiču svih nas zajedno.

Konačno, promjene kreću umrežavanjem istomišljenika, čovjek po čovjek, domoljub po domoljub pa stoga, krenimo u tom smjeru.

Hrvatstvo živi!

---

“Što ćemo dakle na to reći? Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?” (Rim 8,31)

Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:

UHR – Viber

Udruga Hrvatski Ratnik