Posted by Hrvatski Ratnik
Odlukom cara i kralja Leopolda I. Habsburškog, hrvatski velikaši Petar Zrinski (bivši hrvatski ban) i Fran Krsto Frankopan (njegov šogor) smaknuti su u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine. Obojica su osuđena zbog veleizdaje i pozivanja na ustanak protiv vladara te im je bila određena kazna odsijecanja glave i ruke.
Leopold je naknadno uvažio njihove molbe i pomilovao ih od odsijecanja ruku, a glave su im odsječene mačem pošto su bili plemići.
Ovim tragičnim krajem okončala je pobuna hrvatskih i ugarskih velikaša protiv Habsburgovaca koja je ostala poznata pod nazivom urota Zrinski – Frankopana. Pobuna je trajala od 1664. a nastala je zbog nastojanja bečkog dvora da Hrvatskoj i Ugarskoj nametne centralizam i apsolutizam kakvim se već upravljalo u Austrijskim nasljednim zemljama i Češkoj.
Da bi se efikasnije oduprli dvoru ugarski velikaši se udružuju s hrvatskim i traže oslobođenje dijelova teritorija od Osmanlija smatrajući da će ponovno ujedinjenje zemalja krune sv. Stjepana biti najbolja obrana od centralističkih težnji Habsburgovaca.
Nakon niza pokušaja povezivanja s Francuskom i Venecijom, urotnici naposljetku čine očajnički pokušaj dogovora sa sultanom Mehmedom IV., ali izdajom iz vlastitih redova sve se doznaje na dvoru i urota je otkrivena. Nakon što su uvidjeli besmislenost daljnjeg djelovanja Zrinski i Frankopan traže pomirenje i milost cara, te se u travnju 1670. dobrovoljno predaju u Beču.
Kako se pokazalo milost nisu dobili. Obojica su pogubljena, a sva njihova imanja su konfiscirana. Neuspjeh urote označio je i kraj starih velikaških obitelji Zrinskih i Frankopana.
Protuhabsburški pokret u Ugarskoj nastavio unuk smaknutog Petra Zrinskog – Franjo Rákóczi – sin Petrove kćeri Jelene Zrinske.
Družba braće Hrvatskoga zmaja pronašla je 1907. godine u Austriji kosti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, a 1919. godine njihove su ostatke prenijeli i sahranili u Zagrebačkoj katedrali, iza glavnog oltara, gdje se i danas nalaze.
Izvor: povijest.hr
Oproštajno pismo Petra Zrinskog svoj ženi Katarini napisano dan prije njegovog pogubljenja:
“Moje drago serce! Nemoj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o deveti uri budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupne tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval ali ti se u čem zameril (koje je dobro znam): oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim; ja se ufam u Boga vsamogućega koj me je na ovom svetu ponizil da se tulikajše meni hoće smiluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti se ufam) da se mi naukupe pred njegovem svetem prestoljem u dike vekovečne sastanemo. Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva: ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je tako moralo biti.
V Novom Mestu pred zadnjem dnevom mojega življenja, 29. dan aprila meseca o sedme ure pred večer, leta 1671.
Naj te Gospodin Bog s mojom kćerju Aurorom Veronikom blagoslovi.
Tvoj Petar.”
Udruga Hrvatski Ratnik