Piše: Lili Benčik
12. studenog 1920. godine u gradiću Rapallu blizu Genove potpisan je ugovor između Italije i Kraljevine SHS kojim su definirane granice po Londonskom ugovoru. Time je Istra i formalno pripala Italiji. Nastavila se nasilna politika talijanizacije u Istri, zatvaraju se hrvatske pučke škole i klasična gimnazija u Pazinu, protjeruju se učitelji i profesori Hrvati i dovode se talijanski iz raznih dijelova Italije.
Istrani su prvi u Europi osjetili teror fašizma i prvi u Europi su se protiv tog terora pobunili. Labinska republika i Proštinska buna iz 1921. godine, kada ustaški pokret nije bio ni na vidiku a NDH još nije ni postojala, označila je Istrane kao antifašiste.
Proštinska buna je čista pobuna seljaka protiv fašističkog terora, bez ideoloških i političkih pretenzija, zato su kasnije svi uhićeni seljaci i pušteni, dok je Labinska republika bila odraz klasne borbe za prava radnika, u ovom slučaju rudara za bolje uvjete rada.
Tako da moj zaključak da Pavelić nije ništa konkretno učinio za Istru i dalje stoji a što potvrđuju i činjenice da realno nije niti mogao išta učiniti. Na Istarski teren su se ubacili komunisti sa svojim antifašizmom, i tu naišli na dobar prijem čak i svećenstva, jer su Istrani od 1918. godine bili izloženi teroru talijanskog fašizma.
Taj dio povijesti Istre svi koji se bave poviješću NDH ne uvažavaju ili ne žele uvažiti, ili ju pak ne poznaju. A dok su istarski Hrvati stenjali pod talijanskim fašizmom, bili proglašeni schiavima (robovima) uz njih je ostalo samo njihovo svećenstvo koje je skupa s njima proživljavalo teret talijanskog fašizma.
Dolaskom komunističkih aktivista u Istru, i prije kapitulacije Italije, je počela komunistička okupacije Istre u kojoj je narod u Istri, ne samo Hrvati, nego i Talijani i Slovenci, ponovno prolazio teror i ubijanje samo pod drugim predznakom, ne nacionalnim nego ideološkim.
Londonskim i Rapalskim ugovorima definiran je status Istre. Nisu samo Talijani bili u igri, već su Nijemci. Romelovom ofenzivom jasno su dali do znanja Paveliću da se drži dalje od Istre. Istarski rodoljubi su 13.rujna 1943. godine napisali Proglas, ZAVNOH je proglasio priključene Istre 20 rujna, da bi ga potvrdili Pazinskim odlukama 25. rujna 1943.godine.
Na terenu su bili lokalni istarski rodoljubi.
Tito ne da se nije sjetio nego nije niti znao za Proglas istarskih rodoljuba od 13. rujna 1943. godine. Tek kada ga je Ljubo Drndić odnio u Otočac saznalo se za njega i onda je poslao svoje političke komesare u Istru, Jakova Blažević i Jozu Skočilića, da te istarske rodoljube stavi pod kontrolu Komunista.
Međutim Romelova ofenziva je sve to poremetila.
NDH je nestala, ali je Pavelić ostao u memoriji Istrana kao suradnik Mussolionija i Hitlera. I ta je percepcija pojačana Romelovom ofenzivom u Istri nakon kapitulacije Italije, brojnim žrtvama koje je izazvala paljenjem sela i ubijanjem stanovništva, ostala do danas.
Sestrična moje mame iz Muntića je u jednoj takvoj akciji njemačke odmazde odvedena u Auschwitz. Vratila se bez ijedne vlasi na glavi i bolesna od pokusa kojima je u logoru bila podvrgnuta.
Pavelić je bijegom spašavao živu glavu kao što su i istarski Hrvati bijegom iz Istre spašavali svoje od terora Talijana nakon 1. svjetskog rata i terora komunista nakon 2. svjetskog rata.
Više možete pročitati na poveznici ovdje.
Lili Benčik/hrvatskepravice
Udruga Hrvatski Ratnik