Objavljuje Hrvatski Ratnik
TORCIDA SPLIT nastaje kao projekt UDBE, kao operativna akcija koja je imala za cilj zamijeniti Boga za partizanski nogometni klub i na taj način dati značaj i novi identitet radničkom proleterijatu koji se u velikim kolonama seli iz Dalmatinske zagore u Split. – Odlučih podijeliti ovaj tekst Marinka Čavke jer donosi puno zanimljivih a slabo poznatih činjenica o vezi UDBE, ORJUNE, Torcide, Hajduka, udruge Naš Hajduk i niza svima poznatih lica…
Ovaj osvrt pokazuje da smo bili u pravu kad smo ustvrdili da iza incidenta s Torcidom ne stoji nikakva desnica niti ustašija nego upravo ta njihova lažna ljevica, u biti interesna skupina željna novca i moći koja nikada nije prežalila Jugoslaviju. Članak je malo poduži ali svakako ga vrijedi pročitati.
TKO JE TO STAJAO I JOŠ UVIJEK STOJI IZA ORGANIZIRANOG TORCIDINOG ‘VESELJA’ U SPLITU NAKON UTAKMICE S AJAX-om?
Na žalost, svi režimski mediji prešućuju glavne ideologe i organizatore tog i takvog ‘veselja’ u Splitu, i/ ili sustavnog udara na demokratski izabranu vlast, (čitaj Plenkovića), HDZ, a možda i pokušaj destabilizacije države.
Dok se polako grije komin za staviti na dim prve komade kaštradine i polako se ispijaju prvi žmuli ovogodišnjeg ‘crnjaka’, na nagovor prijatelja Joška Bonacina odlučih napisati svoje viđenje ovog događaja i iznijeti svoja saznanja.
Pa krenimo redom:
Rasizam i huliganstvo su poznate pojave na nogometnim tribinama diljem svijeta, i razni klubovi i institucije bore se protiv toga zla kako znaju i umiju, tako su FIFA i UEFA razvile reklamu i kampanju poznatiju pod nazivom RESPECT.
No vratimo se mi Splitskom događaju i izljevima antisemitizma, i kasnijeg huliganstva na tribinama, pravljenjem dimne zavjese uz upotrebu topovskim udara. Ni to nije nešto novo, od crtanja poznatog kukastog križa (svastike) na Poljudu do svako nedjeljnih prekida utakmica uslijed bakljada i dimnih bombi.
Opće je poznata činjenica da između navijača Hajduka i Feyenoorda postoji snažno neslužbeno uvažavanje, kontakti i povremena suradnja, a ta se dinamika temelji na zajedničkom i izraženom animozitetu prema navijačima Ajaxa, osobito prema skupini navijača Ajaxa F-Side, koji su prihvatili nadimak ‘Super Židovi’ (Superjoden) kao znak klupskog ponosa i prkosa.
Zbog toga su suparnički huligani razvili izrazito uvredljiv i diskriminatoran repertoar fokusiran na motive Holokausta.
U nizozemskom nogometu, suparnički navijači (najčešće navijači Feyenoorda, ADO Den Haaga i FC Utrechta) desetljećima koriste specifične, izrazito uvredljive i zakonski zabranjene povike protiv Ajaxa:
– “Hamas, Hamas, Joden aan das” – U doslovnom prijevodu znači “Hamas, Hamas, Židove na plin” ili “Židove u plinske komore”. Ovo je najčešći i najkažnjivaniji povik na nizozemskim stadionima koji izravno poziva na nasilje i holokaust.
– “Mijn vader zat bij de commando’s, mijn moeder zat bij de SS, samen verbrandden zij Joden, want Joden die branden het best” – U prijevodu: “Moj otac je bio u komandosima, moja majka u SS-u, zajedno su palili Židove, jer Židovi najbolje gore”. Ovaj jezivi stih huligani često pjevaju prije ili tijekom utakmica s Ajaxom.
– “Wie niet springt, die is een Jood” – “Tko ne skače, taj je Židov”. Iako naizgled manje nasilan od prethodnih, ovaj se povik koristi za masovno etiketiranje i uvod je u agresivnije pjesme.
– Imitiranje zvuka siktanja plina (Sssssssss…) – Suparnički navijači na stadionima masovno proizvode zvuk siktanja kako bi asocirali na ispuštanje otrovnog plina Ciklon B u nacističkim koncentracijskim logorima..
Dakle ustaša ima i u Nizozemskoj?
U tome smislu dajemo primjer biblijske kraljice Estere. Kada je židovskom narodu u izgnanstvu prijetilo istrjebljenje, jedina im je nada bila Židovka Estera koja je bila kraljeva žena. Ona se, u strahu za vlastiti život, bojala otići kralju i moliti milost za svoj narod.
Na to joj njezin stric govori: “Nemoj misliti da ćeš se zato što se nalaziš u kraljevoj palači spasiti jedina od svih Židova… Tko zna nisi li se baš i popela do kraljevske časti zbog časa kao što je ovaj?”
Upravo u ovom trenutku mi Hrvati, svatko na svoj način, trebamo postati Estera i odlučno reći ne ovom huliganstvu i antisemitizmu, jer to nije bezazleno navijačko ponašanje nego pomno organiziran specijalni rat koji dugo pripreman OD STRANE LJEVIČARA u Hrvatskoj.
Imitiranjem zvuka siktanja plina (Sssssssss…) navijači proizvode zvuk siktanja kako bi asocirali na ispuštanje otrovnog plina Ciklon B u nacističkim koncentracijskim logorima. Međutim i u prirodi taj zvuk (Sssssssss…) koriste mnoge zmije kako bi paralizirali žrtvu strahom, a kako bi je kao paraliziranu svladali ubrizgavanjem otrova ili natjerali na uzmak iako je žrtva mnogo jača.
Najpoznatiji zvuk siktanja čegrtuše, koja koristi isti taj zvuk (Sssssssssss…), je zapravo fascinantna akustična varka, znanstvenici su otkrili da čegrtuše koriste pametan trik s frekvencijom kako bi prevarile ljude i životinje.
Kada je opasnost daleko, zmija vibrira repom u sporijem, stalnom ritmu. Međutim, ako joj se previše približite, ona naglo prebacuje frekvenciju na puno višu razinu (iznad 40 Hz). Naš mozak tu iznenadnu promjenu ne percipira samo kao glasniju, već dobivamo iluziju da nam je zmija puno bliže nego što zapravo jest, što nas tjera na trenutačni uzmak.
Tako se to događalo kroz cijelu povijest s navijačkom skupinom Torcida Split. Ta skupina koja sebi tepa TORCIDA, po uzoru na najpoznatije skupine navijača, a nastale u favelama i getoima velikih Brazilskih gradova, sama po sebi nema nikakvo značenje, jer svaki ozbiljniji brazilski klub ima svoju Torcidu i nije poistovjećena s jednim klubom.
Što zapravo znači TORCIDA? Značenje riječi: Riječ dolazi od portugalskog glagola torcer, što doslovno znači ‘uvijati’, ‘stiskati’ ili ‘napinjati’. U prenesenom značenju na nogomet, označava nekoga tko se ‘kida od živaca’, stišće šake i emocionalno proživljava svaku sekundu utakmice – dakle, strastveno navija.
TORCIDA SPLIT nastaje kao projekt splitske UDBE, kao operativna akcija koja je imala za cilj zamijeniti Boga za partizanski nogometni klub i na taj način dati značaj i novi identitet radničkom proleterijatu koji se u velikim kolonama seli iz Dalmatinske zagore u Split, (za Splićane Vlaji).
Osim ideološkog zaglupljivanja i micanja od ‘Boga i popova’ primijenili su poznatu čegrtušinu fascinantnu akustičnu varku upotrebljavajući ‘zlatna pera, zlatne glasove i zlatna lica’ od Miljenka Smoje, Oliviera, Miše, Coce, Ede Pezzija, Mladena Delića, Borisa Dvornika i mnogih drugih znanih i neznanih ‘guslara’, koji opjevaše čuvene Hajdukove bitke.
Upravo TORCIDA je neraskidivo vezana za Hajduk, Slobodnu Dalmaciju sve institucije ORIJUNE Split.
Primjenjujući na TORCIDI drugu poznatu prirodnu tehniku mimikrije i maskirajući je zapravo u skupinu buntovnika koja će vrlo vješto pod kontrolom UDBE, ‘uvijati’, ‘stiskati’ ili ‘napinjati’ ukupne odnose u Gradu Splitu, koji je u naravi postao Hrvatski Split, manjina će trećom tehnikom manipulacije zadržati političku i upravljačku strukturu vlasti u Splitu.
Kroz razna povijesna razdoblja Torcida i Hajduk zapravo će biti ispušni ventil za smanjenje Hrvatskih tenzija koje bi mogle ugroziti komunističke interese.
Zapravo Torcida se osniva 1950 godine pod paravanom svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu, a zapravo se osniva kako bi se ‘amortizirao’, prelazak KARDINALA STEPINCA iz zatvora u Lepoglavi u kućni zatvor u Krašić.
Čudno je da Hajduk ostvaruje svoju zlatnu seriju u rezultatskom smislu upravo u tom periodu, što TORCIDI omogućava kultni status najboljih navijača u Jugoslaviji.
Da se povijesni ciklusi periodično ponavljaju pokazuje to što se isti ciklus ostvario i 1971. u jeku gašenja Hrvatskog proljeća – Hajduk opet ostvaruje svoj zlatni niz, a Torcida ostaje navijačka skupina okićena petokrakama i opijena sportskim rezultatima najdražeg im kluba.
Imajući čvrstu kontrolu nad Torcidom i Delijama (navijačima Crvene Zvezde), UDBA će organizirati i objavu vijesti o smrti ‘LJUBIČICE BIJELE’, druga Tita, i stvoriti ‘koreografiju’, kakvu može napraviti samo Torcida, Hajduk i Split.
Te koreografije se danas ne bi postidjeli ni koreografi u Sjevernoj Koreji, kad je sjeverom Poljuda, prekrivenim petokrakama kao simbolom Hajduka, uz masovno ridanje u plaču od 10 minuta, predvođen Torcidom prolomio poklič i zakletva iz 50.000 grla: “Druže Tito, mi ti se kunemo…”.
Dakle, za UDBU su i SK Split i Hajduk i Torcida uvijek bili ‘projekt’ koji je pomno i dobro kontroliran kroz ‘operativnu akciju kodnog imena Torcida’.
KAKO je Jugoslavija nepovratno krenula u put rasturanja tako je i represivni aparat, manifestiran u obliku UDBE, počeo svoje pretumbacije. Tako su operativne akcije protiv neprijateljske emigracije i unutarnjih neprijatelja uglavnom zatvorene, a arhiva spaljena, tako su neke operativne akcije samo ušminkane kako bi dobile Hrvatski okvir, pa tako i Torcida.
Pod budnim okom i uhom UDBE od 1985. Torcida se PRETVARA u ekstremnu Hrvatsku nacionalističku skupinu koja njeguje ustaštvo.
Torcida postaje navijačka skupina koju isti oni koji su ih do jučer u novinama, televiziji i radiju tetošili sada pretvaraju u šovinističko-nacističke ekstremiste ustaške, antisrpske i antisemitske orijentacije koji ruše Jugoslaviju i teško stečeni ugled Hajduka.
Česti su incidenti – od suzavca protiv Metza, ili ubijanje ‘pivca’ protiv Totenhema (tada se već naglašavao antisemitizam, jer Totenhem se isto cijeni kao židovski klub).
UDBA vješto povlači svoje vođe iz Torcide prepuštajući ju Hrvatskoj mladosti Splita. Nije dugo trebalo da Torcida poprimi Hrvatski štih, rađa se bratstvo s BBB Zagreb, kada himna Torcide i BBB postaje pjesma “Samo nas nebo rastavit može i nikad i nitko više”.
Poznat je i događaj kad Torcida prekida utakmicu protiv Partizana i pali jugoslavensku zastavu, i dižući Hrvatsku zastavu s povijesnim Hrvatskim grbom prvi put uzvikuje ime FRANE TENTE kojeg je UDBA ubila upravo uoči osnivanja Torcide.
Jugoslavija se definitivno raspadala i rat je bio tu. Formiranjem postrojbi Hrvatske policije i Hrvatske vojske glavnina pripadnika Torcide odlazi u te postrojbe. 1990/91 SK Split i UDBA povlače se u ‘mišje rupe’ u strahu od opravdane osvete i lustracije.
Videći da od lustracije i osvete nema ništa, oni počinju pripreme za ponovno preuzimanje vlasti proizvodeći ponovo čegrtušinu fantastičnu akustičnu varku, ponovo revitalizirajući operativnu akciju kodnog naziva TORCIDA.
Dok se Hrvatska mladost tuče i gine po bojišnicama diljem Hrvatske, komunisti i UDBA, lišeni straha od lustracije i osvete, u TORCIDI vide svoju ‘zlatnu koku’ i traže svog čovjeka za operatinu provedbu na terenu.
RANKO OSTOJIĆ, ISPRED SDP-a SPLIT, ZADUŽEN JE ZA TORCIDU I JAVNO JE ZAGOVARAO STVARANJE ‘GRADSKE GERILE’ JER JE ODUVIJEK MRZIO I PREZIRAO HRVATSKU MLADEŽ KOJA SE UŽASAVALA NA SPOMEN RIJEČI KOMUNIST.
Ranko Ostojić, tada kao djelatnik crvenog križa, za vrijeme rata okuplja bivše pripadnike Torcide koji su izbjegli rat i formira jezgro Torcide uglavnom od Orjunaških i komunističkih sinova koje predvode Tonći Prac te Tehne Đikić, Ivan Mustapić, Pavao Grubišić-Čabo (Pekar)…
U tom vremenu se preko ispostave Torcide u Roterdamu stvara odnos i suradnja sa skupinom navijača Feynorda poznatom po svojim anitisemitskim istupima i skandiranjima, koja su već spomenuta, i ona će postati osnova današnje situacije.
Već 1993. Torcida zviždi i vrijeđa Dr. Franju Tuđmana uz pogrdna skandiranja, a himnu “Samo nas nebo rastavit može…”, ubrzo će zamijeniti parola ZAGREB = BEOGRAD.
Pod vodstvom iz sjene RANKA OSTOJIĆA stvorena je svojevrsna ‘URBANA GERILA’ koja će do kraja radikalizirati odnose između Zagreba i Splita, poistovjećujući Hrvatsku nogometnu reprezentaciju s Croatiom, kako se tada zvao Dinamo.
Pobjedom komunista na izborima 2000. promijenila se i taktika UDBE, komunistička opcija postaje stvar prošlosti, a tu ideologiju zamjenjuje novac, interesi i moć upravljanja masama.
UDBA u igru ubacuje velike igrače i prokušane kadrove kao profesora sociologije i autor kultne knjige “Torcida: pogled iznutra” (1993.). Dražen Lalić je, dva desetljeća prije pojave udruge NAŠ HAJDUK, udario temelje znanstvenom razumijevanju splitske navijačke subkulture i uspostavu sociološke teze o navijačkom upravljanju klubom.
Te teze koje su razradili doktori sociologije DRAŽEN LALIĆ I ANĐELKO MILARDOVIĆ o navijačkom upravljanju klubom, u kojoj široka masa članova upravlja klubom, postaje nastavak svojevrsne teze o modernom radničkom samoupravljanju, a osnova im je njemački model upravljanja klubovima.
Te teze zapravo postaju program kojim će široke mase, ili bolje rečeno ‘ULICA UPRAVLJATI KLUBOM’. Taj projekt je zaustavljen 2003. kad na vlast ponovo dolazi HDZ i dr. Ivo Sanader.
Kako su planeri shvatili ograničenost osoba koje su tada vodile Torcidu i suočeni s radikalnim stavom dr. Ive Sanadera da HNK HAJDUK treba privatizirati, u klub se ubacuju ‘veliki igrači’ koji u klub ulaze kao ‘VELIKI DIONIČARI’.
Organiziraju se na televiziji rasprave u kojima lijevi intelektualci, dr. Lalić i dr. Milardović, brane tezu da klubom trebaju upravljati članovi kluba, a ne tajkuni ili strani investitori.
Osjećajući da kopni moć dr. Ive Sanadera, 2007. godine vođenje Torcide i pripremu cijele operacije za osnivanje Udruge naš Hajduk preuzimaju Žan Ojdanić – predsjednik Torcide i Stipe Lekić – tajnik Torcide.
Znajući da neće polučiti uspjeh pritiskom na Sanadera kroz huliganstvo, počelo je koketiranje s antisemitizmom, pa su se pojedini pripadnici Torcide pojavili u spornim crnim majicama s natpisom ‘HAJDUK JUGEND’, u studenome 2007. godine.
Kako je 2008. Sanader vidio smjer u kojem sve to ide, u klub u 5-om spasilačkom krugu kupnje dionica ulaze Koncern Sunce Jake Andbaka, Ivan Rimac, Tommy, Konstruktor, Dalekovod, Agrokor (Konzum), INA, Zagrebačka banka i Privredna banka Zagreb.
Tako je 2008. Hajduk pretvoren u Športsko dioničko društvo HNK HAJDUK.
Upravo te 2008. navijači se organiziraju kroz Torcidu i počinju pripreme za osnivanje udruge Naš Hajduk. U procesu privatizacije Grad Split postaje vlasnik 65,7% dionica HAJDUKA.
Željko Kerum, kao gradonačelnik, dovodi svoje ljude u Hajduk, dok Torcida donosi KODEKS, koji je usvojen 2009. na gradskom vijeću Splita, čime je krenuo dvogodišnji tajni rad na izradi Modela upravljanja da članstvo kluba preuzme upravljanje klubom po uzoru na njemačke modele upravljanja. Model upravljanja je bio gotov 2011.
Znajući da HDZ pod upravom Kosorice odlazi s vlasti, Torcida bojkotira upravu, bojkotira službenu proslavu 100-te godišnjice kluba i organizira prosvjed na RIVI – kad je gradsko vijeće, pod pritiskom ulice, usvojilo predloženi Model upravljanja.
Za četiri dana osnovana je udruga Naš Hajduk, predsjednik je Žan Ojdanić, a tajnik Bojan Islamović. Već 2011. u studenom održani su izbori i izabrano novo vodstvo kluba.
Povratkom na vlast komunista 2011. i ‘Kukuriku koalicije’ udruga Naš Hajduk i Torcida pribjegavaju poznatoj metodi huliganstva, zatočuju Keruma u Banovini i blokiraju gradsku upravu.
U triler atmosferi Kerum, u ime grada Splita, potpisuje jamstvo na kredit od 35.000.000 kuna i prenosi upravljačka prava nad HNK Hajduk Split s Grada Splita na udrugu Naš Hajduk na rok od dvije godine.
Udruga zna da Upravljačka prava bez dionica nisu garancija kontrole masa. 2015. u Poljudu se opet vrši antisemitski ispad crtanjem svastike, a sve je napravljeno za vrijeme utakmice Hrvatske reprezentacije kad je stadion formalno predan HNS-u, dok je ministar unutarnjih poslova bio RANKO OSTOJIĆ, kako bi se izbjegla poveznica s udrugom.
Tko su počinitelji, zbog šlamperaja MUP-a, ostalo je nerazjašnjeno do danas jer je operativac Ranko Britvić (kasnije predsjednik udruge VedRA) ‘slučajno’ pobrisao snimak nadzorne kamere.
Nakon što komunisti i ‘Kukuriku koalicija’ odlaze s vlasti udruga Naš Hajduk, u dogovoru s komunističkim gradonačelnikom Splita BALDASAROM, 2016. dobiva upravljačka prava na 25 godina.
Iste 2016. ucjenom Tommy-ja, i vlasnika Tomislava Mamića, o bojkotu trgovina Tommy, i neredima u tom lancu trgovina, prisiljavaju vlasnika da proda 24,5% dionica udruzi Naš Hajduk.
Dr. sc. soc. Draźen Lalić, koji je 2012. kratko bio i član NO HAJDUKA, sve je objasnio kroz svoje stručne radove i knjigu ‘Nogomet i politika’ (2018.). Analizirao je i sam socio-politički fenomen udruge Naš Hajduk i demokratskog modela upravljanja, upravljanja klubom.
2022. godine Udruga je nastavila povećavati svoj vlasnički udio kupnjom dodatnih dionica iz drugih izvora, poput kupnje 10.000 dionica iz stečajne mase tvrtke Kerum d.o.o..
Udruga Naš Hajduk danas drži preko 30% dionica kluba čime je trajno cementiran proces u kojem udruga Naš Hajduk postaje nezaobilazan faktor u odlučivanju u Hajduku.
Sad dolazimo do ključne stvari – imaš upravljanje klubom, imaš dionice, sad treba naplatiti masnu lovu za sav uloženi trud. Prava lova je izgradnja stadiona. Poljudski stadion od svoje izgradnje 1979. do danas nije imao nikakav konstrukcijski zahvat sanacije.
Udruga Naš Hajduk – duboko svjesna da je stadion Poljud gradski stadion i da je ZAŠTIĆENO KULTURNO DOBRO te da ga Grad Split ne može dodijeliti Hajduku – predlaže dva rješenja, oba predviđaju izgradnju dva potpuno nova stadiona u Splitu, jedan na Brodarici, dok je druga lokacija potpuno rušenje Poljuda i izgradnja novog modernog stadiona na istoj lokaciji.
Jasno, sve to treba provesti kroz Hajduk u kojem udruga ima upravljačka prava na još 15 godina i 30% vlasništva trajno i kontrolni paket dionica.
Stadion bi trebao biti kapaciteta oko 35-40.000 gledatelja sa svim pratećim sadržajima poslovnih prostora, restorana, trgovina… a po izračunima investicija bi trebala biti preko 150.000.000 eura, plus trening kamp u Stobreču koji bi koštao oko 50.000.000 eura, a koje bi trebala platiti Vlada RH i Grad Split.
Kad je prije nekoliko tjedna premijer Plenković izgovorio presudu da se neće graditi novi stadion nego će se sanirati Poljud, upotrijebljena je stara i dobro prokušana metoda ucjene, huliganstva i antisemitskih ispada.
Najprije je na derbiju Hajduk – Dinamo, prestala funkcionirati drenaža na Poljudu i stadion je drugo poluvrijeme pretvoren u vaterpolski bazen, kako bi se pokazalo da Poljud nema uvjete za moderan stadion. Je li drenaža začepljenja ili zatvorena neće nitko i nikad utvrditi.
Zatim, kad to nije urodilo plodom, organiziran je antisemitski ispad na ulicama Splita, da bi sve kulminiralo huliganskim ispadom, bacanjem topovskim udara, baklji, dimnih kutija, bengalki i druge pirotehnike, što je i rezultiralo prekidom utakmice na 12 minuta.
Gle čuda, kao kolovođa pojavio se stari ‘nosilac spomenice’ i prvoborac STIPE LEKIĆ, koji se povukao u ilegalu nakon preuzimanja Upravljačkih prava i osnivanja udruge Naš Hajduk. Osnivanjem udruge Naš Hajduk, Torcida postaje izvršno militantno krilo udruge Naš Hajduk.
Dakle nije se tu radilo o antisemitizmu nego o lovi interesu i kontroli moći, a i pokazivanju slabosti vlasti koja se počela prikazivati u režimskim medijima na način da neki ljudi dobivaju posebnu službu i posebnu čast samo zato da bi mogli izvršiti neko posebno djelo.
Njihov položaj i njihova čast nije prvenstveno čast, nego posve određena služba. To onda znači da kada netko službu prihvati samo kao čast, samo kao vlastiti probitak, promašio je i iznevjerio svoje poslanje, promašio je život.
Koliki su velikaši doveli u propast i vlastitu zemlju i vlastiti narod zbog svoje taštine, zbog toga što su htjeli sve više časti i počasti, i tako što ne trpe nikakvu konkurenciju?
Svakako treba ipak imati na umu da je njegova služba, upravo to – služba. Ne vlastita promocija, ne izvor taštine, oholosti i gledanja s visoka. (Misleći na Plenkovića kako ga spominje Ivanka Toma, novinarka Jutarnjeg lista).
Tako su uljuljani u sigurnost da mogu ‘uvijati’, ‘stiskati’ ili ‘napinjati’ relacije i prisiliti ih na ucjenu i pobrati lovu, ne računajući pri tome da SDP nije moćan kao partija i UDBA, da nema više policijske zaštite druga Ranka Ostojića, da nema slabašnog Keruma, ni Baldasara, tek je tu Šuta koji ih je možda i podržavao u pritisku za novi stadion.
Jednom glupom računicom sve je uništeno. Nije onako kako je pisao Jutarnji list, suočili su se s Plenkovićem i HDZ-om odlučnim i spremnim na brzi udar, a osokoljeni smušenim nastupom oporbe u Saboru, kod zadnjeg pokušaja rušenja Vlade, udarili su brzo i odlučno, te su odmah počela uhićenja tzv. vođa Torcide, pa se u zatvorima i na tjeralicama pojavilo skoro 100 ljudi.
Šok je bio nevjerojatan, na utakmici protiv Varaždina nije zapaljena niti jedna bengalka, niti dimna kutija, niti topovski udar. Udruga Naš Hajduk, lažni profili po društvenim mrežama i ljevičarski mediji počeli su se buniti protiv toga zašto je SUSTAV POSTAO TAKO UČINKOVIT.
Za kraj valja napomenuti da izazivanje i zazivanje antisemitizma u Hrvatskoj POTIČU UPRAVO LJEVIČARI i političari lijeve provenijencije. Povijest takvog izazivanja i poticanja antisemitizma je duga u Hrvatskom društvu kroz stalno isticanje situacija iz drugog svjetskog rata i holokausta, kao i ustaških zločina nad Židovima i Srbima.
Ostaje zapravo začuđujuće kako ti likovi pronađu toliko budala, ili se zapravo radi o plaćenim agentima. Kako bi krenuli u nabrajanje tih primjera krenut ćemo samo na najnovije pokušaje.
Tako Partija i Anto Nobilo organiziraju suđenje Andriji Artukoviću u sam osvit stvaranja Hrvatske države. Iako je svakom bilo jasno da se radi o raspravio nesposobnom starcu, morao je biti suđen za antisemitizam i holokaust.
Izborom dr. Franje Tuđmana za predsjednika HDZ-a i RH otvoreno je pitanje antisemitskih izjava i revidiranje prošlosti za koje (izjave) nitko nije čuo, pa su prisilili Tuđmana da pod pritiskom Židova izmjeni dijelove knjige ‘Bespuća povijesne zbiljnosti’.
Cijelo vrijeme ministru obrane Gojku Šuška pokušalo se imputirati ustaštvo i antisemitizam, iako Šušak nikada nikakvu izjavu o tom nije dao. Cijelo vrijeme potencira se koketiranje s ustaškom emigracijom i antisemitizmom, što je Hrvatska morala dokazivati suđenjem Dinku Šakiću u vrijeme kad su pisane optužnice za hrvatske generale u Hagu.
Provodi se bojkot službenih drźavnih komemoracija u Jasenovcu i organizira paralelnih. Vesna Pusić i brat joj Zoran vrište o ustašizaciji i antisemitizmu iako je njihov otac, Eugen Pusić, bio ustaški sudac koji je slao Židove u Jasenovac.
Suvišna je priča o Stipi Mesiću, koji je radi svojih arapskih prijatelja bojkotirao Izrael ili Ivi Josipoviću koji u Izraelskom parlamentu trabunja o ‘probuđenoj ustaškoj guji’ i porastu antisemitizma u Hrvatskoj.
Suvišna je priča o ponašanju Ranka Ostojića u već spomenutom slučaju svastike na Poljudu, Tomaševićevih i možemovskih trabunjanja o 500.000 ‘USTAŠKIH KOPITA’, na Hipodromu te svega antisemitizma oko Thompsona, iako se Židovi ne spominju niti u jednoj njegovoj pjesmi.
Kruna svega su posljednji istupi Predsjednika RH Zorana Milanovića o državi Izrael i četnicima Izraela, kao i zabranu vojne suradnjom s državom Izrael.
Dakle, vidimo da je antisemitizam u Hrvatskoj pitanje političkih pritisaka i velikog novca, a ne orijentacija Hrvatskog naroda. Pogotovo to nije odrednica ljudi koji vole svoju državu i koji u najvećoj mjeri nemaju ništa protiv Židova.
Splitski primjer TORCIDE i udruge NAŠ HAJDUK jasno su pokazali kako korištenje antisemitizma, uz pravu ideološku i političku podršku, može biti sredstvo manipulacije regijom od blizu 2.000.000. ljudi u korist onima koji su pokušali ucjenom, antisemitizmom i huliganstvom ostvariti političke ciljeve i pribaviti za sebe ogromna materijalna sredstva.
Dakle u splitskom slučaju i događajima ne radi se o spontanom izljevu antisemitizma i huliganstva, nego o pomno pripremljenom specijalnom i hibridnom ratu s ciljem rušenja međunarodnog ugleda Republike Hrvatske, kao i pribavljanju i kontroli značajnih sredstava kojima se može financirati i druge subverzivni akcije i djelatnosti, a radi se oko 200.000.000 eura. O kolikoj se sumi radi pokazatelj je da je brodogradilište Uljanik prodano za 12.000.000 eura.
Pogotovo je jasno da se kroz UDBU i ORJUNU osigurava kontinuitet velikosrpskih politika u Dalmaciji kroz dugi niz godina. Jasno je da su ljudi kao Ranko Ostojić i Zoran Milanović bili u poziciji u bitnom umanjiti, ako ne i onesposobiti Hrvatski sigurnosni sustav koji je, da je normalno funkcionirao, takve pojave morao na vrijeme uočiti i prevenirati.
Nadalje je indikativno da navedeni dvojac i danas ima apsolutnu kontrolu nad sigurnosnim sustavom RH. Zoran Milanović ima izvršni dio uloge u kojoj opstruira izbor čelnog čovjeka SOA, a Ranko Ostojić, kao predsjednik Saborskog odbora za nadzor tajnih službi u Saboru RH, ima bitnu ulogu u parlamentarnoj kontroli i usmjeravanju sigurnosnog sustava, što Vladi RH sužava prostor za djelovanje samo kroz MUP.
Kako je u ovoj priči vrlo bitno tijelo bio DORH, na čijem čelu je 20 godina bio Mladen Bajić, jasno je da je sustav morao zakazati. Mislim da sad u obračunu ne treba stati i da tu ORJUNAŠKO, UDBOVSKU organizaciju treba razbiti do kraja, i grad Split, ponovo vratiti Hrvatskoj mladosti, a Hajduku i Torcidi ugled koji im pripada.
Najveći broj članova TORCIDE su bili Hrvatski borci u Domovinskom ratu, neka oni ovladaju TORCIDOM i udrugom Naš Hajduk, i odmah sutra ću postati član Udruge i dati im potporu javno.
Dok je stanje ovako palac dolje. Ja osobno ORJUNU, UDBU i JUGOSLAVIJU ne mogu i neću podrźati u ime svih poginulih i ranjenih članova Torcide u Domovinskom ratu. Bio sam vatreni pripadnik TORCIDE, ali ovo je neki drugi Hajduk i druga TORCIDA.
KIJEVO: 18. listopad 2026.
Marinko Čavka
P.S. U ovoj cijeloj priči je problem samo to što su svi pobrojani akteri iz istog legla, svi su djeca Partije i ovo je njihov međusobni obračun na štetu hrvatske države i hrvatskog naroda u cjelini, a u korist svojih globalističkih gospodara.
“Jao, pokoljenje grješno, narode krivnjom natovareni, leglo zlikovaca, djeco izrođena! Oni ostaviše Gospodina, pogrdiše sveca Izraelova, okrenuše mu leđa. Gdje da vas se još udara, kad neprestano otpadate?” (Izaija 1,4-5)
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik