Objavljuje Hrvatski Ratnik
Jučer je održan ‘Prosvjed za spas hrvatske kulture – NE zamjeni stanovništva’. Na prosvjedu se okupio manji broj ljudi, čemu je zasigurno pridonijela i činjenica da je tijekom noći uklonjena ranije postavljena pozornica. Prosvjed je bio prijavljen policiji ali zagrebačka gradska vlast još jednom nije obavila svoju dužnost pa pravovremeno podneseni zahtjev organizatora nije ni odobrila ni odbila, jednostavno se oglušila…
Pravo na prosvjedovanje zajamčeno je Ustavom Republike Hrvatske i pripada i onima čiji stavovi nisu popularni ili s kojima se većina možda ne slaže.
Piše Ivana Perić
Svrha jučerašnjeg prosvjeda nije mržnja prema stranim radnicima ili migrantima, kako se to često pokušava prikazati ili kako čitamo u komentarima, već legitimno pitanje kakve dugoročne posljedice mogu imati velike migracijske promjene na društvo koje već desetljećima ima ozbiljan demografski problem.
Hrvatska je zemlja s relativno malim brojem stanovnika suočena s iseljavanjem vlastitih građana, niskom stopom fertiliteta i dugotrajnim procesom povratka Hrvata i njihovih potomaka.
Istodobno, broj stranih radnika posljednjih godina se povećava. Stoga je važno pitati se kako će takav proces izgledati u budućnosti i kakve će posljedice imati na kulturu, demografiju, tržište rada i društvenu koheziju.
To nije pitanje koje je aktualno samo u Hrvatskoj. O posljedicama masovnih migracija raspravlja se diljem Europe, a iskustva država koje su kroz takve procese prošle desetljećima prije Hrvatske trebala bi nam biti vrijedan izvor podataka.
Problem nastaje kada se o cijeloj temi pokušava razgovarati linearno: Hrvatskoj nedostaje radnika, strani radnici popunjavaju ta radna mjesta, dakle problem je riješen.
Migracije nisu samo pitanje broja zaposlenih ljudi. One su istodobno demografsko, kulturno, socijalno, sigurnosno i političko pitanje. Zato treba pričati i o tim aspektima, a ne samo o potrebama poslodavaca.
Također, često se zanemaruje kako strani radnici koji dolaze u Hrvatsku nisu nužno ljudi koji će samo nekoliko godina ovdje raditi, zaraditi novac i zatim otići.
Dio njih će ostati trajno, zasnovati brakove, dovoditi partnere i djecu te svoj život nastaviti u Hrvatskoj. Njihova djeca odrastat će ovdje, ići u hrvatske škole i postati dio hrvatskog društva.
To su posljedice dugotrajnog useljavanja i zato moramo biti svjesni da ne govorimo samo o radnoj snazi već govorimo o budućem stanovništvu Hrvatske.
Ti strani radnici ne donose sa sobom samo svoje radne sposobnosti već i običaje, vjeru, obiteljske obrasce, društvene norme, životne navike i vlastito poimanje svijeta. Stoga bi bilo naivno tvrditi da velik i dugotrajan priljev ljudi iz drugih kulturnih sredina neće imati nikakav utjecaj na kulturu i način života zemlje u koju pristižu.
Zato je pogrešno migracije promatrati isključivo kroz današnji broj radnih mjesta koja treba popuniti. Pitanje nije samo tko će danas raditi u Hrvatskoj, nego i tko će sutra ovdje živjeti i oblikovati hrvatsko društvo.
Nažalost, svaka kritika migracijske politike prečesto se svodi na optužbe za nacionalizam, rasizam ili ksenofobiju. Time se rasprava zapravo automatski preskače.
Jedno je mrziti čovjeka zbog njegova podrijetla, a sasvim drugo postaviti pitanje je li određeni model migracijske politike dugoročno održiv i odgovara li interesima hrvatskog društva.
Najave olakšanog dolaska radnika iz država poput Pakistana zaslužuju raspravu te otvaraju pitanje kakvu će migracijsku strukturu Hrvatska imati u budućnosti. Ako se nastavi iseljavanje domaćeg stanovništva, dugoročno niska stopa fertiliteta, te uz nastavak useljavanja Hrvatska će se demografski nužno mijenjati.
Stoga je važno ne zatvarati oči pred iskustvima drugih europskih država, te o njihovim podacima o kriminalitetu, seksualnom nasilju, integraciji, zaposlenosti, korištenju socijalnih sustava ili problemima u pojedinim migrantskim zajednicama, treba otvoreno govoriti.
Zato je problematično kada se javnosti predstavlja samo jedna strana priče. Koliko se u hrvatskim medijima sustavno raspravlja o konkretnim statistikama kriminaliteta migranata u različitim europskim državama? Koliko o njihovoj zaposlenosti, plaćama, korištenju socijalnih sustava i stvarnom ekonomskom učinku migracija? Koliko o integraciji njihove djece u obrazovni sustav? Koliko o iskustvima država koje su primile milijune migranata?
TO SU PITANJA KOJA NE BI SMJELA BITI ZABRANJENA.
Nije dobro svaku zabrinutost građana ismijati i proglasiti ih neobrazovanim ili zaostalim ljudima koji mrze strance, a ni svakoga tko upozorava na probleme migracija automatski smatrati rasistom. Pošto živimo u vremenu dostupnosti informacija, očekuje se od medija i javnosti spremnost da istraže podatke i kritički se na njih osvrnu.
Hrvatski građani imaju pravo postavljati pitanja kakvu će Hrvatsku ovakva migracijska politika stvoriti i to dok je još vrijeme.
“Nijedno oružje koje je stvoreno protiv tebe neće uspjeti…” (Izaija 54,17)
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik
Prije su nam bili krivi Beč,Budimpešta,Beograd,danas Bruxelles,a u stvari oduvijek je bit u nama!!!