Objavljuje Hrvatski Ratnik
Zbog svih ljevičarskih posvuduša i njihovih medija, koji su reklamirali prosvjed, bilo je bitno da na prosvjed dođe što više domoljubne Hrvatske, i došlo je. Ali trebalo nas je biti još više. Leftardi su bili manji od makovog zrna kad su vidjeli dečke u crnom s hrvatskim zastavama. Jedan ANTIFA je bio hrabriji od drugih pa je istaknuo zastavu antifa pokreta, ali vrlo brzo su ga dečki ne baš nježno uvjerili da je pogriješio vrijeme i mjesto…
VELIK ODAZIV JE POČETAK, ALI ŠTO DOLAZI NAKON PROSVJEDA?
Piše: Ivana Perić
U Zagrebu je jučer održan prosvjed ‘Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku’, zbog problema nezakonito odloženog opasnog otpada na području Gospića, na kojem je bilo više od 50.000 ljudi.
Iako je Lika bila povod okupljanja, prosvjed je okupio i ljude iz drugih krajeva Hrvatske koji upozoravaju na svoje probleme. Ali ostaje pitanje hoće li se interes građana za njihove probleme, nakon jučerašnjeg okupljanja, nastaviti i produbiti ili će splasnuti zajedno s medijskom pažnjom…
Jučer sam i ja hodala za Liku, kao i još neki od nas. Bilo je toliko ljudi da se od Tomislavca nisam mogla probiti do glavnog trga svih Hrvata. U tom moru ljudi bilo je različitih generacija, različitih svjetonazora i različitih političkih opredjeljenja.
No, PRIRODA ne pita za koga glasamo. OTPAD ne bira između lijevih i desnih. ZAGAĐENA VODA ne zna tko je na vlasti. ZRAK koji udišemo ne zanima tko sjedi u Saboru. Zato mislim da briga o prirodi i prostoru u kojem živimo ne bi trebala biti političko pitanje, nego ljudsko.
Povod je bio problem nezakonito odloženog otpada na području Gospića, no, jučer su uz Liku bili i ljudi koji se bore i za druge krajeve Hrvatske. Iza nekih od njih je duga borba. Bilo je lijepo vidjeti različite građanske inicijative koje su se jučer našle na jednom mjestu.
Na transparentima i za mikrofonom otkrili su nam se i problemi drugih dijelova Hrvatske: odlagališta Kaštijun, Topusko, Vranjic, Dugi Rat… a među njima i planovi za problematične megafarme u okolici Siska.
Moram priznati da mi je istovremeno zasmetalo što su se u cijelu priču aktivno i medijski jako eksponirano uključile i neke lijeve zelene udruge i javne osobe. Ne zato što mislim da nemaju pravo biti tamo, IMAJU, samo se ne smije jedan ovakav BUNT GRAĐANA pretvoriti u nešto što nije – u još jedno političko nadmetanje.
Lika ne bi trebala pripadati ni ljevici ni desnici. Ona pripada svima nama, a ponajviše njenim žiteljima, ljudima koji tamo žive i djecu tamo odgajaju.
A sada dolazimo do onog težeg pitanja: ŠTO OSTAJE KADA SE LJUDI RAZIĐU, kad se pozornica ukloni i kamere izgase?
Lako je biti na velikom prosvjedu jedan dan. Teže je ostati zainteresiran kada više nema medijske pažnje. Teže je mjesecima pratiti što se događa. Teže je tražiti odgovore, rokove i odgovornost. Teže je sjetiti se Like kada Lika više nije glavna vijest.
Stoga se otvaraju i neugodna pitanja: Koliko je ljudi jučer došlo zato što ih problem Like stvarno brine, koliko zato što je jučer bilo važno biti tamo, koliko zbog osjećaja da je dobro biti viđen na velikom događaju na kojeg su pozivali Severina, Mile Kekin, Šerbedžija…?
Možda je moj dojam potpuno pogrešan. Ali mislim da je pitanje legitimno. Velik broj ljudi na jednom mjestu ipak ne znači da će se nešto stvarno promijeniti. Prosvjed je početak. Prava vrijednost ovakvog okupljanja vidjet će se tek nakon njega.
Zato se pitam bi li se jučer okupilo toliko ljudi na jednom prosvjedu da nije bilo medijske pažnje, društvenih mreža i poznatih osoba koje su pozivale na prosvjed. Možda bi. Možda ne bi. To ne znam. Ali mislim da vrijedi o tome razmisliti.
A ako želimo stvarnu promjenu ne možemo čekati da nam netko poznat kaže kada je vrijeme da ustanemo. I ne možemo se brinuti za neki problem samo dok je dovoljno zanimljiv da bi o njemu govorili mediji.
Jučer je Lika bila u fokusu. No, kako dakle postoje i ljudi iz drugih krajeva Hrvatske koji se za svoje probleme bore mjesecima i godinama, bez kamera i bez velikog interesa javnosti, bitno je da su se ljudi, koji su jučer hodali za Liku, osvijestili kako Lika nije jedina te da i drugdje ljudi vode svoje bitke i nadam se da će im biti spremni pružiti podršku kada će biti potrebno.
Ako samo čekamo da problem dođe pred naša vrata da bismo reagirali, možda ćemo se jednog dana pitati zašto tada nitko nije reagirao za nas. I možda tu dolazimo i do još jednog pitanja o kojem se premalo govori:
Ako već postoje ljudi koji se godinama organiziraju oko svojih problema, ako već imaju inicijative, ljude, znanje i iskustvo, zašto ta energija jednog dana ne bi postala i politička snaga?
Ne mislim nužno na još jednu klasičnu političku stranku već na to da građani shvate kako njihova snaga nije samo u tome da izađu na ulicu, nego i u tome da na izborima odluče kome će dati svoj glas.
To bi trebao biti sljedeći korak građanskog aktivizma. Ne samo hodati za Hrvatsku. Nego i BIRATI ZA HRVATSKU.
Jučer je bilo lako hodati za Liku. Teže će biti sjetiti je se kada više ne bude interesa za naslovnice. Možda je upravo to pravi test jučerašnjeg prosvjeda. Ne koliko nas je bilo jučer, nego koliko će nas biti onda kada više ne bude kamera.
KAKO SU ANTIFE POGRIJEŠILE VRIJEME I MJESTO
Piše: Miro Perković
Nismo bili pozvani kao Udruga, ali smo došli osobno podržati pravednu borbu naših ljudi za čistiji i zdraviji okoliš. Mi nismo vlasnici ničega, ova prelijepa Domovina nam je povjerena na čuvanje od jedinog njenog pravog vlasnika, Boga Stvoritelja. Dao nam ju je s razlogom, ali i obvezom da o njoj brinemo.
HINJENA BRIGA lijevih posvuduša – udruga, političara i poznatih osoba – koji i tako u Boga ne vjeruju, NIJE ISKRENA, i to je valjda svakome iole bistre glave jasno. Jer oni su ti koji podržavaju Plenkovića u provođenju svih globalističkih AGENDI koje će nam doći glave i koštati nas osobne slobode.
I stoga je bilo bitno da dođe što više domoljubne Hrvatske, i došlo je. Leftardi su bili manji od makovog zrna kad su vidjeli dečke u crnom s hrvatskim zastavama.
Jedan ANTIFA je bio hrabriji od drugih pa je istaknuo zastavu antifa pokreta ali vrlo brzo su ga dečki ne baš nježno uvjerili da je pogriješio vrijeme i mjesto.
Tako da svi koji su ostali doma, stoga što su ljevičarske posvuduše i njihovi mediji podržali prosvjed, su prepustili prosvjed globalističkoj-yugo nemani, ali mi, koji smo došli, spasili smo stvar. I trebalo nas je biti još više, jer su naši Ličani, Dalmatinci, Slavonci, Sisčani… TO ZASLUŽILI.
I činjenica je da ovaj prosvjed ne bi privukao toliko ljudi da ga nisu reklamirali i podržavali upravo ti leftardi i njihovi mediji, ali uzalud im trud, nijednom političaru nisu dali mikrofon. Dakle, MUDRO SU POSTUPILI.
GALERIJA FOTOGRAFIJA by Ivana Perić
Ponovljeni zakon 31,6 “Budite jaki i odvažni, ne bojte se i ne strepite pred njima; jer je GOSPOD, Bog tvoj, onaj koji ide s tobom. On te neće napustiti niti će te ostaviti.”
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik
Nije svako zlo za zlo!Da Možemo nije na vlasti u Zagrebu i vidimo rezultate,sad bi se bili mogli ponuditi kao RJEŠENJE!Sada znamo kakav su mućak!
Lijepo je bilo vidjeti toliki narod. Vjerujem da je ipak veliki postotak onih koji su došli srcem. Zanemarimo (Severinu, Kekine-Mileta i Jovanku, Srbina Šerbeđiju) ŠTO se mora još dogoditi u Hrvatskoj da bi narod progledao i počeo vlastitom glavom razmišljati. Sve krađe, sve nepravde, sve što doživljavamo od 2000-te je pa recimo oprostivo prema ovom ekocidu-izdaji vlastitog naroda. Kompletna bagra koja se samo izmjenjuju od 2000-te trebala bi završiti na Golom otoku bez povratne karte.