Obnovljivi izvori: Božji dar ili obmana?

Piše: Anđelko Jeličić

Slijedeći trendove zapadnog svijeta i europske zajednice država, kojoj i sami pripadamo, Hrvatska se početkom novog tisućljeća zakonodavno i praktično uključila u globalizacijski pokret koji je kao konačni cilj proklamirao tranziciju iz klasičnog u zeleni oblik energije.

Sve to se provodi u sklopu politike čistog okoliša, dekarbonizacije društva, napuštanja fosilnih goriva i općeg smanjenja razine CO₂ u atmosferi kao nužnog doprinosa smanjenju efekata globalnog zatopljenja planeta.

Hrvatska priča o obnovljivim izvorima električne energije

Priča je počela razvojem inicijative za gradnju vjetroelektrana, a kako bi projekt dobio zamah zakonski je regulirana obveza otkupa cjelokupne proizvedene energije i to po poticajnoj cijeni koja je bila gotovo dvostruko veća od tržišne, a sve je regulirano ugovorom na rok od 13-14 godina između Hrvatskog operatora tržišta energije (HROTE) i vlasnika obnovljivog izvora (OI). Nominalna kvota snage OI koji ulaze u sustav poticaja određena je u iznosu od 400 MW, a nastala je kao plod znanstvene studije koja je analizirala kontekst hrvatskog EES-a, s naglaskom na njegove mogućnosti regulacije jednog stohastičkog izvora, u koje svakako spadaju vjetro-agregati.

Od tog trenutka nastao je stampedo u osvajanju brda i uzvisina, i to pretežno u priobalnom dijelu Dalmacije koji je poznat kao vjetrovit kraj. U roku od 7-8 godina, negdje do 2015.god., kvota od 400 MW instalirane snage u VE je dosegnuta, i do tada su oni prvi koji su napravili svoje vjetroparkove 2006.-07.god., zahvaljujući prvenstveno sustavu poticaja, već gotovo potpuno isplatili svoju investiciju nastavljajući uživati čistu, enormnu dobit do isteka ugovora o otkupu od 13 ili 14 godina (ima nekih razlika od ugovor do ugovora).

Žalosna je činjenica što HEP zbog nemara, neznanja, indolentnosti, nebrige za nacionalne interese, a najvjerojatnije namjernom opstrukcijom koja sigurno nije bila besplatna, u tom periodu nije napravio niti jedan vlastiti izvor obnovljive energije, a logično je bilo, ako se vodi računa o dobrobiti kompanije i nacionalnim interesima, da je danas HEP vlasnik barem 80% svih OI u Hrvatskoj. Naprotiv, ljudi koji su u HEP-u bili zaduženi za razvoj proizvodnog portfelja, uključujući i OI na vjetar i sunce, nisu napravili ništa nego su otišli iz HEP-a, razvili svoje privatne projekte, lagano riješili financiranje putem bankarskih kredita, izgradili na nekoliko lokacija svoje izvore, stekli neformalni naziv ‘kralja vjetra’, obogatili se enormno i sada se rugaju cijelom HEP-u i svima ostalima jer su na državnom posjedu napravili ono što je trebala napraviti nacionalna energetska kompanija.

Krajem 2015. god. dovršava se vjetro-park Krš-Pađene snage 140 MW koji zaslugom ministra Vrdoljaka i tadašnje Vlade RH također uspijeva ući u poticajnu kvotu jer je Vlada u osvit Nove 2016. donijela odluku o podizanju kvote za poticaje na 744 MW instalirane snage. S obzirom da javnost zna sve o svim događanjima oko VE Krš-Pađene o tome ne treba više zamarati nikoga jer je to i ovih dana glavna tema.

Uglavnom, sve ide krasno za vlasnike (u velikoj mjeri stranci) OI, uglavnom VE, poticaji uredno sjedaju na račun, a sve kao i uvijek pokorno plaćaju hrvatski potrošači kroz cijenu svog kWh u kući, kao i svi ostali potrošači električne energije.

Slikovitosti radi, u normalnim predpandemijskim godinama kada je cijena el. energije na burzama iznosila između 40 i 50 €/MWh, vlasnicima OI u sustavu poticaja ta cijena je bila zajamčena ugovorom i bila je najmanje 80 €/MWh, a neki su dosezali i 100 €/MWh (bilo je razlika od ugovora do ugovora, nisu svi potpisivani u isto vrijeme).

U službenom godišnjem izvješću HROTE-a za 2021. god. navodi se da je u toj godini isplaćeno poticaja u iznosu od 3.334.241.330,12 kn, od čega je vlasnicima  VE pripalo oko 52% navedenog iznosa, jer je toliki njihov udio u instaliranoj snazi svih OI.

Dolaskom krize uzrokovane svjetskom pandemijom i ratom u Ukrajini, dolazi i do poremećaja na tržištu el. energije, cijene idu u nebo i to traje u kontinuitetu već godinu i pol dana. Cijene u određenim periodima poprimaju iznose od 500-700 €/MWh, što je deset puta više nego u doba prije krize. I što se događa? Naši vrli vlasnici ugovora o otkupu njihove el.energije po povlaštenoj (nekad duplo većoj) cijeni redom raskidaju ugovore jer im je sada tržišna cijena 5 puta veća od one koja im se plaća po ugovoru. Izlaskom iz ugovora nisu u nikakvoj obavezi prodavati struju HEP-u, nego slobodno, kome hoće na tržištu.

Postavlja se pitanje zašto je s njima sklopljen ugovor po kojemu oni imaju samo prava, a nikakve obaveze? Zašto nema zaštitne klauzule koja stupa na snagu u trenutku naprasnog izlaska iz ugovora bilo koje strane? Odgovor je diletantski, u vrijeme potpisa ugovora nitko nije mogao predvidjeti ovakav razvoj događaja!!??

Nadalje, moramo se vratiti na iskonsko pitanje, koja je uopće svrha plaćanja poticaja nekome koga istodobno nisi obvezao i uvjetovao mu da u svoje elektrane ugradi barem dio dijelova i opreme domaće industrije? Zašto dio elektro-opreme nije mogao isporučiti Končar, zašto energetski transformatori u pravilu nisu Končarevi, zašto čelične konstrukcije, stupovi vjetroagregata nisu napravljeni u splitskom škveru itd.?

Tko je odgovoran da HEP nije vlasnik barem 80% svih obnovljivih izvora u Hrvatskoj nego se počeo buditi tek prije koju godinu? Vjerojatno isti oni koji su prodavali INU, Plivu, Telekom, Večernjak i ostale tvornice novca i kapitala u Hrvatskoj, tvrtke koje su bile perjanice hrvatskog gospodarstva.

I da se vratimo nadnaslovu ovog članka, OI stvarno jesu dar Božji samo za društva i države u kojima postoji red stvari i u kojima se zna tko što radi, i da svi vode računa prvenstveno o nacionalnom interesu, a to kod nas nije slučaj.

Uz ovu temu bilo bi nepravedno ne spomenuti i ekološki moment, odnosno brigu o okolišu. Pametne države nikakve novitete ne prihvaćaju podliježući kampanji bez kritičnog promišljanja i sagledavanja stvari u cijeloj njihovoj širini. Konkretno, sunce i vjetar jesu besplatni, ali pretvaranje njihove energije u električnu energiju itekako košta. Nije za okoliš bezazlena proizvodnja materijala za proizvodnju elemenata vjetroelektrana, solarnih panela, litijskih baterija za spremanje energije u el-automobilima, a još je skuplje njihovo neškodljivo zbrinjavanje nakon proteka roka uporabe.

Hoćemo li postati groblje izraubovane tehnike stranih gospodara koji su napravili elektrane tehnologijom svoje matične a ne tehnologijom naše industrije, skupo nam prodali struju, a mi njima još platili poticaje za njihovu industriju, i oni na kraju otišli i nama ostavili smeće??

Udruga Hrvatski Ratnik