Objavljuje Hrvatski Ratnik
18.09.1995. Hrvatska vojska započela je ofanzivu ‘Una’, jedinu operaciju HV-a tijekom 1995. koja nije završila pobjedom hrvatskih snaga. Odvijala se svega jedan dan. U operaciji ‘Una’ Hrvatska vojska se suočila s organiziranim i vrlo odlučnim otporom snaga bosanskih Srba, te se zbog objektivnog neuspjeha probijanja srbijanske obrane i zbog znatnih hrvatskih žrtava, ubraja među najtragičnije vojne akcija HV-a…
Riječ je zapravo o prvom ozbiljnom uspjehu srbijanskih snaga u borbama protiv HV-a nakon 1992. godine. Iliti, kako bi zdravo seljački rekli, jedina akcija nakon 1992. u kojoj su Srbi nama dali po tamburi, ali isključivo zbog pogrešnih odluka našeg vrhovništva pod utjecajem bjelosvjetskih hoštaplera.
Nakon što su samo nekoliko dana ranije Sjedinjene Američke Države zahtijevale zaustavljanje ‘Operacije Maestral’ u središnjoj i zapadnoj Bosni i odustajanje od planirane ‘Operacije Burin’ radi oslobođenja širega prostora Istočne Hercegovine u zaleđu dubrovačkoga područja, Richard Holbrooke, američki diplomat zadužen za dovođenje sukobljenih strana u BiH za pregovarački stol zatražio je 17. rujna 1995. od predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana zauzimanje Sanskoga Mosta, Prijedora i Bosanskoga Novoga.
Obrazloženje je bilo kako je to potrebno da bi se prisililo Srbe na popuštanje u pregovorima. SAD su, međutim, jasno izrazile protivljenje hrvatskim snagama u zauzimanju i Banja Luke, što bi, prema SAD-u, izazvalo nove valove izbjeglica i možda vodilo u potpuni rat između Hrvatske i BiH s jedne te Srbije s druge strane.
“Gospodine predsjedniče, tražim od vas da odete što dalje možete, ali ne uzimajte Banju Luku”, bile su Holbrookeove riječi Tuđmanu, o kojima svjedoči sam Holbrooke u svojoj memoarskoj knjizi.
Za razliku od dobro pripremljene i uspješne Operacije Maestral, koja je zaustavljena na energično zauzimanje SAD-a, i za razliku od pomno pripremane i nikad provedene Operacije Burin u Istočnoj Hercegovini, Operacija Una – pokrenuta uz najavu od svega jednoga dana bila je nedovoljno pripremljena i utemeljena na pogrešnoj obavještajnoj procjeni (kojoj su u nepoznatoj mjeri kumovale informacije dobivene od Amerikanaca) kako Srbi na području gdje HV pokreće najsloženiju vrstu napadne operacije – takvu koja uključuje forsiranje nabujale rijeke Une – ne raspolažu snagama dovoljnim za organiziranje prikladne obrane.
Hrvatske snage u napadu su pretrpjele znatne gubitke, te se od daljnjega napredovanja odustalo zbog ocjene kako napad nije dovoljno dobro organiziran i kako prijete daljnji teški gubitci.
General Marijan Mareković, koji je na terenu upravljao hrvatskim snagama, u novinskom intervjuu 2006. god. iznosi mišljenje kako se operaciju moglo uspješno nastaviti, i da je odluka o povlačenju snaga natrag preko Une donesena pod međunarodnim pritiskom; navodno (nedostaje izvor) su se američki avioni u vojnoj bazi Aviano već zagrijavali radi polijetanja.
Marekovićeva inačica razlikuje se od svjedočanstva R. Hoolbrokea i P. Galbraighta (general Mareković i nije morao biti upućen u detalje komunikacije sa SAD), koji potvrđuju da su oni od hrvatskoga državnoga vodstva u ime SAD baš zahtijevali taj napad.
Nakon dobro provedene operacije ‘Oluja’ i netom nakon operacije ‘Maestral’, hrvatsko Pounje bilo je pod izrazito jakim topničkim udarom srpskih snaga iz tzv. Republike Srpske. Pod jakim je udarom bila Hrvatska Kostajnica, a cesta Hrvatska Kostajnica-Dvor bila je praktički zatvorena. Trebalo je nešto učiniti.
SAD nije imao namjeru dopustiti ni Hrvatima ni Bošnjacima da oslobode Banju Luku, ostalu Bosansku Krajinu, Bosansku Posavinu ni istočnu Hercegovinu.
U SAD-u su bili uvjereni da bi to stvorilo novu rijeku izbjeglica koji bi preplavio SRJ i možda natjerao Vojsku Jugoslavije da se neposredno uključi u ratovanje BiH i Hrvatskoj, čime bi se rat opet razbuktao.
Hrvatskoj i BiH SAD je zaprijetio zračnim udarima NATO-a, Hrvatskoj čak i gubitkom Podunavlja, jer bi, prema procjenama SAD-a, “oko 100.000 bosanskohercegovačkih Srba iz Banje Luke i okolice došlo bi u Podunavlje te ako bi HV pokušao silom osloboditi taj dio Hrvatske, međunarodna bi zajednica snagama NATO-a štitila srpske izbjeglice na tom prostoru, što bi značilo njegovu trajnu okupaciju”.
Prijetnje nisu bile prazne riječi, jer se SAD želio pokazati svijetu, ponajviše EU-u kao vodeća svjetska sila i na području diplomacije. Kao alternativni pravac, SAD je hrvatsko-bošnjačke saveznike nastojao usmjeriti prema dolinama Sane i Une.
I Holbrooke i Carl Bildt, mirovni posrednik EZ, zastupali su ovakvo stajalište, zbog čega ih je političko čelništvo RS-a smatralo spasiteljima Banje Luke, a taj su stav poslije rata otvoreno kazali.
Richard Holbrooke je 14. rujna sugerirao hrvatskom vrhu napad na Prijedor s područja Banovine i Pounja.
Nakon SAD-ove opomene od 17. rujna da ne napada Banju Luku, SAD je posve otvoreno potaknuo RH i BiH da idu oslobađati Bosanski Novi, Prijedor i Sanski Most. Tako je SAD doslovno vozao hrvatsko ratno vrhovništvo, kamo ići i kamo ne ići, ma koliko to (ne)razumno bilo, sve da bi se pritisnulo RS i ostvarilo zacrtani mirovni plan.
U Glavnom stožeru Hrvatske vojske vladalo je mišljenje da postoje realni izgledi za provedbu takve operacije, na osnovu američkog poticaja, obavještajnih procjena koje su govorile o slabom stanju VRS, a uz to hrvatske su snage bile uspješne u borbama protiv snaga bosanskih Srba, pa je hrvatsko vrhovništvo, nošeno eurofijom nakon uspjeha ljetnih operacija, donijelo odluku na prijedlog predstavnika SAD-a za jednu akciju u sjeverozapadnoj BiH, nažalost brzu i nepripremljenu.
Akciju je inicirao sam dr. Franjo Tuđman i dogovorio je s Davorom Domazetom, Antom Gotovinom i Gojkom Šuškom (nedostaje izvor). U čitavu akciju je bio uključen i general Vinko Vrbanac, tadašnji načelnik Operativne uprave Glavnog stožera.
Zanimljivo, za operaciju ‘Una’ uopće nije znao niti tadašnji načelnik Glavnog stožera general zbora Zvonimir Červenko koji je procijenio da akcija ‘Una’ ne može početi bez kvalitetne pripreme i razrade, jer će u suprotnom doći do tragedije.
Između odluke o operaciji i početka operacije njezina počinjanja bilo je samo desetak sati. U ovom iznimno kratkom roku za ovako osjetljivu vrstu napada HV je bez priprema pošao forsirati rijeku Unu, čiji je vodostaj bio visok i koja je tekla brzinom 4 m/s.
Obavještajne su procjene bile krive. Srpska je obrambena crta bila kvalitetno uređena. Ostaje pitanje jesu li obavještajne procjene bile samo procjene hrvatskih obavještajnih snaga, ili im je netko iz SAD-a dao krive procjene.
Procjena je bila tako loša da to više nije bilo samo pogrešno, nego nepromišljeno podcijenjen protivnik. VRS je pružila uporni i žestoki otpor. HV je pretrpio pred kraj rata nepotreban poraz i velike gubitke u ljudstvu.
SAD su i dalje vodile svoju politiku pritiskanja Republike Srpske preko hrvatskih leđa, bez obzira na nepotrebne i velike hrvatske gubitke, i dalje su Hrvatskoj sugerirali napasti Pounje.
Zbog velikih gubitaka, hrvatsko je vrhovništvo odustalo od daljnjih operacija u tom pravcu. Napad na dolinu Sane izvela je samo Armija BiH koja je do sklapanja primirja 12. listopada jedino uspjela osloboditi Sanski Most.
IZVOR: Wikipedija
P.S. Svim našim poginulim Ratnicima pokoj vječni. Primio ih Gospodin u kraljevstvo svoje, licem svojim neka ih obasja, milostiv neka im bude. Počivali u miru.
Otkrivenje 21,4: “I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih, i smrti više neće biti; ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti – jer prijašnje prođe.”
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik
..