Osvrt na druženje Udruge u Maksimiru

Piše: Miro Perković

Iako je bilo prilično vruće svejedno je bilo ugodno u hladovini stoljetnih hrastova parka Maksimir gdje je društvo od pedesetak Ratnika proslavilo naš dan, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, u čast i zahvalu svim poginulim braniteljima čije su kosti utkane u same temelje ove naše Domovine.

Za divno čudo nebo je bilo čisto, bez kemijskih tragova, beštije su nas poštedjele na ovaj naš dan, valjda bi im trebali biti zahvalni zbog toga. Možda su ih Plenković i Milanović lijepo zamolili da uzmu slobodan dan. Čak su i komarci uzeli slobodan dan, a kako izgleda i čitavo ljeto i nestali, po prvi puta od kada je komaraca i svijeta.

Kako bilo, družili smo se više od 4 sata, razgovarali i pričali o onome što sve nas muči. Dogovorili smo i određene aktivnosti, nismo dangubili. Naš Gordan se kratko u ime Udruge obratio prisutnima, prisjetio se naših poginulih suboraca, naše braće po oružju, referirao se na naše dosadašnje aktivnosti i rekao koji su naši naredni potezi i kakvi su prioriteti.

Trenutno nam je najvažniji prioritet zaštita naše valute – kune. Kuna je stvorena krvlju naše braće, one iste braće čije su kosti utkane u temelje ove naše Domovine, i jedino je kuna, osim imena države, što nam je od suvereniteta ostalo, a kurvini sinovi i dezerteri je se tako olako odriču, i još nemaju nimalo srama kad mogu reći kako bi naša poginula braća bila sretna da žive u ovakvoj Hrvatskoj, Hrvatskoj po mjeri dezertera, a nikako po mjeri pravih branitelja a osobito Ratnika. Ali nije svatko stvoren za Ratnika i ne može svatko biti Ratnik. Biti Hrvatski Ratnik je najveća čast, veća i od kardinala i od predsjednika, pa i od samog pape. Ali izgleda da je nekima veća čast biti dezerter i kurvin sin. Ali, uz Božju pomoć, neće dugo.

Udruga Hrvatski Ratnik