Piše: Miro Perković
Udruga za promicanje istine o hrvatskoj povijesti održala je u utorak 18. travnja u Zagrebu, u hotelu Sheraton, tribinu pod nazivom „Istina o pravoslavnim Hrvatima“. Predavanja su održali Damir Borovčak, Igor Vukić i Tihomir Dujmović, a kao posljednji govornik se prisutnima obratio i arhiepiskop Aleksandar. Velika dvorana hotela Sheraton je bila solidno popunjena što govori o interesu javnosti za navedenu problematiku.
Jedino je ozvučenje bilo loše podešeno, ali to ne mijenja činjenicu kako politika ne dopušta registracije HPC-e u modernoj hrvatskoj državi. Preslika negacijskog odnosa hrvatske države prema HPC-i je i zadnji popis stanovništva gdje nije postojala mogućnost da se bilo tko izjasni pravoslavnim Hrvatom, dok se na popisu 2011. tako izjasnilo preko 16.000 građana.
Spomenut je i pogrom koji je HPC prošla 1945. kada su, u montiranim političkim procesima, komunističke vlasti dale pogubiti sve njene velikodostojnike, i istaknute pojedince unutar same HPC-e.
Uvodni govornik je bio Damir Borovčak koji je predstavio novotiskani Zbornik radova – Simpozij Hrvatske pravoslavne crkve – kojem je on urednik. Govorio je o znamenitim Hrvatima pravoslavne vjere koji su živjeli u 19. i početkom 20. stoljeća, a koje Srbi svojataju. Borovčak je spomenuo i probleme koje su kao organizatori tribine imali s otkazivanjem već dogovorenih prostora u Rijeci i Zagrebu a poradi nepopularne tematike u cjelokupnom hrvatskom političkom i medijskom prostoru.
Tihomir Dujmović je podsjetio na ignorantski odnos hrvatske novinarske struke vezano za tematiku HPC-e. Podsjetio je kako je nakon Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj ubijen najveći broj novinara u cijelom svijetu a da se do danas nitko iz HND-a nije sjetio tog zločina, a niti želi čuti za njega.
Igor Vukić je govorio o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi za vrijeme NDH kada je za ministra izabran sarajevski Srbin dr. Savo Besarović kako bi doprinio smirivanju tenzija između većinskog katoličkog i muslimanskog, i manjinskog pravoslavnog stanovništva. „Savo Besarović je izbrisan iz povijesti iako je svojim radom doprinio smirivanju odnosa, i iako je spasio mnoge živote zahvalili su mu tako da su ga na kraju rata ubili.“ kaže Vukić.
Arhiepiskop Aleksandar je govorio o problemu registracije HPC-e: „Nakon trideset mjeseci umjesto trideset dana, dobio sam odluku Ministarstva uprave, negativnu. Nakon dvije, tri godine dobio sam i odluku prvostupanjskog upravnog suda, a prije nekoliko mjeseci dogodila se presuda Visokog upravnog suda koja kaže kako se poništava presuda Upravnog suda u Zagrebu kao i rješenje Ministarstva uprave.“
Međutim, to nije kraj priče, nastavlja Aleksandar: „Pričekali smo nekoliko mjeseci, probijeni su svi rokovi, a novo rješenje Ministarstva pravosuđa i uprave je glasilo da se odbija zahtjev za upis u evidenciju Hrvatske pravoslavne crkve. Na sedam stranica obrazloženja ponavljaju sve ono što je bilo u prvom negativnom rješenju, kao da presuda Visokog upravnog suda ne postoji.“
„Ni Srpska pravoslavna crkva nije upisana u evidenciju, ali ima ugovor s državom o financiranju. Hrvatska daruje i državnu imovinu Srpskoj pravoslavnoj crkvi iako tada na području Hrvatske ta crkva niti ne postoji, već se radi o Pravoslavnoj crkvi austrijske monarhije sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima od 1707. godine. Nakon toga je Hrvatski sabor u 19. stoljeću donio pet odluka, od toga dva zakona o pravoslavnoj, tada nazivanoj Grčko-istočnoj crkvi. Kakva Srbija? A možete se pitati kada su Srijemski Karlovci postali dio Srbije? Pa, u komunističkoj Jugoslaviji.“ kazuje arhiepiskop Aleksandar.
Zaključak tribine je kako povijest hrvatskog pravoslavlja ne bi smjeli pisti Srbi nego Hrvati.
Udruga Hrvatski Ratnik