Piše: Dražen Jugec
Osamdeset godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata Hrvatska još uvijek nije do kraja raskrstila s nasljeđem komunističkog režima. Dok su mnoge europske države jasno osudile sve totalitarne sustave, u Hrvatskoj se i dalje pokušava romantizirati bivšu Jugoslaviju i vrijeme komunističke vlasti, često pod izlikom ‘antifašizma’, dok se istodobno prešućuju ili umanjuju zločini počinjeni neposredno nakon rata…
OSAMDESET GODINA ŠUTNJE: HRVATSKA SE JOŠ NIJE SUOČILA S KOMUNISTIČKIM ZLOČINIMA
PREŠUĆIVANJE KOMUNISTIČKIH ZLOČINA I DALJE DIJELI HRVATSKO DRUŠTVO
Povijesna je činjenica da su nakon 1945. godine komunističke vlasti provele masovne likvidacije bez suđenja nad vojnicima, civilima i političkim protivnicima.
Bleiburg, Križni put i brojne masovne grobnice diljem Hrvatske i Slovenije svjedoče o represiji koja je desetljećima bila zabranjena tema. Ljudi su ubijani bez dokaza i prava na obranu, često samo zato što su proglašeni ‘neprijateljima naroda’ ili politički nepodobnima.
TOTALITARNI SUSTAV BEZ SLOBODE GOVORA I POLITIČKOG PLURALIZMA
Jednako je poznato da je bivši jugoslavenski sustav bio jednostranački režim bez stvarne demokracije, slobode govora i političkog pluralizma.
Politički neistomišljenici završavali su u zatvorima, mediji su bili pod kontrolom države, a tajne službe nadzirale su građane. Vjerske zajednice bile su pod pritiskom, a proces protiv blaženoga Alojzija Stepinca ostao je simbol politički motiviranog progona.
Unatoč svemu tome i danas postoje pojedinci i političke skupine koje bivši sustav prikazuju gotovo kao ‘zlatno doba’. Najčešće je riječ o ljudima, ili njihovim nasljednicima, koji su iz toga sustava imali političke, društvene ili materijalne koristi.
Djeca i nasljednici bivše partijske elite često i danas pokušavaju zadržati ideološki utjecaj kroz medije, politiku i javni prostor, stvarajući sliku Jugoslavije kao vremena opće sigurnosti i blagostanja, dok se prešućuje cijena koju su za taj sustav platili brojni politički zatvorenici, progonjeni i ubijeni.
NOSTALGIJA NE MOŽE IZBRISATI REPRESIJU I ZLOČINE
Nije sporno da su neki ljudi u tadašnjem sustavu živjeli stabilnije i socijalno sigurnije, no problem nastaje kada se osobna nostalgija pokušava pretvoriti u opravdavanje totalitarnog režima.
Standard ili osjećaj sigurnosti ne mogu biti iznad ljudskih prava, slobode govora i prava na političko mišljenje. Nijedna država ne može biti istinski pravedna ako počiva na strahu, represiji i šutnji.
Posebno zabrinjava što se u Hrvatskoj i dalje nedovoljno govori o komunističkim zločinima u obrazovanju i javnim institucijama.
Dio društva još uvijek je odgojen na narativima bivšeg sustava, zbog čega mnogi ni danas ne poznaju cjelovitu istinu o poraću i represiji koja je uslijedila nakon rata. Umjesto otvorenog suočavanja s prošlošću, često se pribjegava relativizaciji ili ideološkim podjelama.
TRNJANSKI KRIJESOVI I POLITIČKA ŠUTNJA O KOMUNISTIČKIM ZLOČINIMA
Dodatnu gorčinu izaziva činjenica da aktualna zagrebačka vlast i dalje organizira i podupire manifestacije poput Trnjanskih krijesova, koje dio građana doživljava kao slavljenje masakra i otimačine imevine Zagrepčana.
Gradonačelnik Tomislav Tomašević izjavio je kako će “uvijek obilježavati Dan oslobođenja Zagreba” te da manifestacija Trnjanskih krijesova nije započela njegovim dolaskom na vlast, nego se održava još od 2014. godine, odnosno 12 godina prije nego što je postao gradonačelnik.
Istodobno, mnogi smatraju da se pritom potpuno zanemaruje činjenica da su nakon ulaska partizanskih i komunističkih snaga u Zagreb uslijedile masovne likvidacije, progoni i uspostava totalitarnog jednopartijskog sustava.
Kritičari upozoravaju kako se pod krinkom antifašizma često pokušava izbjeći ozbiljno suočavanje sa zločinima komunizma i poratnog režima.
PLENKOVIĆEVO IZBJEGAVANJE JASNE OSUDE KOMUNIZMA
Posebno se zamjera predsjedniku Vlade, Andreju Plenkoviću, što godinama izbjegava jasno i nedvosmisleno političko distanciranje od veličanja komunističkog režima.
Na upite o Trnjanskim krijesovima i sukobima oko obilježavanja ‘oslobođenja Zagreba’, Plenković je izjavio kako “živimo u demokraciji” i da “zabrane nisu korisne”, izbjegavajući pritom jasno osuditi simboliku i političku pozadinu manifestacije.
Zbog toga dio javnosti smatra da hrvatska politika ni nakon više od tri desetljeća ne pokazuje dovoljno hrabrosti za potpuno suočavanje s komunističkim nasljeđem.
Umjesto jasne osude svih totalitarizama, često se ostavlja prostor relativizaciji komunističkih zločina, dok se ideološki nasljednici bivšeg sustava i dalje predstavljaju kao jedini legitimni tumači antifašizma i povijesti.
HRVATSKA TREBA ISTINU A NE SELEKTIVNO PAMĆENJE
Mnogi građani upravo u tome vide nastavak postkomunističkog mentaliteta – sustava u kojem su privilegirani slojevi bivše Partije i njihovi nasljednici desetljećima oblikovali javni prostor, obrazovanje i medijski narativ.
Zbog toga i danas postoji dio društva koji bivšu Jugoslaviju promatra gotovo isključivo kroz nostalgiju osobne sigurnosti i socijalne stabilnosti, dok zanemaruje političku represiju, cenzuru, progone i masovne zločine koji su također bili sastavni dio toga režima.
Demokratska Hrvatska može biti politički zrela tek onda kada bude jednako jasno osuđivala svaki totalitarizam bez ‘ALI’, bez selektivnog sjećanja i bez ideoloških povlastica za bilo čije zločine.
B.M.
Job 13,15 “Da me i ubije, pouzdat ću se u njega; ali ću braniti pred njim putove svoje.”
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik