Podsjećanje na sukob između HVO-a i ABiH i zločine istih

Piše: Miro Perković

Na današnji dan 16. travnja 1993. godine se desio zločin u Ahmićima. O tome skoro da “svi sve” znaju, HRT ne propušta izvijestiti o tome strašnom zločinu, radi se prosvjed na Zrinjevcu, i hrvatski i bošnjački mediji sotoniziraju Hrvate kao jedine i isključive krivce za sukob Hrvata i tada još uvijek Muslimana. Proglašavaju nas UZP-ovcima i sl.. Ja ću ovdje, kao sudionik i svjedok vremena, dati jedan drukčiji pogled na ta događanja.

Po wikipediji je pokolj u Ahmićima bio ratni zločin koji su počinili neki pripadnici 4. bojne VP HVO-a i jedinice “Jokeri” protiv muslimanskih vojnika i civila tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba 16. travnja 1993. u selu Ahmićima, u Središnjoj Bosni. Broj ubijenih osoba nije poznat, i varira od 72 do 104. To je bio najveći pojedinačni pokolj tijekom sukoba između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubojstva u Ahmićima bila zločin protiv čovječnosti, a jedan od zapovjednika ove akcije, Dario Kordić, osuđen je na 25 godina zatvora. Pokolj su otkrile mirovne snage UN-a sastavljene od britanske vojske, i pukovnik Bob Stewart.

Budući sada svi spominju poznatu brojku od 116 civila, treba ipak razjasniti da je od tih 116 ubijenih civila 78 bilo u uniformi i s puškom u ruci, ali i 38 nenaoružanih koji su se zatekli to jutro na prvoj crti i postali kolateralne žrtve. Tim civilima treba odati dužni pijetet, jer i jedna nevina žrtva je jedna žrtva previše.

A Dario Kordić nije bio niti vojnik niti zapovjednik akcije već politički čelnik HDZ-a Središnje Bosne. Taj heroj je ležao 17,5 godina u zatvoru ni kriv ni dužan, samo zato što nije udovoljio beštijama i optužio hrvatsko državno vodstvo za dvostruku liniju zapovijedanja što bi imalo katastrofalne implikacije za državu Hrvatsku.

A sad da malo produbimo stvari. Ja postavljam pitanje zašto su uopće civili bili na prvoj liniji i tko je kriv za to kad su svi znali da će doći do napada budući su Ahmići bili regularan vojni cilj? Da je kojim slučajem Sulejman Veličanstveni bio predsjedavajući predsjedništva BiH, što bi napravio zapovjedniku Ahmića? Vjerojatno bi ga skratio za glavu zbog takvog propusta.

Ali to vjerojatno nije niti bio propust, nego plan. Stoga su i britanski agenti i snimatelji BBC-a bili prisutni i čekali da poslikaju zločin te obavijeste cijelu međunarodnu javnost o zlim Hrvatima. Čini se da je dvostruka i trostruka linija zapovijedanja postojala, samo s druge strane. Pretpostavljam, ali ne mogu jamčiti, da nisu samo Britanci i Muslimani sudjelovali u stvaranju uvjeta da se zločin desi, moguće je bila umiješana i Kontraobavještajna služba JNA koja je imala svog čovjeka u najvišem zapovjedništvu HVO-a jer je netko dan prije iz zatvora pustio par psihopata i ubojica i spremio ih u Ahmiće. Kakve im je upute taj netko dao, to samo on i Dragi Bog znaju.

Uglavnom, ono što mene osobno smeta je to što većina Hrvata u Hrvatskoj vjeruje da su Hrvati isključivi krivci za sukob s Muslimanima jer nam naši glavni mediji to serviraju kao golu istinu. Činjenica je da su ABiH 1992. i 1993. popunili časnici JNA koji su sudjelovali u ratnim zločinima i razaranjima Hrvatske. HVO nije imao niti deseti dio časnika iz JNA koje je imala Armija BiH. A kome je najviše odgovaralo da ne budu samo Srbi isključivi negativci u BiH?

Kao sudionik rata i visoki časnik HVO-a osobno mogu potvrditi da nismo mi počeli sukob. Prvi sukob su izazvali Muslimani u listopadu 92. kad su napustili položaje prema Srbima i spustili se u Prozor gdje su zarobili kompletno zapovjedništvo HVO-a Rama, a nakon toga i u siječnju 93. su u Uskoplju ponovili sličnu stvar. Kako bilo, mi smo morali intervenirati kako bi spasili stvar. Ovim ne opravdavam niti bahatost nekih naših, bilo političkih, bilo vojnih dužnosnika. 

Rijetko kad ili nikad se hrvatski mediji sjete spomenuti zločine koje je tzv. Armija BiH učinila prema Hrvatima. Ako smo mi Hrvati napravili dva zločina, jedan u Ahmićima sa 116 žrtava i jedan, ne tako poznat, u Stupnom dolu, Vareš s 30-tak žrtava, to čini ukupno 146 bošnjačkih muslimanskih žrtava. Koliko je da je previše je!

A tko u Hrvatskoj zna koliko su Hrvata masakrirale postrojbe tzv. Armije BiH?

Armija BiH je ubila više od 1.500 Hrvata od čega su više od 2/3 bili žene, djeca i starci, a oko 500 su bili zarobljeni pripadnici HVO-a, odnosno ljudi u uniformi ne nužno i vojnici. Borci iz islamskih zemalja, koji su prolazili kroz Hrvatsku kao humanitarci, i njihovi bosanski pomagači su počinili neke od najstrašnijih zločina uopće, po bestijalnosti su im ravni samo partizani, ako i oni.

U nastavku ću pobrojati neke od tih zločina, fotografije neću postavljati jer i nisu za svačiji želudac:

19. siječnja 1993. – Gusti Grab (općina Busovača): pripadnici ABiH masakrirali 5 staraca u dobi između 70 i 80 godina.

26. siječnja 1993. – Dusina (Lašvanska dolina): otet je zapovjednik HVO-a, a 4 od 5 njegovih pratilaca je ubijeno. Nekoliko sela (Višnjica, Lašva, Dusina…) je etnički očišćeno, prognano je više od 3.000 ljudi, a dio civila je korišten kao živi vojni štit.

23. ožujka 1993. – Orlište (Konjic): ubijena 4 civila dobi između 70 i 80 godina.

5. travnja 1993. – Sušanj (Zenica): ubijeno 17 civila, mahom starijih osoba koje su ostale u selu i dočekali ABiH nakon povlačenja HVO.

8. travnja 1993. – Maljine (Travnik): na lokalitetu Bikose strijeljano 30 zarobljenih ranjenika HVO-a i civila. Pri iskapanju tijela uočeno je da su u masovnoj grobnici rađeni naknadni zahvati kojima je bio cilj prikriti tragove zločina.

16. travnja 1993. – Trusina (Konjic): između 8 i 9 sati ujutro, u napadu na selo Trusinu u sat vremena ubijeno je 16 civila i 6 zarobljenih vojnika HVO-a. Pripadnici ABIH su išli od kuće do kuće i ubijali civile koje bi tamo zatekli, a od dijela civila su napravili tzv. živi štit te krenuli na brdo Križ gdje su, uz prijetnje da će civile ubiti, natjerali pripadnike HVO-a (seljaci koji su branili selo) na predaju te ih strijeljali.

18. travnja 1993. – Grm (Zenica): ubijeno 6 civila. Tri starca su živa zapaljena.

24. travnja 1993. – Miletići (Travnik): ubijeno i izmasakrirano 5 civila.

8. lipnja 1993. – Čukle (Travnik): ubijeno 9 civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO-a.

8. lipnja 1993. – Krpeljici (Travnik): ubijeno 7 civila. UNPROFOR je tijela našao u selu, prebacio ih u Guču Goru i sahranio u crkvenom dvorištu.

10. lipnja 1993. – Vitez: od granate ispaljene s položaja ABiH na dječje igralište u Vitezu, poginulo je 8 djece dobi od 9 do 15 godina. Taj dan nijedno muslimansko dijete nije bilo na igralištu iako su se uobičajeno igrali zajedno.

13. lipnja 1993. – Kraljeva sutjeska (Kakanj): ubijena 4 civila i spaljene kuće.

13. lipnja 1993. – Drenovik (Kakanj): ubijeno 17 civila; žene, djeca i starci.

13. lipnja 1993. – Slapnica (Kakanj): ubijeno 9 civila.

16. lipnja 1993. – Busovačke Staje (Busovača): ubijene 22 osobe iz humanitarnog konvoja (14 civila i 8 pripadnika HVO-a, pratilaca konvoja kroz područje Busovačke planine).

28. srpnja 1993. – Doljani (Jablanica): pri upadu pripadnika ABiH u selo, u jeku žetvenih radova ubijeno je 37 osoba – 8 civila i 29 vojnih obveznika, od kojih je najveći broj u trenutku upada u selo bio zatečen nenaoružan na žetvenim radovima. Oko 180 civila, mahom žena i djece korišteno je pri izvlačenju kao živi štit, da bi potom bili odvedeni i internirani u logoru u Jablanici.

Srpanj/kolovoz 1993. – Bugojno: u obredima inicijacije, u svojevrsnom dance macabre (trijumfalno vitlanje sjekirom nakon upravo izvršena dekapitacije žrtava), uz mentorstvo arapskih dobrovoljaca, pripadnici ABiH masakrirali su i ubili tzv. bugojansku skupinu koju je činio 21 zatočeni pripadnik HVO, bez obzira što su svi prethodno kao ratni zarobljenici evidentirani od strane Međunarodnog crvenog križa. Primjer pravog etničkog čišćenja je općina Bugojno. Tu je prema popisu iz 1991. živjelo 15.993 Hrvata (34,2%) a nakon ratnih sukoba ostalo je 1.374. Ukupno je ubijeno 119 Hrvata, a ostali su pobjegli. Na stadionu NK Iskre je bilo 292 zatočenika, gdje su bili mučeni, a o 21 logorašu se ništa ne zna. Opljačkano je preko 3.000 hrvatskih kuća, minirano ih je 1.480, a 1.070 oštećeno. U gradu su uništena sva katolička groblja.

16. kolovoza 1993. – Kiseljak (Žepče): prilikom upada u selo ubijeno je 15 civila, među kojima je bilo i djece. Nedugo potom, nakon što su bili opkoljeni od strane HVO-a, pripadnici ABiH su zarobili 23 civila koja su koristili kao živi štit pri izvlačenju iz obruča HVO-a. 23 zarobljena civila, među kojima ponajviše žena i djece, bili su kasnije predmetom razmjene zarobljenika između 303. slavne brdske brigade ABiH i lokalnog HVO-a.

5. rujna 1993. – Zabilje (Vitez): ubijeno 13 zarobljenih osoba (4 civila i vojnika HVO-a).

9. rujna 1993. – Grabovica (Mostar): u dubini teritorija koji je kontrolirala ABiH ubijena su 33 civila, uglavnom starci, žene i djeca koji su ostali u selu i nakon što su ga pripadnici ABiH zauzeli. Šire područje sela Grabovica se nalazilo pod kontrolom pripadnika Armije BiH od 10. svibnja 1993. i u vrijeme počinjenog masakra bilo je udaljeno od svih linija dodira ili sukoba više od 35 km.

14. rujna 1993. – Uzdol (Prozor): prilikom upada u selo ubijena 41 osoba (29 civila i 12 pripadnika HVO).

23. rujna 1993. – Rogića kuće: ubijeno 38 civila.

30. listopada 1993. – Vareš: prilikom osvajanja Vareša u samom je gradu ubijeno 17 civila koji se nisu htjeli povući s pripadnicima HVO-a, vjerujući da im se ne može dogoditi ništa ukoliko dođe ABiH. Istodobno je u selu Borovica zapaljeno do temelja 320 obiteljskih kuća. Općina u kojoj su Hrvati bili većina etnički je gotovo potpuno očišćena od Hrvata.

13. studenoga 1993. – Fojnica: Predsjednik predsjedništva BiH, Alija Izetbegović je nakon Bugojna posjetio pripadnike Armije BiH stacionirane u Fojnici. Tog dana su u Fojnici, u prostorijama franjevačkog samostana Duha Svetog, hicima iz vatrenog oružja pripadnici zloglasne Frkine jedinice iz sastava ABIH (316. brigada) ubili fra Nikicu Miličevića, župnika i gvardijana samostana te njegova zamjenika i samostanskog vikara fra Leona Matu Migića. Samostan se nalazi na prostoru koji kontrolira Armija BiH.

22. prosinca 1993. – Križančevo selo (Vitez): prilikom upada u selo ubijene 74 osobe (vojnici i civili). Za dio vojnika se pouzdano znade da su bili živi zarobljeni.

9. siječnja 1994. – Buhine Kuće (Vitez): prilikom upada u selo ubijeno je 26 osoba, civila i pripadnika HVO-a.

To su samo neki zločini koje su počinili pripadnici ABiH prema Hrvatima, svi zločini su taksativno, imenom i prezimenom, pobrojani u knjizi Mije Jelića: “Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini 1991.-1995. : pregled političkih i vojnih događaja u Hrvatskoj i BiH s posebnim osvrtom na muslimansko-hrvatski sukob u BiH te popis ubijenih civila Hrvata u BiH i zarobljenih pripadnika HVO-a, kao prilog istraživanju zločina srpskih i muslimanskih snaga nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine.”

Udruga Hrvatski Ratnik