Piše: Branko Smrekar
Nedavno pročitah jedno opravdano pitanje: “U dijaspori živi gotovo 4 milijuna Hrvata, pa kako manjine mogu imati 8 zastupnika u Hrvatskom saboru, a dijaspora samo 3?” Na žalost, tragedija je još veća. Pod dijasporom se vode i područja u susjednim državama gdje su Hrvati stoljećima domicilno stanovništvo poput BiH, Vojvodine, Boke Kotorske…
Oni nisu iseljeništvo. Oni su, kao što mi reče i jedan prijatelj svojedobno visoki dužnosnik Crne Gore, “Svoji na svome”. To, nemogućnost glasovanja iseljenika elektroničkim putem, otežavanje mogućnosti stjecanja hrvatskog državljanstva i drugo, imali su za posljedicu da u zadnja tri saziva Sabora Republike Hrvatske nije bilo ni jednog predstavnika našeg iseljeništva. Svih devet saborskih zastupnika bili su domicilni Hrvati iz Bosne i Hercegovine.
Hrvatsko iseljeništvo ima posebno mjesto na pijedestalu naše Domovine Hrvatske. Sjetimo se silnih milijardi dolara kojima su bili naša najveća novčana potpora pobjedi u Domovinskom ratu, ali i u poslijeratnom razdoblju do dana današnjeg, po prosudbi 6,6% bruto-društvenog proizvoda, dok je BDP od spasonosnog turizma 19,4 %.
Hrvatsku je branilo preko 1.000 branitelja iz iseljeništva, a ako dodamo i one koji su imali podrijetlo iz Hrvatske, broj sa penje na preko 1.500. Vidjevši kroz medije našu patnju i borbu za slobodu braniteljima su, u ratom razorenu Hrvatsku, uz strance odlučili doći pomoći i hrabri iseljenici.
Iseljeništvo je imalo ogromnu ulogu i u nabavi kao zlato vrijednog oružja pošto su domaći izdajnici i velikosrpski fašisti utjecali da Srbiji naklonjena međunarodna zajednica uvede embargo na uvoz oružja toj istoj naoružanoj Srbiji s “JNA“, kao i golorukoj, samo srcem naoružanoj Hrvatskoj.
Premalo cijenimo naše iseljeništvo. Zaslužili su mjesta u Saboru Republike Hrvatske, veleposlanička i diplomatska mjesta u državama u kojima žive, lakše dobivanje državljanstva Republike Hrvatske, elektroničko glasovanje i jačanje kulturnih vrednota u iseljeništvu i domovini, kao i zakonske uvjeta za povratak iseljenika bez obzira na imovinsko stanje, pri čemu država treba potpomagati iseljenike slabije imovinske moći, a za bogatije stvoriti postojane, drugim državama konkurentne, uvjete za investicije u matičnoj domovini.
Po dosadašnjim spoznajama ne mislim da je današnja konstelacija političkih snaga i odnosa, mahom Euroljubnih, virtualnih domoljuba, željna i kadra to učiniti. Prvi Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman osjetio je zajedničko bilo iseljene i domovinske Hrvatske pa je već 1990. godine osnovano Ministarstvo iseljeništva na čelu s Gojkom Šuškom, useljenikom iz Kanade, kojeg je zamijenjivao Zdravko Sančević, useljenik iz Venecuele. Osnivanje Ministarstva iseljeništva raseljeni Hrvati diljem svijeta, u komunizmu stigmatizirani kao “ustaška emigracija”, dočekali su s iznenađenjem i radosnom nadom da je konačno došao kraj komunističkoj nepravdi i represiji koja se pola stoljeća prema njima primjenjivala.
Ministarstvo iseljeništva bilo je dio prvih triju vlada Republike Hrvatske. Peta i šesta Vlada Republike Hrvatske imale su Ministarstvo povratka i useljeništva. Počevši od sedme, Račanove Vlade (2000. god.) ukida se ministarstvo za pitanja i poslove vezane uz hrvatsko iseljeništvo, ali se 2012. osniva Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske koji ne izdvaja iseljeništvo od domicilnih Hrvata izvan Republike Hrvatske.
Dao nam Bog novu domoljubnu upravljačku strukturu koja će osjetiti bilo svih Hrvata, ma gdje oni živjeli.
PRIJEDLOG: Veleposlanici Republike Hrvatske u Australiji, Argentini, Kanadi, SAD-u… trebali bi biti iz redova iseljenika. Više je tome razloga: Bolje poznaju stanje u državi u kojoj žive i problematiku naših iseljenika poput stjecanja Hrvatskog državljanstva, problematiku glasovanja i drugo, lakše bi pronalazili modele gospodarskog i kulturnog povezivanja, te posebno povratka iseljenika, uključujući i vrhunske stručnjake, u maticu Zemlju. Time bi Hrvatska, na korist ukupnog Hrvatskog nacionalnog bića, iseljenicima dala realnu mogućnost povratka i veće poštovanje, kad to već u dostatnoj mjeri nismo učinili poradi njihove pomoć u Domovinskom ratu i nakon Pobjede.
Udruga Hrvatski Ratnik