Piše: Lili Benčik
Predsjedništvo Matice Hrvatske je 19. rujna 2022. prihvatilo nacrt Zakona, a Odbor za normu hrvatskog standardnog jezika HAZU-a je podupro Matičinu inicijativu prihvativši izjavu koju je Hrvatska akademija objavila 16. studenoga 2022: „Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika podržava prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku koji je izradila radna skupina Matice hrvatske pod predsjedanjem prof. dr. sc. Marija Grčevića.”
“Članovi odbora dali su članovima radne skupine i niz prijedloga kako bi konačni tekst zakona bio što jasniji, obuhvatniji i podjednako primjenljiv za sve.“
Nevjerojatna je ta nebriga vladajućih za hrvatski jezik kada se kao narod dičimo svojom bogatom i raznolikom tradicijskom, duhovnom, jezičnom, folklornom i inom kulturnom baštinom. Stoga pod hitno trebamo Zakonom zaštititi hrvatski jezik, radi sadašnjeg i budućih naraštaja, koji će imati za osnovu obranu od svih nasilja što mu prijete sada i u budućnosti, jer je vlastiti hrvatski jezik potvrda postojanja i opstanka hrvatskog naroda.
Zbog nepostojanja tog Zakona doživljavamo stalne napade i negiranje hrvatskog jezika.
Više možete pročitati na poveznici ovdje.
Lili Benčik/hrvatskepravice
Udruga Hrvatski Ratnik
Ovi dokumenti sasvim zorno prikazuju odnos prema hrvatskom jeziku kojim se govorilo u pola Europe pa tako i poljski biskup Stanislav Hosius prije 400 godina traži od vlasti da se hrvatski (dalmatinski) jezik uvede kao službeni a Faust Vrančić izdaje Rječnik 5 najuglednijih europskih jezika http://virtualna.nsk.hr/vrancic/dictionarium/. Izmišljotine poput srpskog, bosanskog, crnogorskog jezika usmjerene komadanju hrvatskog tkiva otkrivaju sav razmjer takvih nastojanja. Sama Deklaracija udbaška je podvala jer tek podnošenjem Deklaracije, Srbi “razmišljaju o potrebi uvođenja” t. zv. srpskog jezika, iako se do tada, a i kasnije, komuniciralo na hrvatskom jeziku, ekavskim narječjem, do današnjih dana. Današnja, ne nebriga već svjesno razaranje pokazatelj je da su strukture iste i da se od Novosadskog dogovora ništa dobrog nije dogodilo na tom polju. Posebice pojam “hrvatski standardni jezik” je nož u srce hrvatskoj kulturi jer se time odriče svih svojih narječja uključivo onih kojima se govori na području cijelog hrvatskog kraljevstva. Pogled u prošlost kad se o njemu brinulo i njegovalo zorno je prikazan barem u prahrvatskom epu o caru Harezmu pisanog čakavicom kojom se govori na Krku a za kojeg je ovdje premalo mjesta. Pametnom dosta! Bog i Hrvati!
Novosadski dogovor
Novosadski je dogovor dokument od deset zaključaka o jeziku, koji su 1954. sastavili lingvisti i književnici iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hrvatske te Crne Gore. Oni su se sastali u organizaciji Matice srpske u Novome Sadu radi donošenja zaključaka o potrebi jedinstvenoga pravopisa i ujednačivanja ponajprije hrvatskoga i srpskoga nazivlja za sve struke, a onda i jezičnoga ujednačivanja uopće. Matica srpska pozvala je na suradnju Maticu hrvatsku, ali predstavnike iz Hrvatske nije na novosadski sastanak poslala Matica hrvatska, nego ih je pozvala Matica srpska po vlastitome izboru. Naime, pedesetih godina prošloga stoljeća zaoštrila se politička situacija te su se sve više isticale unitarističke težnje, što se očitovalo i u nazivu jezika. Naziv hrvatski jezik postupno nestaje s priručničkih naslova i iz javne uporabe, a zamjenjuje se nazivom hrvatskosrpski jezik ili pak hrvatski ili srpski jezik; izvan Hrvatske posve dominira naziv srpskohrvatski jezik. Novosadskomu je sastanku prethodila anketa u kojoj su se srpski i hrvatski filolozi i književnici trebali izjašnjavati o idejama jezičnoga jedinstva hrvatskoga i srpskoga jezika. Ta je anketa bila kopija ankete koju je još 1913. godine organizirao Jovan Skerlić, srpski književni povjesničar i političar, kada se izjašnjavalo o jezičnoj unifikaciji tako da Hrvati žrtvuju ijekavicu, a Srbi ćirilicu kako bi se dobio zajednički i pojednostavnjen jezik.
U Novome Sadu dogovorena je i eksplicitno istaknuta ravnopravnost obaju pisama, latinice i ćirilice te izgovora, ekavskoga i ijekavskoga. Dogovorena je i izrada zajedničkoga pravopisa, koja je povjerena komisiji Matice hrvatske i Matice srpske. Međutim, problemi s tumačenjem i primjenom zaključaka počeli su vrlo rano. Nakon Novosadskoga dogovora nastupilo je doba veoma teško za hrvatski jezik, a nezadovoljstvo je kulminiralo donošenjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.
Zaključci i potpisnici dogovora vidljivi su u daljnjemu tekstu:
NOVOSADSKI DOGOVOR (1954.)
[Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika s pravopisnim rječnikom. Zagreb: Matica hrvatska; Novi Sad: Matica srpska, 1960, str. 9–10 (prepisano iz faksimila teksta)]
Potpisani učesnici sastanka koji je sazvala Redakcija Letopisa Matice srpske na završetku ankete o srpskohrvatskom jeziku i pravopisu posle svestrane diskusije održane 8, 9. i 10. decembra 1954. godine u Novom Sadu doneli su ove
ZAKLJUČKE
1. Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.
2. U nazivu jezika nužno je uvek u službenoj upotrebi istaći oba njegova sastavna dela.
3. Oba pisma, latinica i ćirilica, ravnopravna su; zato treba nastojati da i Srbi i Hrvati podjednako nauče oba pisma, što će se postići u prvom redu školskom nastavom.
4. Oba izgovora, ekavski i ijekavski, takodje su u svemu ravnopravna.
5. Radi iskorišćavanja celokupnog rečničkog blaga našeg jezika i njegovog pravilnog i punog razvitka neophodno je potrebna izrada priručnog rečnika savremenog srpskohrvatskog književnog jezika. Stoga treba pozdraviti inicijativu Matice srpske koja je u zajednici sa Maticom hrvatskom pristupila njegovoj izradi.
6. Pitanje izrade zajedničke terminologije takodje je problem koji zahteva neodložno rešenje. Potrebno je izraditi terminologiju za sve oblasti ekonomskog, naučnog i uopšte kulturnog života.
7. Zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis. Izrada toga pravopisa danas je najbitnija kulturna i društvena potreba. Nacrt pravopisa izradiće sporazumno komisija srpskih i hrvatskih stručnjaka. Pre konačnog prihvatanja nacrt će biti podnet na diskusiju udruženjima književnika, novinara, prosvetnih i drugih javnih radnika.
8. Treba odlučno stati na put postavljanju veštačkih prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskog književnog jezika. Treba sprečiti štetnu pojavu samovoljnog »prevođenja« tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca.
9. Komisiju za izradu pravopisa i terminologije odrediće naša tri univerziteta (u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu), dve akademije (u Zagrebu i Beogradu) i Matica srpska u Novom Sadu i Matica hrvatska u Zagrebu. Za izradu terminologije potrebno je stupiti u saradnju sa saveznim ustanovama za zakonodavstvo i standardizaciju, kao i sa stručnim ustanovama u društvima.
10. Ove zaključke Matica srpska će dostaviti Saveznom izvršnom veću i izvršnim većima: NR Srbije, NR Hrvatske, NR Bosne i Hercegovine, NR Crne Gore, univerzitetima u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, akademijama u Zagrebu i Beogradu i Matici hrvatskoj u Zagrebu, te će ih objaviti u dnevnim listovima i časopisima.
U Novom Sadu, 10. decembra 1954.
Potpisnici: Ivo ANDRIĆ, književnik i akademik iz Beograda; dr Aleksandar BELIĆ, profesor univerziteta i predsjednik Srpske akademije nauka iz Beograda; Živojin BOŠKOV, književnik i urednik »Letopisa Matice srpske« iz Novog Sada; Mirko BOŽIĆ, književnik i predsjednik Društva književnika Hrvatske iz Zagreba; dr Miloš ĐURIĆ, profesor univerziteta iz Beograda; Marin FRANIČEVIĆ, književnik iz Zagreba; dr Krešimir GEORGIJEVIĆ, profesor univerziteta iz Beograda; Miloš HADŽIĆ, sekretar Matice srpske iz Novog Sada; dr Josip HAMM, sveučilišni profesor iz Zagreba; dr Mate HRASTE, sveučilišni profesor iz Zagreba; dr Ljudevit JONKE, sveučilišni docent iz Zagreba; Marijan JURKOVIĆ, književnik iz Beograda; Jure KAŠTELAN, književnik iz Zagreba; Radovan LALIĆ, profesor univerziteta iz Beograda; Mladen LESKOVAC, književnik i profesor univerziteta iz Novog Sada; Svetislav MARIĆ, profesor i potpredsjednik Matice srpske iz Novog Sada; Marko MARKOVIĆ, književnik iz Sarajeva; Živan MILISAVAC, književnik i urednik »Letopisa Matice srpske« iz Novog Sada; dr Miloš MOSKOVLJEVIĆ, profesor i naučni saradnik Srpske akademije nauka iz Beograda; Boško PETROVIĆ, književnik i urednik »Letopisa Matice srpske« iz Novog Sada; Veljko PETROVIĆ, književnik i akademik, predsjednik Matice srpske, iz Beograda; Đuza RADOVIĆ, književnik iz Beograda; dr Mihailo STEVANOVIĆ, profesor univerziteta iz Beograda; dr Jovan VUKOVIĆ, profesor univerziteta iz Sarajeva.
Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika
Hrvatski jezikoslovci nezadovoljni Novosadskim dogovorom, kojim se hrvatski jezik nazivao hrvatskosrpskim, objavili su u Telegramu, jugoslavenskim novinama za društvena i kulturna pitanja, br. 359. 17. ožujka 1967. Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. U Deklaraciji, koju je potpisalo 18 kulturnih i znanstvenih ustanova u Hrvatskoj, iznijeli su svoje negativne stavove o Novosadskom dogovoru. Odlučujuću ulogu u nastanku Deklaracije imala je Matica hrvatska. Objavljivanje teksta Deklaracije izazvalo je oštru reakciju komunističkih vlasti, a mnogi njezini potpisnici bili su sankcionirani i onemogućivani u svojemu radu.
Tekst Deklaracije glasi:
Višestoljetna borba jugoslavenskih naroda za nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu kulminirala je revolucionarnim preobražajem u razdoblju od 1941. do 1945. Tekovine Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije omogućile su svim narodima i narodnostima u Jugoslaviji da uđu u novu fazu njihova povijesnog postojanja. Oslanjajući se na temeljna načela socijalizma o pravu svakog čovjeka da živi slobodan od svake podjarmljenosti i o pravu svakog naroda na potpun suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama, Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci i Makedonci formirali su federativni savez, sazdan od šest socijalističkih republika, kao jamstvo te uzajamne ravnopravnosti, međusobnog bratstva i socijalističke suradnje.
Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakoga od naših naroda da čuva sve atribute svoga nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu, nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.
Novosadski dogovor opravdano je deklarirao zajedničku lingvističku osnovu srpskog i hrvatskog književnog jezika ne poričući historijsku, kulturno-historijsku, nacionalnu i političku istinu o pravu svakoga naroda na vlastiti jezični medij nacionalnog i kulturnog života. Te su tekovine formulirali i ustavni tekstovi, i Program Saveza komunista, političkog predvodnika naših naroda u revolucionarnoj borbi.
Ali usprkos jasnoći osnovnih načela, stanovite nepreciznosti u formulacijama omogućavale su da ta načela budu u praksi zaobilažena, iskrivljavana i kršena unutar širih pojava skretanja u realnosti našega društvenog i ekonomskog života. Poznato je u kojim su okolnostima u našoj zemlji oživjele tendencije etatizma, unitarizma, hegemonizma. U vezi s njima pojavila se i koncepcija o potrebi jedinstvenog „državnog jezika”, pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku zbog dominantnog utjecaja administrativnog središta naše državne zajednice. Usprkos VIII kongresu, IV i V plenumu CK SKJ, koji su u našim danima posebno naglasili važnost socijalističkih načela o ravnopravnosti naših naroda pa, prema tome, i njihovih jezika, putem upravnog aparata i sredstava javne i masovne komunikacije (saveznih glasila, Tanjuga, JRTV u zajedničkim emisijama, PTT, željeznicama, tzv. materijala ekonomske i političke literature, filmskih žurnala, raznih administrativnih obrazaca), zatim putem jezične prakse u JNA, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama, faktično se i danas provodi nametanje „državnog jezika”, tako da se hrvatski književni jezik potiskuje i dovodi u neravnopravan položaj lokalnog narječja.
Osobito važne inicijative privredne i društvene reforme, oslanjajući se na bitna svojstva našeg samoupravnog socijalističkog društva, obvezuju nas da na području svoga djelovanja – jezika, književnosti, znanosti i kulture uopće – poduzmemo sve potrebno da se u neposrednoj praksi ostvaruje i ostvare sva izložena načela našeg socijalističkog sustava.
Na toj osnovi potpisane hrvatske kulturne i znanstvene ustanove i organizacije smatraju da je neophodno potrebno:
1) Ustavnim propisom utvrditi jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga.
U tu svrhu treba izmijeniti formulaciju iz Ustava SFRJ, čl. 131, koja bi morala glasiti ovako:
„Savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju se u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskom. U službenom saobraćaju organi federacije obvezno se drže načela ravnopravnosti svih jezika naroda Jugoslavije.”
Adekvatnom formulacijom treba osigurati i prava jezika narodnosti u Jugoslaviji.
Dosadašnja ustavna odredba o “srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku” svojom nepreciznošću omogućuje da se u praksi ta dva usporedna naziva shvate kao sinonimi, a ne kao temelj za ravnopravnost i hrvatskog i srpskog književnog jezika, jednako među sobom, kao i u odnosu prema jezicima ostalih jugoslavenskih naroda. Takva nejasnoća omogućuje da se u primjeni srpski književni jezik silom stvarnosti nameće kao jedinstven jezik za Srbe i Hrvate. Da je stvarnost zaista takva, dokazuju mnogobrojni primjeri, a među njima kao najnoviji nedavni Zaključci pete skupštine Saveza kompozitora Jugoslavije. Ti su zaključci objavljeni usporedno u srpskoj, slovenskoj i makedonskoj verziji kao da hrvatskoga književnoga jezika uopće nema ili kao da je istovjetan sa srpskim književnim jezikom.
Potpisane ustanove i organizacije smatraju da u takvim slučajevima hrvatski narod nije zastupan i da je doveden u neravnopravan položaj. Takva se praksa ni u kojem slučaju ne može opravdati inače neosporenom znanstvenom činjenicom da hrvatski i srpski književni jezik imaju zajedničku lingvističku osnovu.
2) U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.
Ovu Deklaraciju podnosimo Saboru SRH, Saveznoj skupštini SFRJ i cjelokupnoj našoj javnosti da se prilikom pripreme promjene Ustava izložena načela nedvosmisleno formuliraju i da se u skladu s time osigura njihova potpuna primjena u našem društvenom životu.
Matica hrvatska
Društvo književnika Hrvatske
PEN-klub, Hrvatski centar
Hrvatsko filološko društvo
Odjel za filologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
Odjel za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
Institut za književnost i teatrologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zadru
Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Katedra za povijest hrvatskog jezika i dijalektologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Katedra za jugoslavenske književnosti Filozofskoga fakulteta u Zadru
Katedra za stariju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Katedra za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Institut za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Za grebu
Institut za nauku o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Staroslavenski institut u Zagrebu Društvo književnih prevodilaca Hrvatske
[Telegram, jugoslavenske novine za društvena i kulturna pitanja, br. 359, 17.