Posted by Hrvatski Ratnik
Sve država Hrvatska prima, pomaže, daje novac najmodavcima da prime strance (oni nisu dotepenci), a mi kao da ne postojimo, nikoga nije briga za nas Hrvate u nevolji – podstanare u Zagrebu, u vlastitoj zemlji. – Ovo je dio iz pisma koje nam je poslala jedna naša Slavonka s adresom u Zagrebu koja se zbog teške egzistencijalne situacije odlučila vratiti u rodnu Slavoniju. Pismo je u nastavku.
Slavonka sam! 18 godina živim kao podstanarka u Zagrebu. Kad sam došla bila sam, za šefove gdje sam radila a i ostale Zagrepčane, dotepenec ili dotepenka.
Tih godina, u Zagrebu, u sebi sam vrtila pjesmu „Slavonijo u srcu te nosim…“. Radila sam, a šefovi su bili grubi i nemilosrdni, mobing je bilo njihovo sredstvo komuniciranja i izdavanja radnih naloga, a kriminalne države nije niti briga, niti prihvaćaju a niti priznaju da postoji mobing. A s vremenom se u čovjeku nakupljaju jad i nemoć koji ga izjedaju iznutra.
Na koncu je došla plandemija tzv. Korone ili kasnije prozvanog Covid-19, pa maske, dezinfekcija, sve one glupe mjere i ostalo…
Zbog pada sa stepenica na poslu, a i stresa zbog učestalog mobinga od strane šefova završavam na bolovanju koje traje vječno. Dijagnoze su se samo nizale i nižu još uvijek. Od nas dotepenaca u Zagrebu danas i štakori imaju bolji status. Došli su i dolaze pusti imigranti iz cijelog svijeta, Nepalci, Filipinci, Pakistanci… Došli su Ukrajinci i Ukrajinke, dobrostojeće…
Sve država Hrvatska prima, pomaže, daje novac najmodavcima da prime strance (oni nisu dotepenci), a mi kao da ne postojimo, nikoga nije briga za nas Hrvate u nevolji – podstanare u Zagrebu, u vlastitoj zemlji.
Covid više ne postoji, Banovina više ne postoji, potresi su davno svršeno vrijeme, ništa hrvatsko nije bitno, bitni su imigranti, i Ukrajinke koje sada traže Hrvate kako bi se udale i ostale trajno tu u našoj domovini. Hrvatska je njima postala Zemlja iz snova.
A ja? Slavonka? Hrvatica?
Uzeli su mi 50% primanja, sada sam na 200 eura i s tim moram preživjeti. Ali kako? U podstanarstvu? No nisam odustala, nastavila sam se boriti, ali kako još uvijek nisam zdravstveno sposobna za kvalitetan rad, išla sam do socijalne samoposluge, crvenog križa, glavne Zagrebačke nadbiskupije…
Želim posebno naglasiti kako Crveni križ traži dokaz o primanjima unatrag godinu dana, odbili su me jer sam u prošloj godini prelazila dohodovni cenzus! Kako preživjeti do slijedeće godine kako bi mi dohodovni cenzus ušao u njihove okvire pružanja pomoći? Hrvatska je zbilja zemlja apsurda.
Na vratima Crvenog križa piše kako osobe iz Ukrajine primaju do 15 sati, ali njih nitko ne pita za dohodovni cenzus? A gdje je Europska socijalna pomoć najpotrebitijima? Nisu mi se udostojili ni javiti!
Ovim putem se zahvaljujem Zagrebačkoj nadbiskupiji za novčanu pomoć da se vratim u Slavoniju, i vjerujte nisam jedina koja se vraća.
Još ću reći kako je sramotno da branitelji prodaju svoja časna ordenja kako bi imali što za jesti! A svjedočila sam tome.
Srami se Plenkoviću i ekipo koja viriš iz njegove stražnjice! Sramite se svi! Sve će vam se vratiti, svaka suza, svaka uzrokovana duševna i fizička bol… Sve će vam se vratiti kao bumerang u glavu!
Na koncu, nakon 18 godina rada u Zagrebu sada plačem i pjevam Vraćam se Slavonijo tebi!
Slavonka.
Udruga Hrvatski Ratnik