Hrvatski Ratnik nikoga ne mrzi i ne psuje Boga ni svetinje
https://t.me/hrvatskiratnik [email protected]

S onima koji su se Krista odrekli nemamo ništa zajedničko!

Piše: Šime Žgela

Nažalost, čini se da je antiruska propaganda krvavog bravara čija lešina “krasi” beogradsku četvrt Dedinja od 1980. godine, te njegova antiruska retorika s kraja 40-ih godina 20. stoljeća i dalje prisutna u životnom, medijskom, geopolitičkom i svakom drugom prostoru u Republici Hrvatskoj.

Međutim, koliko god se prozapadni mediji trudili izazvati još jaču mržnju hrvatskog naroda prema Rusima ipak postoje ljudi u Hrvatskoj koji shvaćaju poantu svakog rata, te da svaki rat služi isključivo međusobnom masovnom ubijanju, što je i krvna žrtva koja je poželjna okultistima, odnosno kabalistima. Lijepo je simpatizirati ostale narode i poštovati ih, međutim, određeni ljudi su i dalje u zabludi u svom navijačkom narativu podrške pokolja Ukrajinaca i Rusa. Ubijaju se dva slavenska naroda, Zapad vodi bitku protiv Rusije do posljednjeg Ukrajinca, radi se o živim bićima, Božjim stvorenjima, ljudima koji su zapleteni u začarani krug kabale hazarske mafije. U Hrvatskoj se sustavno promovira pogled na Ruse kroz prizmu Srba, te poistovjećivanje Ukrajinaca sa sudbinom koja je zatekla hrvatski narod 90-ih godina 20. stoljeća.

Povijesne poveznice Hrvata i Rusa

Hrvati i Rusi su itekako povezani kroz povijest. Ruska slavistika je začeta u drugoj polovici 19. stoljeća. To je bilo vrijeme njenog procvata, tada se pojavljuju i prvi radovi ruskih slavista o Hrvatskoj i Hrvatima. Naime, Hrvatska je bila zanimljiva Rusima ne samo kao slavenska zemlja, već kao prva slavenska zemlja koja je prihvatila kršćanstvo, te prva među slavenskim narodima koja je osnovala neku vrstu državne tvorevine. To nije bio interes samo prema Hrvatskoj kao takvoj nego preko toga i prema svojim slavenskim korijenima. U Sankt Peterburgu 1880. godine izlazi knjiga Konstantina Grota “Izvješća Konstantina VII. Porfirogeneta o Srbima i Hrvatima”. (Rusi Porfirogeneta nazivaju Konstantin Bagrjanorodni). Konačno valja upozoriti i na to da jedino Rusi i Hrvati, od svih slavenskih naroda, imaju neprekidan kontinuitet državnosti od ranoga srednjeg vijeka do 20. stoljeća. Hrvatska je nakon sklapanja unije s Ugarskom 1102. godine cijelo vrijeme, ma pod čijom vlašću bila, koliko-toliko zadržavala neke oblike i atribute samostalnosti i državnosti. To je jako bitno i važno za shvaćanje i proučavanje Hrvata i Hrvatske.

U Europi nema puno naroda koji se mogu pohvaliti tako dugom tradicijom kontinuirane državnosti. I ta činjenica “državne dugovječnosti” ima važnu ulogu za očuvanje hrvatskog identiteta, ali i za postojanje stabilnih kanala komunikacije između Rusije i Hrvatske kao dviju starih europskih država. Hrvatski intelektualci i humanisti su u doba „protonacionalnog diskursa“ odigrali ključnu ulogu. Naime, još je u 16. stoljeću Vinko Pribojević u svom poznatom djelu o podrijetlu Slavena na neki način potaknuo ideju o jednom slavenskom narodu, te doprinio rađanju panslavenske ideje. Tu je i Dubrovčanin Mavro Orbini čije je značajno djelo „Il Regno degli Slavi“ (Kraljevstvo Slavena) iz 1601. prema ukazu cara Petara Velikog prevedeno na ruski i tiskano 1722. godine u Sankt Petersburgu. Zato možemo reći da rusko-hrvatske veze i interes Rusije za Hrvatsku sežu još od vremena početka 18. stoljeća. Naime, u Rusiji tada nije bilo tih i takvih ideja, čak su joj bile strane, može se reći da se tek iz Hrvatske upoznala s idejom slavenskog jedinstva i problematikom slavenskih veza. Hrvati dakle imaju ulogu u jačanju ruske općeslavenske svijesti. Postoje povijesna „nagađanja“ da su reforme Petra Velikog bile nadahnute, između ostalog, i idejama Juraja Križanića. Naime, u 18. stoljeću Rusija se otvara zapadu i želi biti dio europske kulture i odnosa. Osjećao se utjecaj zapada na istok, a Hrvatska je, kako vidimo, u tome, kad je Rusija u pitanju, imala značajnu ulogu. Također valja spomenuti i znamenitog Matiju Zmajevića, hrvatskog pomorca i admirala pomorske flote Carske Rusije rođenog u Perastu u Boki Kotorskoj, naime Matiji Zmajeviću admiralski čin osobno je uručio Petar Veliki smatravši ga ocem ruske ratne mornarice.

Mnogi su, dakle, poznati Hrvati u Rusiji vidjeli svjetsku silu i bratsku slavensku  državu. Čak je i Eugen Kvaternik boravio u tadašnjem Petrogradu 1858. godine. Ivan Kukuljević Sakcinski bio je vrlo sklon Rusima. Preko Mihaila Fjodoroviča Rajevskog, ruskog svećenika, koji je djelovao u ruskom veleposlanstvu u Beču, Sakcinski je stupio u kontakt s velikim brojem ruskih akademika, slavista, sveučilišnih profesora s kojima se godinama dopisivao. Pisao je N. A. Popovu 1877.: “Vi u Moskvi vrlo dobro znadete, otkuda Južni Slaveni očekuju spas, da su oči Slavena uprte u vas i da su sva srca s vama”. Sakcinski je dobio mnoga počasna ruska priznanja.

Pokušaji suradnje SSSR-a s dr. Antom Pavelićem od rujna 1944. do veljače 1945.

U periodu Drugog svjetskog rata čak su i Sovjeti nudili dr. Anti Paveliću priznanje NDH. Staljinovi izaslanici su bili na sastanku s Pavelićem da bi raspravili hrvatsko pitanje i pitanje nezavisnosti Hrvatske. Sovjetska strana je ponudila, te je bila voljna i na pismeno zajamčiti da se neće nikada miješati u unutarnje stvari, te da neće imati svojih oružanih snaga na hrvatskom teritoriju. Štoviše, obećali su da će nastojati da Hrvatska dođe u posjed svojih povijesnih zemalja koje će biti pod hrvatskom upravom kao što su Istra i hrvatski otoci na Jadranu, koji su tada bili u posjedu Italije, te Bosna, Hercegovina i Sandžak koje je Srbija svojatala. Jedinu stvar koju su Rusi tražili bio je pristup hrvatskim lukama: Rijeci, Splitu, Gružu i Boki Kotorskoj. Nema sumnje da su Sovjeti, odnosno Josif Staljin, stupili u kantakt s dr. Antom Pavelićem tijekom jeseni 1944. i prvih mjeseci 1945. Staljin je nudio diplomatsko priznanje hrvatske države i Pavelićeva režima uza stanovite uvjete. Do danas nismo saznali detalje tih sovjetsko-hrvatskih pregovora i kako su se razvijali. Daljnje objavljivanje hrvatskih i sovjetskih dokumenata sigurno će unijeti mnogo više svjetla u tu temu.

O usporedbama Domovinskog rata u Hrvatskoj i rata u Ukrajini

Medijsko sijanje rusofobije i mržnje prema Rusima na “Zapadu” prelazi krajnje granice ludila. U Republici Hrvatskoj mediji svakodnevno, prateći prozapadnu antirusku propagandu uz javne osobe koje koriste medijski prostor, izjednačavaju Domovinski rat u Hrvatskoj te rat u Ukrajini.

Prije svega Domovinski rat u Hrvatskoj ne može se izjednačiti niti u jednom mogućem segmentu sa stanjem u Ukrajini. Hrvatsku “Zapad” nije želio ni u kakvoj formi, a nestanak i genocid nad hrvatskim narodom planiran je još od vremena Karla Marxa na onoj njegovoj antihrvatskoj retorici: “Hrvati su ološ koje treba potopiti u Dunavu i odbaciti to hrvatsko smeće na smetlište naroda!”, da ne govorimo o tadašnjoj srpskoj medijskoj propagandi, o svekolikoj mržnji prema Hrvatima samo zato što su Hrvati. Biti Hrvat u bilo kojoj varijanti je nepoželjno od strane globalista i okultne oligarhije koja ne može smisliti Jelačićev čin globalističkih planova rušenja  Austrougarske monarhije. Upravo je Jelačić svojevremeno izvršio specijalnu vojnu operaciju sačuvavši austrougarsku krunu, Marx je odgovorio na svoj način, a globalisti su dobili zadatak uništenja hrvatskog naroda na svim razinama.

Ako bismo usporedili medijsku retoriku iz 90-ih godina s medijskom retorikom Majdanskog režima iz 2014., pa i nedavne konstatacije Lecha Walesa kako “treba pobiti 100 milijuna Rusa”, onda su Rusi u Ukrajini u situaciji kao što su nekoć bili Hrvati u nakaradnoj SFRJ. Odjednom je Majdanskom režimu počeo smetati ruski jezik i ruska kultura, pa i Rusi u samoj Ukrajini koji su se propašću SSSR-a našli u bivšim sovjetskim republikama i dobili državljanstva istih, tako su i ostali manjina u mnogim republikama nekadašnjeg Sovjetskog saveza, doslovce preko noći. Valja se prisjetiti kako je režim Slobodana Miloševića, u krvavom pokušaju, svim nesrpskim narodima nastojao učiniti isto, međutim, hrvatsko srce ga je spriječilo u tome.

Kada uspoređujemo medijski narativ vidimo da nam Zapad nikad nije bio sklon niti nas je želio, nije želio da Hrvati uopće postoje, i to su činjenice, čak su prognozirali pad i slom Hrvatske u nekoliko tjedana, međutim nisu uspjeli. Tko istražuje i uspoređuje medijsku propagandu vidjet će da su DNR i LNR, odnosno Rusi u Ukrajini trenutno u poziciji kao i Hrvati prije trideset godina. Nama tada nije smetao srpski jezik a niti Srbi, ni danas nam ne smetaju, ali smetali smo mi Miloševiću i velikosrbima u ostvarenju svojih velikosrpskih planova. Kada mu nije išlo odlučio se na masovne zločine i genocid, na potpuno istrebljenje, na brisanje hrvatskog jezika i hrvatske kulturne baštine. Zamislimo da su Hrvati imali osam godina pripreme za sukob i da nam je taj “sveti” Zapad slao silnu pomoć u stotinama milijardi eura, i naoružavao nas tolikom količinom oružja kao što naoružava Ukrajince, koliko bi trajao rat u Hrvatskoj?! Valja dobro promisliti, nas Hrvate ne da nisu naoružavali nego su nam uveli embargo isti ti demokrati dok su hrvatski ratnici stvarali demokratsku zemlju, isti ti koji danas naoružavaju Ukrajinu nama su branili samoobranu. Dok su “zločesti” Rusi pored svih silnih “demokrata” sa Zapada ipak ponudili pomoć. Za vrijeme embarga na uvoz oružja Hrvatska je tajno uvezla velike količine oružja iz Rusije. Tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin odobrio je 150 letova transportnih zrakoplova punih naoružanja koji su dovezli oružje u Hrvatsku. Iz vojne baze dvjestotinjak kilometara istočno od Moskve redovito su polijetati veliki ruski transportni zrakoplovi. Od 1992. pa sve do 1997.iz Rusije je za Hrvatsku organizirano između 150 i 160 letova, a u prosjeku je prevoženo stotinu tona oružja po letu.

Valja napomenuti i da je Hrvatska u svojim današnjim granicama stečena krvlju. Ukrajinci su Ukrajinu nakon raspada SSSR-a dobili mirnim putem. Kada bismo uspoređivali povijest Hrvatske i Ukrajine, Hrvatska je imala krunu i državu pod svojim imenom i identitetom, Ukrajina je u svojim granicama tek od 1917. zahvaljujući Lenjinu, nama državu nitko nije poklonio, nego nam je još i otkinut teritorij na koji polažemo povijesno pravo.

Da bismo razumjeli bilo kakve događaje koji se odvijaju na globalnom planu uvijek uzroke valja potražiti u prošlosti. Često povijest daje odgovore na stanje sadašnjosti, pa i budućnosti.

Slavenski narodi bi se trebali držati zajedno, jer su upravo slavenski narodi posljednji bastion kršćanstva u Europi koja se Krista odrekla! Ne trebamo biti ni u kakvim zajedničkim državama ili konfederacijama, ali valjalo bi postići zajedničku i međusobnu suradnju na ekonomskom, gospodarskom, kulturnom pa čak i vojnom, odnosno sigurnosnom planu zbog opstanka naših zemalja i naših naroda. LGBT, antitradicija, globalizam, New Age, pedofilija i abortus nisu put kojim trebamo ići, “Zapad” neka slobodno ide kamo hoće, očigledno je da s antiteističkim tradicijama i onima koji su se Krista odrekli nemamo ništa zajedničko.

Udruga Hrvatski Ratnik

Bez komentara
Ostavite vaš komentar