Šatorland iliti kulinarski priručnik “Trava na sto načina”!

Piše: Branko Smrekar

Jako me vrijeđa kad naše Hrvatske branitelje, junake koji su po cijenu vlastitog života i zdravlja, trajnih žalobnosti obiteljima, rodbini, prijateljima, bez ikakve kalkulacije, s ljubavlju, ushićenjem, vjerom i nadom stali u obranu Lijepe naše i pritom pomogli ostvarenju stoljetnog nastojanja Hrvatskog naroda za vlastitom Domovinom, neki po mjestu prosvjeda posprdno nazivaju šatorašima. Možda bi ih radije zvali “šatordžije”, ali misle da bi se time odali.

Prije skoro 8 godina, 7. kolovoza 2015., revoltiran odnosom prema Hrvatskim braniteljima i mnogo čemu drugom, napisah jednu objavu pod dolje navedenim naslovom. Je li se što promijenilo?  

ŠATORLAND

Jako me vrijeđa kad naše Hrvatske branitelje, junake koji su po cijenu vlastitog života i zdravlja, trajnih žalobnosti obiteljima, rodbini, prijateljima, bez ikakve kalkulacije, s ljubavlju, ushićenjem, vjerom i nadom stali u obranu Lijepe naše i pritom pomogli ostvarenju stoljetnog nastojanja Hrvatskog naroda za vlastitom Domovinom, neki po mjestu prosvjeda posprdno nazivaju šatorašima.

Možda bi ih radije zvali “šatordžije”, ali misle da bi se time odali. Kao da i ovako nisu krajnje prozirni?

I tko su ti neki?

Nitko! Nitko kome bi trebali vjerovati. Nitko tko ljubi narod svoj. Nitko kome treba dati povjerenje. Oni grickaju Hrvatsko nacionalno biće.

Koje životinje im možemo prispodobiti? Meni se čini ratusima, rekli bi Dalmoši pantaganama, a kontinentalci štakorima. Ratusa ima puno vrsta, navodno čak 66.

“Naših ratusa” ima puno više. Grickali bi oni i dalje pa ih u tome treba spriječiti.  Potrebna nam je žurna deratizacija kako bi velikani u šatorima i ovaj naš strpljivi, napaćeni puk dobili makar i malo zasluženog poštovanja, a cijela Država ne bi postala prosvjedno šatorsko naselje.

Potpuno je razvidno da samo formalno raščišćavanje bez vraćanja barem polovice ukradenih, ili nepravedno zaposjednutih vrijednosti, neće biti dovoljno.

Neće nas spasit ni doživotni radni vijek, pogotovo ako se djelatnici neće pripremati i osposobljavati za, eventualnu, promjenu radnog mjesta u poznijoj radnoj dobi kad im tjelesne predispozicije neće zadovoljavati uvjete dotadašnjeg radnog mjesta.  

Tome treba pridodati potrebu da se mladima u najpotentnijoj radnoj dobi, dvadeset do četrdeset godina, omogući davanje punog doprinosa u stvaranju opće blagodati, čime mladi ne bi odmah po školovanju masovno odlazili na rad u inozemstvo.

Posebno treba voditi politiku kako bi visoko kvalitetni stručnjaci i u nas riješili stambena pitanja, čime bi ih potaknuli i privukli za ostanak u Domovini. Trebamo učiniti sve da migracije budu rijetke, da ljudima bude ugodno i u svojoj zemlji.

Trebamo poticati mlade poduzetnike, pružiti im financijsku potporu, olakšati proceduru osnivanja firmi i dati im slobodu da “stanu na noge”, a ne kao kobac čekati da im se otmu prve zarađene kune.                                                     

Izjava da je demokratsko pravo birati zemlju rada, podmukla je teza izravno upućena protiv Hrvatske i njenih građana.

Ne moramo sanjati o giga poduzećima, štoviše o nizu manjih tvrtki, obrta, a možda gdjekoji pogon neke velike svjetske firme, stavljanju poljoprivrede u funkciju domaće potrošnje i turizma uz rješavanje uskih grla i poteškoća kojima su ratari, stočari, voćari… sada opterećeni (nedostatak skladišta, silosa…), garantiranost otkupnih cijena, uravnoteženje cijena repromaterijala s inozemnom konkurencijom… pospješivati organsku proizvodnju, postaviti zapreke za uvoz roba zadnjeg razreda nedopuštene kvalitete…

Štete nam nepotrebna zapošljavanja u državnim službama u kojima ionako zahtjevnije poslove, posebno kad su u pitanju EU fondovi, obavljaju dobro plaćeni vanjski suradnici.

Pogubna su i friziranja raznoraznih podataka koji lažno prikazuju poboljšanja stanja i stvaraju virtualnu sliku uspješnosti, iako je gotovo svakom jasno, a to potvrđuju i meritorne vanjske institucije, da nam uistinu ne ide, što ukazuje da treba pod hitno promijeniti način vođenja Zemlje. Imamo li uopće tržište rada? Je li to zapošljavanje tisuća mladih “kancelarijalista”?

Nekad smo slušali da imamo oko sedam posto visokoškolovanih kadrova, od čega dva posto intelektualaca. Danas se kitimo sa sedamnaest posto visoke naobrazbe. Sumnjam da intelektualaca ima više nego prije. Ali zato imamo masu afera, visokoškolaca koji ni ne znaju gdje su tobože studirali. Sustav obrazovanja koji na račun rada stvara njegovu nadgradnju: organizatori, koordinatori, “manageri”, savjetnici… sve samo ne majstori kojih najviše trebamo.

Jesmo li mi neovisni? Imamo li i kakvog duga? Možemo li se usporediti s Njemačkim “Neue Lander” u koje je Njemačka država uložila stotine milijardi eura? Možemo li u korak s ekonomski jačim državama koje mogu povoljno financirati kupce proizvoda svojih poduzeća?

Puno pitanja, malo radosnih odgovora, ali zato puno velikih obećanja. Trebamo ovo, trebamo ono, ali skoro nitko ne obznanjuje kako? Samo reforme, reforme, reforme, a već pouzdano znamo da se one odnose samo na smanjenje prava mnoštva neprivilegiranih pojedinaca.

Kad će se to barem malo promijeniti? Kad će i elite ponijeti malo tereta? I banke i domaći i strani poslodavci. i od vlada oktroirani uglavnom nesposobni poslušnici u državnim poduzećima i institucijama.

Trebaju nam promjene. Promjene kojima čelniku izvršne vlasti neće trebati inozemni savjetnik kako bi ga savjetovao da kaže: “Ja volim Hrvatsku!”

Hrvatska se iskreno voli srcem i djelima, a ne naučenim savjetima u izbornoj godini. Ovaj napaćeni narod nije glup, samo je beskrajno strpljiv i potrpljiv. Dokle? Novoizabrani će dobiti prigodu. Želim vjerovati da će ju iskoristiti.

Tko nam može pomoći? “Majstorima pretvorbe” koji su omogućili silnu pljačku naših blagodati na sve moguće ali i nemoguće načine, a sebi protuzakonito i nemoralno pribavili silne milijune, sigurno ne treba davati novu prigodu.

Stop profaniranima! Iako ti likovi, koji se pojavljuju na viđenijim skupovima, nastoje svojim financijskim prilozima, licemjernim dobročinstvima i darovima pokazati svoju privrženost onima za koje misle da će doći na vlast. Nastoje sebi osigurati mir i slobodu bojeći se da im netko službeno noću ne pokuca na vrata.

Imamo boljih rješenja. Poštene, neokaljane stručnjake koji mogu i žele pomoći. Imamo uspješnih poduzetnika, u nas i u iseljeništvu, koji su svojom čestitošću, sposobnošću i ponašanjem stekli ugled i poznanstva u svijetu, i koji bi se rado stavili na raspolaganje, baš kao što su to činili za vrijeme Domovinskog obrambenog oslobodilačkog rata, o čemu se u javnosti premalo zna.

Prateći sredstva javnog priopćavanja, svih provenijencija, stvara se dojam da smo svi mi lopovi. Kako to sigurno nismo, očito se ta rabota čini da nas se obeshrabri, demoralizira, oslabi, onemoća… da bismo zbog egoističkih privatnih interesa postali “šatorland” u kojem će najčitaniji kulinarski priručnik biti “Trava na sto načina”.

Udruga Hrvatski Ratnik