Objavljuje Hrvatski Ratnik
“Ovo nije tetovaža. Ovo je križ. I ovaj križ je spasio moju lozu da ne završi u haremu i na bojištu protiv svoje braće. Pa ti sad reci ko je ovdje negativan.” Ćerce, imaš pravo. Sprdaju se s Lelek, zovu ih vještice, a ne znaju da gledaju u ožiljak na duši naroda. To ti nije moda. To ti je spomenik. I štit. Evo ti priča da imaš šta reć kad ti neko kaže da si sotonist jer imaš tetovažu. – Donje Sitno donosi pozadinu običaja sicanje u našem narodu…
Kad je križ bija jedini zakon
15. stoljeće. Turčin doša. Bosna pala. Hercegovina pala. Dalmacija gori. I počelo ono najgore – danak u krvi. Žensku dicu odvodili u harem. Mušku dicu odvodili u janjičare. Odvodili ih da zaborave materin jezik, da prime tuđu viru, da idu na svoju braću.
I šta će majka? Ona nema puške. Nema vojsku. Al’ ima iglu, ugljen, med, pljuvačku i mlijeko. I ima viru. Pa uzme dicu od 3 do 18 godina i na sveti dan – Svetog Josipa, Blagovijest, Veliki petak, u korizmi – sica im križ. Jeličin križ. Na čelo, na ruke, na prsa.
Zašto? Jer Turčin nije dira ono šta je označeno križon. Jer križ je bija putovnica i zaštita. Ako si sican, zna se čiji si. Nisi roba. Nisi janjičar. Nisi u haremu. Ti si svoj.
Leleke nisu vještice. Leleke su vojnici bez puške. Zato su cure u Hercegovini, Bosni, Tropolju, pa i u Dalmaciji bile tetovirane. Zato je križ u pozadini na slikama Lelek. To nije ukras. To je ožiljak otpora.
Sicalo se materijalima šta je svaka kuća imala: med da ne gnoji, ugljen da ostane crno, pljuvačka i mlijeko da blagoslovi.
Nije bilo salona. Bila je kuhinja. Nije bilo umjetnika. Bila je mati. I tako 500 godina. Generacija za generacijom. Da nije bilo Vojne krajine, da nije bilo tih žena u Bosni i Hercegovini šta su sicile dicu, cijela Europa bi bila Turska. One su čuvale granicu. Ne s puškom, nego s iglon.
Zato kad ti neko kaže ‘sotonist’ reci mu ovo: Ovo nije sotonizam. Ovo je kršćanstvo pod okupacijom. Ovo nije moda. Ovo je povijest utisnuta u kožu. Ovo nije ‘negativno’. Ovo je razlog zašto ti danas pričaš hrvatski, a ne turski.
Moja baba je imala križ na ruci. I pradida je ima križ na čelu. I kad bi ih pitala šta to znači, rekli bi: “To znači da nismo dali.”
Danas se sramite toga? Sprdate se? Pa onda ste sličniji onima na bečkom dvoru šta su luksuzirali dok su naši ginuli na Krajini. A mi smo sličniji tim ženama šta su čuvale Vojnu krajinu i Bosnu s iglon u ruci.
Znanje je jedino šta liječi traumu
Oprostit se more. Al’ ne moreš oprostit ako ne znaš šta ti se dogodilo. Generacijska trauma ne ide tabletama. Ide istinom. Zato je bitno da se ne prešućuje. Da se zna da tetovaža na Balkanu nije počela s mornarima i rebelima. Počela je s majkon koja je branila dite.
Eto ti, ćerce. Sljedeći put kad ti neko kaže ‘vještica’, ‘sotonist’, ‘ružna si’… Pogledaj ga u oči i reci: “Ovo nije tetovaža. Ovo je križ. I ovaj križ je spasio moju lozu da ne završi u haremu i na bojištu protiv svoje braće. Pa ti sad reci ko je ovdje negativan.”
I nek šuti.
P.S. Jeličin križ ti nije samo simbol. To ti je osobna iskaznica. Dokaz da si iz loze šta se nije dala.
Donje Sitno / Facebook
Urednički komentar by Miro Perković
Za one koji napadaju Lelekice zbog stihova pjesme Andromeda, treba reći da je to samo pjesma, ali ono što stoji iza teme sicanja je nešto puno više, to je opstanak hrvatskog naroda i katoličke vjere u najtežim vremenima, posebno za Hrvate katolike u BiH i dijelovima Dlmacije koji su bili pod turskom čizmom dulje ili kraće vrijeme.
Euroviziju inače ne pratim odavno, otkad su se pretvorili u paradu kiča i nastranosti, ali Lelekice sada na tu nakaradnu glazbenu manifestaciju donose nešto novo, donose dašak svježine i naše tradicije te im stoga treba čestitati i svakako ih podržati.
“GOSPOD je svjetlo moje i spasenje moje, koga ću se bojati? GOSPOD je snaga života moga, koga ću se plašiti?” (Ps 27,1)
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik