Sigurno je samo jedno, na ovaj narod se ne može računat!

Piše: Branko Smrekar

Kada je u pitanju iskazivanje naše radosti zbog sportskih uspjeha naših velikana skupi nas se i preko pola milijuna, ali kad trebamo javno poduprijeti potrebu poboljšanja uvjeta za razvoj sporta, dati potporu roditeljima s djecom u invalidskim kolicima, potplaćenim zapisničarkama na sudovima ili nekoj drugoj ugroženoj skupini, poput tendenciozno otpuštenih radnica u tvornicama, onda se ponašamo kao da nas nije briga…

Za opstojnost države odgovoran je narod

Prema Ustavu Republike Hrvatske, u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.

Među članicama Europske unije, po Indeksu percepcije korupcije, Hrvatska je među pet najkorumpiranijih država EU. Ne slučajno. Dosadašnje su političke vlasti, utjecajem na, po javnoj percepciji, korumpirano sudstvo, i sprječavanjem pokušaja otkrivanja korumpiranosti i lopovluka, tim zlima omogućavale puni procvat.

O pokušaju otkrivanja nezakonitih i neetičkih radnji u svojim sredinama, višekratno, napisah: U nas su zviždači časni ljudi koji prijavljuju nepravilnosti pokvarenjaka koji se, najčešće, zbog nepravedne zaštićenosti osjećaju nedodirljivima.

Zviždač (eng. whistleblower) je osoba koja (kao što sudac u sportu zviždukom upozorava na nepravilno ponašanje) javno upozorava na ilegalne aktivnosti – primjerice korupcije, nedoličnog ponašanja, kršenja zakona ili zloporabe ovlasti moćnih pojedinaca.

Prijavitelji nepravilnosti su hrabri pojedinci koji iz moralnih razloga, uprkos riziku za vlastitu radnu službu, odlučuju javno progovoriti o nezakonitim ili neetičkim ponašanjima nadređenih osoba iz svoje sredine.

Kako u nas hrvatski narod i njihovi politički izabranici, hrabrim, časnim i poželjnim prijaviteljima nepravilnosti, pogrdno nazvanih zviždači, daje potporu? Pasivno, gotovo nikako. Kao da se to njih ne tiče. Sramota.

Čudni smo mi svati. Kada je u pitanju iskazivanje naše radosti zbog sportskih uspjeha naših velikana skupi nas se i preko pola milijuna, ali kad trebamo javno poduprijeti potrebu poboljšanja uvjeta za razvoj sporta, dati potporu: roditeljima s djecom u invalidskim kolicima, potplaćenim zapisničarkama na sudovima ili nekoj drugoj ugroženoj skupini, poput tendenciozno otpuštenih radnica u tvornicama, onda se ponašamo kao da nas nije briga. Pasive se habere.

U četiri zida žalimo, suosjećamo, tugujemo, zgroženi smo, osuđujemo, psujemo, vrijeđamo, iznenađeni smo, zatečeni…, ali sve te osjećaje vani skrivamo kao svećenik ispovjednu tajnu. Jadno.

Sve me to podsjeća na davno poslijeratno vrijeme i mišljenje jednog visoko školovanog vrhunskog stručnjaka za vatrogasnu tehniku i sredstva za gašenje požara: “Sigurno je samo jedno, na ovaj se narod ne može računati”, što u to vrijeme nisam želio prihvatiti.

Kad bismo bili manje indolentni i kuražniji javno bi štitili prijavitelje nepravilnosti, tražili njihovu poreznim novcima plaćenu pravnu zaštitu i iskazivali svoje nezadovoljstvo brojnim drugim negativnostima, imali bismo više prijavitelja nepravilnosti a manje njihovih tvoraca. Bilo bi nam bolje.

I većina ‘naših’ sredstava jadnog općenja, oprostite, ‘lapsus calami’, javnog priopćavanja umanjuju ili skrivaju naše kobnosti i strahote.

Tako se, primjerice, lopovluk – kao da je to dječja živahnost, a ne ‘nož u srce’ našeg naroda – opisuje kao:

• “Uhvaćeni su s prstima u pekmezu.”
• “Zamračili su velika novčana sredstva.”
• “Zaigrali su se.”
• “Ostalo im je među prstima.”
• “Nisu znali da je nečasna radnja grijeh.”…

Većina tih medija uredno promovira i ‘vrle’ ispraznice naših čelnika:

• “Neka institucije sustava odrade svoj posao.”

Neupućeni bi pritom mogli postaviti pitanje: Jesu li institucije sustava institucije vlasti ili institucije naroda? Odgovor je na Hrvatskim biračima.

Prema svim statističkim pokazateljima EU, dosad se nismo iskazali.

Socijalno ugroženi – većina umirovljenika, blokirani, ovršeni, prezaduženi, nezaposleni i brojni drugi ugroženi i besperspektivni – to najbolje mogu osjetiti, iako i među njima ima onih ‘niš koristi’ koji se za vrijeme svog razuzdanog života nisu brinuli ni za sebe ni za bližnje.

Nažalost, ugroženi zaborave svoje jade na izborima i nasjedaju dokazanim političkim ‘falschspilerima’, njihovim brojnim lažnim obećanjima i predizbornim mrvicama njihova kruha.

Navijek je vrijeme za svekoliko osvještavanje naroda. Oni koji imaju to poslanje – akademičari, matičari, intelektualne svite pa i naš Kler – vidljivo su zakazali. Socijalni nauk Crkve više je u sferi teorije, ali u našoj pomalo tužnoj zbilji, po mojoj prosudbi, saživio nije.

Uzdajmo se u svoju pamet jer sami odlučujemo o sebi, svojim najdražima i našoj domovini Hrvatskoj.

Tako nam Bog pomogao.

---

“Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge. Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.” (Ivan 13,34-35)

Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:

UHR – Viber

Udruga Hrvatski Ratnik