Objavljuje Hrvatski Ratnik
Poubijani su i ranjeni partizani. Jedino znam da je Šećo Etelibašić iz Karaule nekako uspio dokazati da je partizanski ranjenik i tako se spasio. Tada su stradali i nedužni civili u bolnici, jer su partizani sve tretirali neprijateljima. Posebno su mučili ranjene hrvatske časnike. Naročito mi je bilo žao civila i domobrana, koji su bili regularna hrvatska vojska. Cijela bolnica tako postade klaonicom. Dok se potok krvi polako širio…
Neki nas prozivaju Ustašama i da širimo ustašluk, čak nam ostavljaju i negativne recenzije na Facebooku jer ne vjerujemo i ne pristajemo na komunističke i velikosrpske mitove i laži, i želimo da se napokon sazna prava istina o NDH i 2. svjetskom ratu, bez obzira koliko kome teška i bolna bila.
Stoga, dok se ponovo ne raskopa i istraži Jasenovac i sva ostala navodna stratišta ustaškog režima danas donosimo izuzetno važno svjedočenje dvojice svjedoka partizanskog zločina u travničkoj bolnici 1944., koji smo pronašli na stranici Komunistički zločini, te UREDNIČKI KOMENTAR na kraju…
U TRAVNIČKOJ BOLNICI PARTIZANI POBILI 500 RANJENIKA – STARCE, ŽENE I DJECU NISU POŠTEDJELI
Partizanska brutalnost u Drugom svjetskom ratu ogledala se u puno toga, osobito u postupanju s ranjenicima u bolnicama. Kroz naša istraživanja došli smo do zaključka da ne postoji niti jedna bolnica u koju su partizani ušli a da pri tome nisu vršili ubijanja i mučenja. (Op.A. ista špranca k’o i u Vukovaru)
Ovoga puta nam to potvrđuju svjedočanstva Šefke Zolote i Nikice Peše – kada je u pitanju travnička bolnica 1944. godine.
Šefko Zolota se sjeća tih dana s nelagodom…
I danas dok u njegovu domu razgovaramo o toj tragediji, on još ne može vjerovati svemu onome što oči vidješe i uši čuše:
Rođen sam 1900., u Šuici, a u Turbe doselih prije rata. Na karaulskoj cesti držah prenoćište – Han. U njega dolažahu ljudi sa svih strana iz Kupresa, Bugojna, Jajca, Gornjeg Vakufa, Imljana, Korićana itd.
Na taj način upoznah mnoge ljude, pa i tijekom Drugoga svjetskog rata, naročito brojne partizane i hrvatske vojnike.
U jesen 1944. godine, dok su se vodile borbe između partizana i hrvatske vojske, bijah ranjen na području Turbeta. Nekako me prebaciše u travničku bolnicu koja bijaše dupkom puna ranjenika i drugih bolesnika.
Njima su bile ispunjene i sve sporedne zgrade. Ukupno nas je tamo bilo, s drugim bolesnicima, oko 500. Pretežito su to bili hrvatski vojnici, nešto civila, a tamo je dospio i poneki partizan. Sjećam se čak i jednog četnika, Boška s Vlašića.
Bilo je žena, staraca i djece. Blizu mene ležalo je dvoje djece iz Gornjeg Vakufa. Ja sam ležao između jednog domobrana i ustaše iz Rastičeva (Kupres). Bilo nas je po troje na jednom krevetu. Ležalo se na podu, svuda.
Kada partizani upadoše u bolnicu (22. X. 1944. godine) ubijali su sve odreda, na krevetima, podu, svugdje. Nisu birali metu.
Kad jedan visoki partizan (bio je to J.B. iz Bugojna), ubijajući od kreveta do kreveta, stiže do domobrana koji ležaše do mene, domobran ga zamoli da ga poštedi jer da ima petero djece, staru majku i oca, a da ništa nikome nije loše učinio. Partizan se i ne osvrnu, ubi ga jednim hicem iz pištolja usred čela.
Tada ustaša iz Rastičeva reče: “Lako je ubijati ranjenike na krevetima to čine samo kukavice i zlikovci”. Tad mu partizan stavi cijev u usta i opali. Mozak mu suknu na potiljak, prsnuvši na sve strane. Na isti je način ubijen i ranjeni četnik Boško, čijeg se prezimena ne sjećam.
Kada dođe red na mene, onaj visoki partizan, koji bijaše u ubijanju i najpoduzetniji koljući čak i nožem ranjenike, zagleda se u mene, i pošto sazna moje ime, prezime i odakle sam, još se pozornije unese u moje lice i i reče: “Znam te, ti držiš onaj han u Turbetu često sam u njega svraćao”. I Poštedi mi život, dok sve ostale poubija u mojoj sobi.
Poubijani su i ranjeni partizani. Jedino znam da je Šećo Etelibašić iz Karaule nekako uspio dokazati da je partizanski ranjenik i tako se spasio.
Tada su stradali i nedužni civili u bolnici, jer su partizani sve tretirali neprijateljima. Posebno su mučili ranjene hrvatske časnike. Naročito mi je bilo žao civila i domobrana, koji su bili regularna hrvatska vojska.
Cijela bolnica tako postade klaonicom. Dok se potok krvi polako širio, još bi se čuo poneki hropac ili jauk. Kod nekih mrtvaca još su oči bile otvorene, postelja krvava i izrešetana metcima.
Ubijanje je trajalo dugo. Ujutro partizani dovedoše zarobljene domobrane i jedan broj civila i narediše im da pokupe sve mrtve iz bolnice i da ih pobacaju u rovove. Kad ovi nesretnici izvršiše naredbu partizani i njih pobiše.
Ne vjerujem da je itko tada uspio izvući živu glavu iz te bolnice. To se posrećilo samo, Šeći Đelibačiću, što vam već rekoh.
Dio bolničkog osoblja, posebno liječnike, budući su im trebali, partizani držahu zaključane u jednoj sobi sve dotle dok ne poubijaše sve ranjenike. Mislim da je to bila najveća klaonica ranjenika u Drugome svjetskom ratu.
Šefko Zolota, Turbe, 15.8.1990. godine
POKOLJ U BOLNICI POTVRDIO PARTIZAN
I Nikica Peša ima svoju priču o Travniku:
Služeći vojni rok u JNA (zrakoplovstvo) u Cerklju kod Brežica (Slovenija) 1950. godine, kao avioelektromehaničar na aerodromu, dolazio sam u dodir s mnogim vojnim osobama, posebno pilotima. Tako jednoga dana stupih u razgovor s novopridošlim poručnikom – pilotom Slavkom Mrđom, rodom iz Bihaća.
Kada saznade da sam iz Travnika upita me sjećam li se borbi za Travniku i oko njega? Pošto odgovorih potvrdno Mrđa mi ispriča čitav tok borbe, budući je bio sudionikom u njoj.
Posebno se uživio u događaj vezan za zauzimanje vojarne kojom su prigodom, u njezinu krugu u tenku, poginuli ‘narodni heroj’ Petar Mećava i Lazo Marin, dok su se kretali prema vojarni.
Pitao me sjećam li se bolnice i borbe oko nje u Travniku, na što mu odgovorih da sam tada čuo kako su partizani na bolesničkim krevetima, podu i podrumu ubili oko 140 ranjenih vojnika i civila, zapravo više ovih posljednjih.
Mrđa mi na to uzvrati: “Jest, ali dignuto na kvadrat!” Kad ga upozorih na ograničeni kapacitet bolnice, Mrđa objasni da su mnogi ležali i po podu, jer je bila natrpana ranjenim banditima.
Kad ga upitah čime su ih ubijali, on mi odgovori: “Nožem, automatom, pištoljem, kundakom puške, svačim”. Na moje pitanje što radi sljedeći dok bi ubijao prethodnoga, Mrđa objašnjava: “Ako je bandit lakše ranjen, okretao bi se potrbuške da ne gleda svoju smrt, a oni teži bi gledali ravno nama u oči!”
A je li bilo i onih koji pokušavahu objasniti da su potpuno nevini, ili da su civili? “Bilo je i takvih koji su govorili da su zidari, a mi bi im kratko odgovarali, ali za bunkere, i metak u čelo! Drugi bi rekli da su, recimo, mašinovođe, a mi bismo mu odgovoriti: “Vozio si pancer!”, poslije čega bi odmah bio likvidiran.”
Ovo je bio prvi slučaj da mi je netko svjedočio o stravičnom krvoproliću u travničkoj bolnici u kojemu je i SAM SUDJELOVAO.
Stradanja u Travniku sjeća se i Klement Perić, rođen 1904. u selu Kotlenice, općina Klis, kod Splita, žandarmerijski časnik; zatim Čedo Kobić, rođen 1934. god. u Prnjavoru, selo Štrpci, po ocu i majci pravoslavac koji se kasnije prometnuo u katolika (jedno vrijeme poslije rata bio u miliciji); Stojan Klarić, žitelj Vrpeći kod Bugojna, mobiliziran u hrvatsku vojsku 1944.; te Grga Šere, Trogiranin koji danas živi u Travniku, neprestano se vraćajući mislima u svoju Dalmaciju, svoju Zagoru i kameniti zavičaj u koji se, kako on zna reći, mora vratiti pa bilo to i u lijesu.
Svi oni govore o četrdesetosmosatnom bezakonju u Travniku u kojem je bestijalnost neljudskoga carevala na način koji i danas u njima i svim časnim ljudima izaziva pitanje: zar je doista sve to bilo moguće činiti i da iza svega toga stoji čovjek?
Nikica Peša, Travnik, 19. veljače 1991.
IZVOR: komunistickizlocini.net
UREDNIČKI KOMENTAR BY MIRO PERKOVIĆ
Neki nas prozivaju ustašama i da širimo ustašluk, čak nam ostavljaju i negativne recenzije na Facebooku jer ne vjerujemo i ne pristajemo na komunističke i velikosrpske mitove i laži, i želimo da se napokon sazna prava istina o NDH i 2. svjetskom ratu, bez obzira koliko kome teška i bolna bila.
Ako je ne pristajati na laži i tražiti istinu ustašluk, onda neka smo Ustaše, jer nama je samo istina bitna.
Oni koji pravdaju ubijanja ranjenika i civila, osobito na Bleiburgu i duž Križnog puta osvetom za zločine u Jasenovcu – gdje su Ustaše navodno nemilice klali i ubijali desetine i stotine tisuća zatočenika – neka mi odgovore na pitanje zašto te partizanske hrabriše nisu napali Jasenovac, kojeg je čuvalo tek par desetaka ustaša, i oslobodili te jadne ljude, a ne svetili se na zarobljenicima i civilima?
I ovaj Ustaša koji je rekao da samo kukavice i zlikovci ubijaju ranjenike na krevetima je apsolutno u pravu, jer to jedan Hrvatski Ratnik nikada ne čini. A zanimljivo je i da su Ustaše liječile čak i ranjene partizane, nisu ih ubijali, ali jesu njihove kolege jer su mislili da su i oni ustaše.
Ovo je ista špranca kakvu su partizanski nasljednici, sa zvijezdom petokrakom na kapi, proveli u Vukovarskoj bolnici 91. I onda se neki čude da je za nas crvena zvijezda petokraka iz 2026. ista kao ona iz ’45. i ’91.
Za nas je petokraka simbol samog SOTONE, dok je komunizam sotonska ideologija.
Dakle, očito je postojala ogromna razlika između partizana i Ustaša, dok su partizani sve redom ubijali, i Ustaše i domobrane i civile, sudeći po ovim svjedočenjima, Ustaše su ranjene partizane liječili, baš kao i mi naše neprijatelje u Domovinskom ratu 90-ih. Jer Hrvati nisu ubojice!
“Ako istinu govorim, zašto mi ne vjerujete? Tko je od Boga, riječi Božje sluša; vi zato ne slušate jer niste od Boga.” (Iv. 8 : 46,47)
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik