Objavljuje Hrvatski Ratnik
Na stranici Gradske knjižnice u Novom Sadu navedeni susljedeći (manjinski) narodi: Bunjevci, Židovi, Mađari, Nijemci, Romi, Rusi, Rusini, Slovaci. Gotovo da su sve etničke skupine navedene osim hrvatske, a umjesto toga tu se nalazi tzv. bunjevački narod za koji stoji ovako: “Najveći udarac doživeli su u Vojvodini 1945. godine kada je Josip Broz Tito izdao naredbu da se, kako se god izjašnjavali, moraju potpisivati u zvanične knjige kao Hrvati.”
O lingvisitčko-identitetskom pitanju hrvatske zajednice u Novom Sadu!
Piše: Nikola Puzović
Pripomena: dio teksta objavljen je na stranici DSHV MO Zemun u studenom prošle (2025.) godine, a članak je dostupan i u Hrvatskom fokusu: https://www.hrvatski-fokus.hr/2026/02/71484/
Poveznica: https://www.gbns.rs/lice-novog-sada/narodi-u-novom-sadu/bunjevci
Iako je u Srbiji takva politika kontinuirana, što se očituje i kroz obrazovni sustav (uzmimo samo jedan od primjera poput udžbenika srpskog jezika u osnovnim školama, gdje se navodi da Hrvati srpski nazivaju hrvatskim jezikom.
Poveznica: https://www.hrvatskarijec.rs/vijest/6633/Ucenici-osmih-razreda-uce-da-hrvatski-jezik-ne-postoji/)
Ovo se može tumačiti kao ponovno negiranje hrvatskog jezika i identiteta i na lokalnoj razini, i to od strane jedne ustanove.
Ovdje nije riječ samo o inzistiranju postojanja bunjevačkog naroda, ili bunjevačkog jezika, već o sustavnoj negaciji Hrvata na širem novosadskom području – što podrazumijeva i Petrovaradin, povijesno središte s nekadašnjih 98% Hrvata i rodno mjesto bana Josipa Jelačića Bužimskog, koji se kao povijesni grad, a dio novosadske aglomeracije spominje na stranicama knjižnice, ali tragično, bez ikakva spomena hrvatskog naroda – s obzirom na to da se hrvatsko ime koristi isključivo u kontekstu nekakve ‘kroatizacije’ bunjevačkog življa.
Uzmemo li u obzir sve povijesne, znanstvene činjenice te trenutačnu brojnost Hrvata (prema najnovijem popisu – 2022., bez obzira na kvantitativni pad, treća najbrojnija nacionalna manjina u gradu: nakon Mađara i Slovaka), i to da je upravo Novi Sad najveći i glavni grad Autonomne pokrajine Vojvodine, a hrvatski jezik jedan od (šest) službenih jezika same pokrajine, dolazimo do zaključka da je takvo što nedopustivo!
Jedan od dokaza prisutnosti Hrvata jest i podatak da je na području današnjeg grada postojalo i Hrvatsko selo (njem. Kroatendorf ili mađ. Horvátfalu) koje se pojavljuje na zemljovidu bitke na Vezircu iz 1716. godine.
Poveznica: https://www.zkvh.org.rs/storage/app/uploads/public/62f/e31/a21/62fe31a213a47612842372.pdf
Pored svega, napomenut ću da su službeni jezici u Novom Sadu: srpski, mađarski, slovački i rusinski.
Članak 24. statuta AP Vojvodine nalaže: “Pored srpskog jezika i ćiriličkog pisma, u tijelima AP Vojvodine u ravnopravnoj službenoj uporabi su i mađarski, slovački, hrvatski, rumunjski i rusinski jezik i njihova pisma, sukladno zakonu.
U okviru svojih nadležnosti tijela AP Vojvodine poduzimaju mjere u cilju dosljednog ostvarivanja zakonom uređene službene uporabe jezika i pisama nacionalnih manjina – nacionalnih zajednica.”
Poveznica: https://www.skupstinavojvodine.gov.rs/Strana.aspx?s=statut&j=HR
Nepriznavanje hrvatskog identiteta u ustanovi koja nosi ime ‘gradska’, u multikonfesionalnom gradu kao što je to Novi Sad, gradu koji je ujedno i ‘srpska Atena’ (srp. Atina), ne šteti samo Hrvatima i hrvatskoj zajednici, već i ugledu samoga Novog Sada kao srednjoeuropskog grada koji se hvali svojom otvorenošću, tolerancijom i kulturom, a isto tako je i centar Autonomne Pokrajine Vojvodine i drugi grad po važnosti u Republici Srbiji.
Matej 5:19 “Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.”
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik