Objavljuje Hrvatski Ratnik
Oliver Frljić opet provocira. Nazovi umjetnik bez talenta kojemu se umjetnost svodi na vrijeđanje kršćana i uvlačenje sotoniziranim leftardima poput njega samog. Pretpostavljam da trebamo biti zahvalni što je za križ ipak izabrao drugi tjelesni otvor od onoga u koji je smjestio zastavu. Iako, jamačno bi mu još glasnije pljeskali njegovi da je i križ tamo stavio, pa bi to onda valjda bila snažna poruka o ženskim protureproduktivnim pravima…
Ovaj put donosimo dva osvrta na predstavu Olivera Frljića, Vlatke Kalinić i Petre Mandić. Najgore od svega je što se takve gadosti financiraju našim novcem…
Piše Vlatka Kalinić
‘Mračno’ je riječ koju tražite. Pretpostavljam da trebamo biti zahvalni što je za križ ipak izabrao drugi tjelesni otvor od onoga u koji je smjestio zastavu. Iako, jamačno bi mu još glasnije pljeskali njegovi da je i križ tamo stavio, pa bi to onda valjda bila snažna poruka o ženskim protureproduktivnim pravima.
Pitanje je samo kome on tu poruku šalje. Ako svojima, onda propovijeda zboru. Ako ostalima, teško je vidjeti što točno želi izazvati osim dubokog gađenja prema svemu penetrativnom i oskvrnjujućem što se danas podvaljuje pod umjetnost.
Zamislite samo bol koju bi jednog dana ‘umjetnici’ mogli proživjeti ako shvate što je zapravo križ i kako su se odnosili prema svetome. Nemjerljivo veću od one koju kao vjernici osjećamo dok ovo gledamo i sramimo se umjesto njih. Ne znaju što čine.
Piše Petra Mandić
Oliver Frljić opet provocira i opet svi padaju na koljena od oduševljenja. Opet Bandić, opet Thompson, opet patrijarhat, opet sve što je hrvatsko i kršćansko treba biti poniženo na pozornici da bi se dobio aplauz onih koji su već unaprijed odlučili da je sve što nosi križ ili zastavu automatski zlo.
I opet kritičari pišu da je to ‘sjajno’ i da ‘treba gledati tri-četiri puta’. Koliko puta trebam gledati istu stvar da bih shvatila da je izlizana?
Da se razumijemo, Frljić ima potpuno demokratsko pravo raditi što želi na pozornici. To je njegova sloboda izražavanja i ja tu slobodu poštujem, čak i kada se s njim duboko ne slažem.
Ali i ja imam pravo reći da ovo više nije ni provokacija ni hrabrost, nego reciklirani obrazac koji se ponavlja iz predstave u predstavu, iz godine u godinu, uvijek isti recept: uzmi nešto što je drugima sveto, ponizi to na sceni, dodaj projekciju nekog hrvatskog političara ili pjevača, začini porukama o ‘bolesnom patrijarhatu’ i čekaj aplauz. To nije umjetnička vizija, to je formula. I formule nisu umjetnost.
Ono što me posebno pogađa jest ta opsesivna potreba da se svaki put kršćanski i nacionalni simboli moraju poniziti kako bi se nešto proglasilo ‘hrabrim kazalištem’.
Kao da ne postoji hrabrost u tome da se stvori nešto lijepo, istinito i dobro. Kao da je jedini način da budeš relevantan u hrvatskom kazalištu taj da pljuneš na ono što je milijunima ljudi sveto i onda čekaš da te proglase genijem jer si se ‘usudio’.
A prema pisanju Jutarnjeg lista, Frljić je ovaj put otišao i korak dalje, pretvorivši Millerovu Abigail Williams, sedamnaestogodišnju djevojku, u jedanaestogodišnju djevojčicu u kontekstu odnosa s tridesetpetogodišnjim muškarcem. I to je po nekima ‘redateljska zrelost’.
Ne, to je instrumentalizacija djeteta za šok efekt i to na pozornici financiranoj javnim novcem, u kazalištu koje nosi ime ‘mladih’.
Sveti Pavao u Poslanici Galaćanima nabraja plodove Duha Svetoga: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost. Prava umjetnost, ona koja oplemenjuje čovjeka i uzdiže mu dušu, uvijek je crpila iz ovih izvora.
Michelangelo je slikao Sikstinsku kapelu na slavu Božju, Bach je svaku kompoziciju potpisivao s ‘Soli Deo Gloria’, Dostojevski je kroz najdublje ponore ljudske duše tražio iskru božanskog u čovjeku.
To je hrabrost, stvoriti ljepotu u svijetu punom ružnoće. A uzeti ono što je drugome sveto i baciti to na pod pozornice? To nije hrabrost, to je lako. To može svatko.
Umjetnost koja ne oplemenjuje čovjeka, koja ne budi u njemu ono najbolje, koja ne otvara prozor prema transcendentnom, nego samo ponižava, degradira i provocira, nije umjetnost koja nas vodi naprijed.
I dok god budemo slavili provokaciju kao hrabrost, a ponižavanje svetog kao kreativnost, nećemo imati kulturu koja nas uzdiže, nego kulturu koja je već odavno postala predvidljiva u svojoj potrebi da šokira, a šok koji se ponavlja dvadeset godina više nije šok, nego dosada.
Od srca, vaša Petra
“Tada će me zvati, ali se ja neću odazvati; tražit će me, ali me neće naći.” (Mudre izreke 1:28)
Zapratite nas na društvenim mrežama, pozovite i druge da nas zaprate:
Udruga Hrvatski Ratnik